Postavši zastupnikom 1981., François Fillon zatim je došao na dužnost predsjednika parlamentarnog Odbora za obranu, koju je vršio u razdoblju od 1986. do 1988. Godine 1992. bio je jedan od glavnih protivnika ratifikacije Ugovora iz Maastrichta <https://hr.wikipedia.org/wiki/Ugovor_iz_Maastrichta> , za razliku od svojega konkurenta Alaina Juppea koji je ugovor podržao.. Kasnije je vršio razne funkcije u više desnih francuskih vlada – bio je ministar visokog obrazovanja i znanosti u Balladurovoj vladi (1993.-1995.), ministar za poštu, telekomunikacije i prostor u Juppéovoj <https://hr.wikipedia.org/wiki/Alain_Jupp%C3%A9> vladi (1995.-1997.), a u Raffarinovoj vladi ministar socijalnih poslova, rada i solidarnosti (2002.-2004.) te ministar nacionalnog obrazovanja, visokog školstva i znanosti (2004.-2005.). Bio je predsjednik francuske vlade tijekom petogodišnjeg predsjedničkog mandata Nicolasa Sarkozyja <https://hr.wikipedia.org/wiki/Nicolas_Sarkozy> (2007.-2012.).
François Fillon
Tijekom nekoliko mjeseci 2014. godine, zajedno s bivšim premijerima Alainom Juppéom i Jean-Pierrom Raffarinom, član je privremenog predsjedništva Saveza za narodni pokret, glavne desne stranke u Francuskoj, kasnije preimenovane u Les Républicains. Dana 27. studenog 2016. pristaše umjerene desnice biraju ga za kandidata na predsjedničkim izborima 2017. godine, nakon što je dobio veću podršku nego Alain Juppé i Nicolas Sarkozy François Fillon također je obnašao funkciju predsjednika regije Pays-de-la-Loire <https://hr.wikipedia.org/wiki/Pays-de-la-Loire>.
Fillon je kao autsajder pregazio stranačke favorite jasnoćom, realnošću i beskompromisnošću stavova. Protukandidat Juppe je djelovao kao europski birokrat koji papagajski ponavlja politički korektne liberalno dogmatske poučke (paradigme). Afera po kojoj je supruzi i djeci namještao fiktivne poslove (bila istinita ili ne) je u usporedbi sa Sarkozyjevim dokazanim vezama sa poreznim oazama i npr. Chiracovim gastronomskim troškovima smiješna, jer su to privilegije koje na jugu Europe koriste načelnici mjesta veličine naših Ciste Provo, Brgata,Tovarnika ili Konjščine.
Naravno da se protivim svakom obliku nemoralnosti, ali neke su stvari toliko uobičajene da se u Francuskoj konzervativcem smatra dvaput rastavljena pravnica Marine Le Pen (ima troje djece iz dva braka), a koja sada živi u nevjenčanoj vezi. Slično je Mitterand imao dugogodišnju ljubavnicu i izvanbračnu kćer, Francuzi mu to nisu zamjerili, dok je u SAD-u afera Monica Levinsky (prolazna veza) skoro uništila Clintona. Fillon možda ne će biti srušen ili prisiljen da odstupi, ali više nije izraziti favorit predsjedničke utrke 23. travnja 2017. Vjerojatno ga moćni krugovi ruše zbog podrške Putinovoj Rusiji, sa čime se otvaraju šanse ambicioznoj i energičnoj Marine Le Pen koja je dugi niz godina upozoravala na nemogućnost asimilacije pridošlica i potrebu isključive nacionalne francuske politike.Jasno da je u uvjetima isprepletenosti ekonomske, političke i vojne današnjega svijeta nemoguće voditi neku sebičnu, ekskluzivnu i frankocentričnu politiku; to nije mogao ni Karlo Veliki u IX. stoljeću (njegovo savezništvo sa Arapima protiv Bizanta!), nije mogao ni Louis XIV. koji je posljedicom tridesetgodišnjeg rata postao najmoćniji europski monarh, da bi doživio boljom engleskom političkom kombinatorikom (sustav savezništava) potpuni poraz svoje politike koja je štitila uvoznim carinama domaću robu, a moćnom vojskom neprestano nanosila štete susjednim državama.
Osobno smatram da je francuska kopija brexita koju zagovara Marine Le Pen izborna finta, demagogija od koje će se odustati nakon izbora, možda uz nešto političke trgovine i pritisaka na birokrate u Bruxellesu. Njemačka kao stožerna (središnja) europska zemlja ima najvažniji povijesni zadatak u ekonomskoj i političkoj (pa i vojnoj?) bliskosti s Francuzima i Rusima, pri čemu mora podržavati stabilnost Češke, Poljske i Mađarske. Bez toga EU ne može funkcionirati, Unija bi se raspala na posvađane male nacije koje bi otočne države (SAD i Velika Britanija) lako manipulirale.
Jasno da ovakav EU ima groznih mana,od administrativnih, ideoloških do vojnih i vanjskopolitičkih, te da je reforma nužna. Jasno je i da Vladimir Putin i Donald Trump ne će respektirati i uzimati zaozbiljno nesložnu i vojnu slabu Europu. Ono što je jasno da pobjednik francuskih izbora ne će doći s ljevice i centra, te da pobjednik može nositi suknju (Le Pen), ali ne će biti političar suknja (Jupe ma francuskom znači suknja, slično Juppe). Kada već govorimo o Francuskoj zgodno je napomenuti da je Pariz previše centralizirao državu, što stvara frustraciju manjinama i pokrajinama (Fillon je po majci Bask!), te da su francuski crnci u daleko većoj mjeri integrirani u društvo nego oni u SAD-u (američki već stoljećima su udomaćeni, francuski su svježi doseljenici iz kolonija).
Marine Le Pen je imala snage "umiroviti" svoga oca kada su njegovi stavovi postali pomalo fašistoidni i antisemitski, ona je osoba koja se ne može predvidjeti i ukrotiti; osobno bih više volio predvidivoga i realnoga Fillona na čelu Francuske (la donna e mobile). Francuski sustav je takav da će o predsjedniku (predsjednici) puno toga ovisiti, možda i smjer vanjske politike i razvoja države.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više