Sadržaj ostaje – mijenjaju se samo glumci

Bez novca nema znanja

 

 

Hrvatska kao mala zemlja može pridonijeti, kao što je i do sada pridonosila, razvoju prirodnih znanosti, ali to nije dovoljno za razvoj Hrvatske. Treba razvijati područja u kojima za tehniku intrizične prirodne znanosti, ali i društveno-humanističke znanosti svojim provjerama tehničkih rješenja, pridonose razvoju tehničkih znanosti, a time i tehnike u cjelini. Samo tehnika stvaranjem novih vrijednosti može ostvariti potencijalne mogućnosti prirodnih te društveno-humanističkih znanosti.

Najveći znanstveni doprinos jednog hrvatskog akademika je činjenica da je uspio nametnuti hrvatskoj javnosti, a posljedično i znanstvenoj zajednici prijevod engleske riječi science kao znanost. U Hrvatskoj znanost dijeli se u 7 područja: prirodne znanosti, biomedicinu i zdravstvo, biotehničke znanosti, tehničke znanosti, društvene znanosti, humanističke znanosti i interdisciplinarno područje. Zahvaljujući upravo pretvaranju prirodnih znanosti u znanost, vrlo je učestala sintagma znanost i tehnologija. Pri čemu je tehnologija po definiciji znanost. Od vremena do vremena, prvenstveno prirodoznanstvenici, ukazuju javnosti kako se slabo financira znanost (vjerojatno prirodna znanost). Nekad su takva plakališta organizirale HAZU ili sveučilišta. Danas o tome sve učestalije zbore mediji u stranom vlasništvu. U pravilu u medijima nemaju pristup znanstvenici s tehničkog područja. A novinari ih i izbjegavaju, jer su u tehnici nedovoljno obrazovani. Postoji izuzetak. Sada se svi razumiju u dio tehnike, informatiku.

 

Spomenuti elitizam, uz izočnost tehničara ima duboke posljedice na razvoj hrvatske znanosti, ali i Hrvatske u cjelini. Neki znanstvenici smatraju da Hrvatska pati od marksističkog sindroma. Taj se sindrom očituje u tome što se znanstvenici s područja tehnike zalažu za proizvodnju, industriju i agrokombinate.

 

Koliko može i treba Hrvatska doprinositi znanosti?

 

Precizna terminologija u funkciji je rangiranja, a ono u donošenju strateških odluka. Temeljni je problem Hrvatske što za postojeću infrastrukturu ima preniski nacional bruto proizvod. To se odražava među ostalim i na hrvatsku znanost. Strategija razvoja hrvatske znanosti bitna je sastavnica strategije razvoja Hrvatske. Je li pretežan broj hrvatskih znanstvenika svjestan te činjenice i kako strateški prevladati njihovu raznolikost interesa?

 

Polazišta za ova promišljanja su stajalište o jedinstvenosti kulture i precizna terminologija. »Kultura je kompleks cijelog koji obuhvaća znanje, vjeru, art (umjetnost, umijeće, vještina tehnika, obrt, zanat), moral, zakone, običaje i sve ostale sposobnosti i navike koje je stekao čovjek kao pripadnik društva« (E. B. Tylor,  Primitivna kultura, 1871.). Kulturu je moguće podijeliti na temelju različitih kriterija. Ch. Snow dijeli kulturu na duhovnu i prirodo. znanstveno i tehničku kulturu (Dvije kulture, 1959.). Na temelju prosudbenih kriterija Ropohlove morfološke sistematike, kultura posjeduje obilježja stvorenog, umjetnog sustava (Čatić, 1994.). Valja pridodati još jednu definiciju kulture. »U prvom značenju kultura je skupnost materijalnih i duhovnih vrijednosti koje je stvorio čovjek u svojoj društveno-povijesnoj praksi… Kulturu sačinjavaju dva međusobno povezana područja: materijalna i duhovna kultura kao ukupnost rezultata znanosti, umjetnosti, filozofije, morala, običaja itd.« (Enciklopedija LZMK). Vrijedi iskaz da je trajni kulturni čin moguć samo zahvaljujući postojanju materijalne kulture i da je tehnika pravi podskup kulture (Čatić, 1994.).

Znanost o kulturi je kulturologija i obuhvaća sve znanosti.

 

Tehnologija je također znanost

 

Njezina izvorna definicija potječe od J. Beckmanna (1777.) »Tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva«. Ta definicija pokazuje potrebu isprepletanja ne samo tehnike, gospodarstva nego i svih sastavnica društveno-humanističkih znanosti u jedinstvenu kulturu. Tada je kulturologija sveobuhvatna znanost o isprepletenosti društveno-humanističkih, prirodnih i tehničkih znanosti.

 

Trajne su i živahne rasprave o položaju znanosti u malim, perifernim zemljama, poput Hrvatske. One pokazuju vrlo visok stupanj raznolikosti interesa znanstvenika s navedena tri temeljna znanstvena područja. Težište je rasprave na traženju kriterija raspodjele, pojednostavnjeno, kako ukloniti suvišne. Pritom je stvaranje osnove za raspodjelu sporedno. U promišljanjima i dalje su u središtu proizvodni odnosi, a razvoj proizvodnih snaga je sporedan. Javni nastupi u tim raspravama pokazuje dominantnost jedne od navedenih skupina znanstvenika. Primjerice na skupu tijekom kojeg je promišljan razvoj hrvatske znanosti u sljedećem stoljeću (HAZU, 26. svibnja 1999.) znakovit bio je iskaz znanstvenice s područja humanističkih znanosti o toj dominaciji. »Mi koji se ne bavimo fundamentalnim prirodnim znanostima uključenim u svjetske usporednice navikli smo već na sporednu ulogu u znanosti i društvu…«. Od dvadeset i dva izlaganja, prirodoznanstvenici priredili su njih šesnaest. Među potpisnicima Inicijative za novu strategiju znanosti u Hrvatskoj nema aktivnih znanstvenika na području tehničkih znanosti, od njih osam samo je jedan s područja humanističkih znanosti. Slično je sada kada se raspravlja o digitaliziranju svega i svačega. A kako razvijati vrhunska rješenja u povezanosti medicine i tehnike ni riječi. Dapače, crni vračevi to sprječavaju. Njih zanima samo kako će prodati što više opreme. Za objavu rezultata istraživanja platit ćemo debelo stranim podatkarama. Naime, to je u hrvatskoj znanosti jedini kriterij izvrsnosti. Svjesno se zanemaruju zaključci San Francisco Declaration on Research Assessment (DORA) (Hrvatski fokus, 7. lipnja 2013.). Što više organiziraju se posebne političke stranke kako bi njihov glavni tajnik uz pomoć navedenog akademika mogao istraživati neku subatomsku česticu.

 

Podjela znanosti po Vandammu

 

Možda bi rasprava o znanosti bila plodnija kada bi se vodila na temelju njezine podjele prema F. Vandammu.

 

»Znanost je moguće podijeliti na: čiste, primijenjene i akcijske znanosti. U svakoj od navedenih skupina znanosti moguće je razlikovati temeljna i razvojna i istraživanja. U temeljnim istraživanjima istraživač sam izabire što će raditi, dok u razvojnim istraživanjima naručilac određuje temu. Pritom su primjeri akcijskih znanosti prvenstveno medicinske i tehničke znanosti« (III. program hrvatskog radija 28/1991.). A osnovna je zadaća tih znanosti da na temelju niza spoznaja drugih znanosti, ponajprije prirodnih, stvaraju nove spoznaje u funkciji rješavanja konkretnih zadataka.

 

Sva raspravljana pitanja na brojnim skupovima o hrvatskoj znanosti vrlo su važna. No njihovo ostvarivanje uvjetovano je stvaranjem više novca, a ne njegovom preraspodjelom prema nedovoljno jasnim kriterijima. Hrvatska znanost u cjelini trebala bi se ponajprije pozabaviti kako stvoriti više novca, a tek zatim ostalim pitanjima. Zato je rečeno na opisanom skupu: »Svi bi trebali pomoći hrvatskim tehničarima i razvoju tehničkih znanosti, kako bi Hrvatska stvorila dovoljno visoku razinu nove vrijednosti, koju tada može uložiti među ostalim i u ostale dijelove hrvatske znanosti.« Tijekom vremena iskaz dobiva na važnosti.

 

Disonantni glasovi na tom skupu dolazili su uglavnom od tehničara. Jedan je upozorio: »Tehnologija je u Hrvatskoj zanemarena, sintagma istraživanje i razvoj zaboravljena, razvoja nema, nema tehnologije. Pretvaramo se u zemlju konobara, trgovaca, činovnika i policajaca.« Pridodao je još važniju misao. »Takvu stanju krivi smo i mi znanstvenici. U našoj znanosti postoji već tridesetak godina stanoviti elitizam, koji je odvaja od tehnike. Znanost i tehniku treba ponovno povezati.« Slobodnija interpretacija završnih misli disonantnog glasa, upućuje na zaključak. Hrvatska kao mala zemlja može pridonijeti, kao što je i do sada pridonosila, razvoju prirodnih znanosti, ali to nije dovoljno za razvoj Hrvatske. Treba razvijati područja u kojima prirodne, ali i društveno-humanističke znanosti pridonose razvoju tehničkih znanosti, a time i tehnike u cjelini. Samo tehnika stvaranjem novih vrijednosti može ostvariti potencijalnu vrijednost prirodnih i duhovnih znanosti.

 

Već je odavno rečeno i višekratno dokazano hrvatska strateška orijentacija pati od nekoliko velikih grijeha. Oslanjanja na turizam, odbojnost prema velikim sustavima i iluziju o malom poduzetništvu. Koji uvijek najviše strada u krizama

 

Dio poljoprivrede strateška je energija zemlje i mora opstati po svakoj cijeni. Ali to je trošak za proračun. Turizam, kao što su to već ustvrdili mnogi znanstvenici, ne može biti kotačem zamašnjakom gospodarstva. Potpuno je nerazumljiva odbojnost prema velikim sustavima. Samo veliki sustavi mogu zaposliti male poduzetnike, obrat ne vrijedi. U Sjedinjenim Američkim Državama potkraj 1998. u malom je poduzetništvu radilo više od 80 posto zaposlenih. Ali oni su radeći šezdeset pa i više sati tjedno stvorili samo 5 posto nacionalnog bruto proizvoda (K. Adamić).

 

Ako poljoprivreda, turizam i malo poduzetništvo ne stvaraju, ili stvaraju nedovoljni višak vrijednosti, tko ga može stvoriti? I u dalekoj budućnosti trebat će zadovoljiti osnovne materijalne potrebe osam, možda i deset milijardi ljudi. A to može samo vrhunska industrija i na njoj temeljen izvoz.

 

Sažeto, temeljno područje djelovanja na području tehnike jest proizvodnja hrane i stvari. Pred 3,3 milijuna godina izradom kamene oštrice započinje razdoblje makrotehnike, koja će i u dalekoj budućnosti zadržati prevladavajući utjecaj. Ljudske su potrebe pretežno materijalne naravi. Mora se jesti i odijevati, stanovati i komunicirati. »Od komunikacija nitko neće biti sit. Pod informacijama se ne može spavati. Sa znanjem se ne možemo odjenuti ili grijati« (Jung, 1999.). Tek je u drugoj polovici 20. stoljeća došlo do razvoja mikrotehnike (mikroelektronika i mikromehanika) te početka razvoja nanotehnike. To su nova i važna područja ljudske djelatnosti, ali samo dopuna ili proširenje makrotehnike. Zato će i u vrlo dalekoj budućnosti temelj biti makrotehnika. Proizvodnja odjeće, obuće, pokućstva, dijelova za potrebe elektro ili metalne industrije ili proizvodnje plastičnih i gumenih dijelova. Tu je dio šansi za preživljavanje ne samo hrvatske znanosti nego i Hrvatske u cjelini. Hrvatska treba množinsko gospodarstvo, dio koji je novčano podupiran (npr. poljoprivreda), ali i onaj dio koji će stvarati nove vrijednosti.

 

Hrvatski znanstvenici u cjelini trebali bi shvatiti neke jednostavne istine. Svijet su više promijenili postupci proizvodnje od samih proizvoda, pa se nameće pitanje jesu li tehnika, a time i tehničke znanosti, temelj napretka ili nisu? Bez jasna usmjerenja na tom području nema stvaranja potrebnoga viška vrijednosti. Međutim, opravdano je taj višak vrijednosti uložiti u ostvarivanje društvenih ciljeva, što zahtijevaju smjernice vođenja tehnike. Pritom je znanost u cjelini jedan od temelja uspješna djelovanja i razvoja društva. Međutim, njezin dio zahtijeva utrošak društveno priznatih sredstava, koja nije uvijek moguće vratiti i poticati nove cikluse.

 

Strategija Hrvatske, a posljedično i hrvatski znanstvenici trebaju shvatiti da su samo science te mikrotehnika, nanotehnika, pa i najavljene tehnike poput femtotehničkih materijala, samo dodatak makrotehnici. Osnova je fizički svijet, kojeg digitalno-robotska revolucija može samo poboljšati, ali ne i stvoriti. Za taj slučaj vrijedi jednostavna misao. „Nema računala i robota bez alata, ali ima alata i bez računala i robota“. Samo proizvodnja i izvoz mogu stvoriti više novaca za sve vrste znanosti. Osobito, ako nema izvora prihoda, o čemu svjedoči trenutačno stanje. A smanjivanju prihoda pridonose nažalost i znanstvenici, protivnici industrije i izvoza. Koji tumače da će samo digitalizacija i robotizacija donijeti napredak. Na stvaranju digitalnih igara mogu pojedinci zaraditi veliki novac, ali netko mora zaraditi novac da bi se mogao igrati. A čini se da se hrvatski znanstvenici ne prestaju igrati podcjenjivanjem stvaranja realnih fizičkih sustava koji stvaraju realnu novu vrijednost. U tome im pomažu i mediji. pretežno u stranom vlasništvu.

I na kraju, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja. Mijenjaju se samo glumci čije slike vidimo po svim medijima.

 

Prof. emeritus Igor Čatić