Mjesec hrvatskoga jezika

Nije čudo, što se i pola stoljeća nakon smrti braće Uvodić objavljuju njihove knjige

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) i ove godine obilježava Mjesec hrvatskoga jezika te organizira brojna događanja kako bi se o hrvatskome jeziku, jednoj od najvažnijih značajki hrvatskoga identiteta, govorilo što više i kako bi se širila svijest o vrednotama i ljepotama hrvatskoga jezika. Obilježavanje Mjeseca hrvatskoga jezika počelo je 21. veljače, na Međunarodni dan materinskoga jezika, a završava 17. ožujka, na dan kad završavaju Dani hrvatskoga jezika.

Na važnost materinskog jezika u svrhu očuvanja kulturnog identiteta, vrijedne baštine Splita, članoviUdruge Marko Uvodić Splićanin već godinama upozoravaju. Njihova glavna zadaća kao nositelja kulturne nematerijalne baštine splitske čakavštine uvođenje je splitskog govora u osnovne i srednje škole kao izbornog predmeta. Prije dvije godine organizirali su Katedru čakavskog sabora. I dok splitska čakavština ne uđe u školski kurikulum udruga radi na njezinoj popularizaciji, različitim programima poput održavanja radionica za djecu te organiziranjem igrokaza u školama.

Nije čest slučaj da dva brata ostave tako duboki trag u svome gradu, kao što su to učinili Marko i Angjeo Uvodić, rođeni i pokopani u Splitu. Stoga nije čudo, što se i pola stoljeća nakon smrti braće Uvodić objavljuju njihove knjige, organiziraju izložbe i objavljuju katalozi, igraju predstave u teatrima i na televiziji (dostupne i na svjetskoj internetskoj mreži), osnivaju udruge njihova imena – Udruga za očuvanje kulturne baštine splitske čakavštine Marko Uvodić Splićanin.

Stariji, Marko, pisanjem, a tri godine mlađi, Angjeo, slikanjem, crtanjem karikatura i grafika, svojim su perom i kistom dokumentirali jedan dio Splita i njegovih građana, početkom XX. stoljeća. Iako je Marko Uvodić po profesiji bio sudski činovnik, pisanje mu je odredilo životni put. Pasionirano je pisao kratke tekstove zaokruženog sadržaja. Kako svi njegovi zapisi imaju svoju priču (a napisao ih je preko 200 komada), najčešće potresnu i istinitu, smještenu u siromašni ambijent u Splitu početkom XX. stoljeća, u kojoj se isprepliću smijeh i suze, čini se najispravnije nazvati ih – kratkim pričama.

Zbirka kratkih priča Spliska govorengja oliti Libar Marka Uvodića Splićanina, tiska se 1919., u nakladi Oskara Tartaglie. Šalu u jednom činu (kako je sam autor naziva) – Ona o pivca, Uvodić izdaje 1921. i 1926. godine. Svoje kratke priče, koje prvo objavljuje u tisku Splita i Zagreba (Novo doba, Dom i svijet, Novosti, Jutarnji list, Koprive…), Uvodić poslije uvrštava u svoja dva libra, i to u: Libar Marka Uvodića Splićanina, 1940. i Drugi Libar Marka Uvodića Splićanina (1952. godine posthumno ga je izdala Slobodna Dalmacija). U Libar… Marko je uvrstio 26 kratkih priča, a u Drugi libar… još 21. Ovih 47 priča kasnije su različiti priređivači u nekoliko navrata objavljivali u knjigama – zbirkama Uvodićevih kratkih priča. Uvodić 1933. izdaje tri knjižice s minijaturnim dramskim tekstovima (Kudrjacev ih naziva šale u jednoj ili dvije slike) – Jo straja! K vragu tava i jaja, Stipe Igra i pulenta.

Uvodićevi biografi, začudo, ne spominju kako je u knjizi Stipe Igra i pulenta 1933. autor uvrstio i poseban dokumentaristički prilog Sudajma (na 10 stranica), u kojem autor vjerno prikazuje način na koji su Splićani doživljavali fijeru svetog Duje, jednog od dvaju zaštitnika grada. Ovaj esej Sudajma prije toga je bio objavljen u tjedniku Slobodi 6. svibnja 1913. godine, užežin dana grada. Posebno naglašavamo riječ Sudajma (nije tiskarska greška) jer Splićani danas govore – Sudamja (nekim se biskupima na prigodnoj svetoj misi „omakne“ i Sudamija). Na samom početku ovog vrijednog eseja Uvodić zapisuje: Na 7 maja miseca svake godine, pa i ove, je u Splitu sajam oliti van fijera. Ta se fijera oli sajam, ne zove ni fijera, ni sajam a ni dernek, vengo prosto „Sveti Duje“ ‘i još boj’e „Sudajma“, a da bude ka ‘sla’je „Sudajmja“.

Svoj spisateljski dar i humoristično-satirični nerv Marko Uvodić je još kao tridesetogodišnjak iskazivao kao suradnik humoristično satiričkog lista Duje Balavac, od samog početka izlaženja 1908. Kada Duje Balavac prestaje izlaziti 1912. (prvi put), Marko Uvodić pokreće vlastiti šaljivi list – Grom 1920. U svom drugom „turnusu“ Duje Balavac ponovno izlazi od 1921. do 1923., a Uvodić 1935. ponovo izdaje svoj list, ovaj put Ježinac. U međuvremenu, zajedno s Antom Katunarićem („ocem“ Duje Balavca), Marko Uvodić je 1927. bio urednik dva broja Splitskog krnjevala.

Pisana riječ Marka Uvodića eto živi i danas. Kratke Uvodićeve splitske priče i nakon autorove smrti trajna su inspiracija kreativnim ljudima iz svijeta teatra i televizije. Ne smiju se zaboraviti ni već spomenute Angjelove ilustracije uz tekstove njegova brata Marka, koji su objavljivani u dnevnom listu Novo Doba, kojima je ovaj dvojac stvorio cijelu galeriju splitskih osobenjaka. Ta bratska povezanost i njihov interes za splitski puk i sirotinju, kao i za pitoreskne ambijente pučkog tradicijskog graditeljstva Geta, Varoša, Lušca, Manuša i Dobroga, rezultirala je Markovim dokumentarnim često tragično-komičnim pričama te Angjelovim crtežima i grafikama, koje su trajan i vrijedan doprinos splitskoj povijesti početka XX. stoljeća.

Obojica su bili školovani (Split i Beč) intelektualci, cijenjeni i uvaženi građani. Angjeo je bio prvi kustos splitske Galerije umjetnina, od 1931., pa do kraja života, a Marko prvi direktor Muzeja grada Splita od osnivanja 1946. Posebna i neprocjenjiva vrijednost Uvodićeve ostavštine je činjenica što su sve priče pisane domaćim govorom, što su mnoge stare riječi sačuvane od zaborava, što je splitski govor preživio i do naših dana. Uvodićevi tekstovi, pisani splitskom čakavicom i ikavicom, posebice kada Marko upotrebljava upravni govor svojih junaka, toliko su životni i melodični, da ih možemo nazvati pjesmama u prozi. Njegove pjesme u proziocrtavaju tugu i sumornost, bol življenja uz iskricu vedrine, muku uz smijeh, smij uz suze. Ako je Charles Baudelaire napisao Spleen Pariza, Uvodić je ispisao spleen Splita. Ako znamo da se „stari“ splitski govor sve „kilavije i kilavije“ prenosi prirodnim obiteljskim načinom, sa „kolina na kolino“ (što nije slučaj recimo u metropoli i na našim otocima), onda su tim vrednija pisana djela Marka Uvodića, zahvaljujući kojima slaki spliski govor još uvik zunzi spliskin prostoriman.

Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, 2014. godine donijelo je Rješenje kojim se splitski govor (splitska čakavština) zaštićuje kao nematerijalno kulturno dobro a na inicijativu i veliki trud Udruge za očuvanje kulturne baštine splitske čakavštine Marko Uvodić Splićanin. Ipak svojom spliskon ričiMarko Uvodić je sam sebi podigao najbolji i najtrajniji spomenik. Za kraj stavljamo Uvodićeve riječi, kojima pokazuje kako je svjestan važnosti zapisanog dokumenta, jer već u prvoj knjizi Splis’ka govorengja oliti libar Marka Uvodića Splićanina, u uvodu zapisuje: Evo san skupija u jovi libar ča san bi do sad napisa, jerbo bi bila grijota da i ovo malo štorije o’ Splitu pojde izgubjeno.

Edo Šegvić