Naknadna pamet našega Tomislava

Poslije ravno 25 godina Žigmanov lamentira nad hrtkovačkim i srijemskim žrtvama…

 

 

Otvoreno pismo Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom članka „Ne smiju se zaboraviti zločini nad Hrvatima u Vojvodini“ objavljenom u „Hrvatskoj riječi“ br. 733 od 5. svbnja 2017. godine.

Licemjerje označava nemoralno ponašanje pri kojem se osoba predstavlja drugačije nego što je u stvarnosti. U tome je nenadmašan Tomislav Žigmanov, predsjednik „jedine relevantne političke stranke Hrvata u Republici Srbiji“, zastupnik Hrvata u Skupštini Republike Srbije, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i još štošta. Sve što je vezano za Hrvate u Republici Srbiji prigrabio je sebi, pri čemu ga interes Hrvata kao zajenice najmanje zanima, a osobna promocija i korist najviše. O tome pišem unazad tri godine u svojim otvorenim pismima, ali kao da su svi gluhi, slijepi ili oduzeti. Ovaj put govorit ću samo oko licemjerja Tomislava Žigmanova naspram stradanja Hrvata u Srijemu, budući on o tome piše u navedenom članku.

 

Naime, „Hrvatska riječ“ u br. 733. od 5. svibnja 2017. godine donosi članak pod naslovom „Ne smiju se zaboraviti zločini nad Hrvatima u Vojvodini“, koji potpisuje Tomislav Žigmanov kao predsjednik DSHV-a, a u kojem, između ostalog stoji: „Tih se tragičnih događaja podsjećamo svakog 6. svibnja kada je u Hrtkovcima 1992. godine održan miting na kojem je sudjelovao i Vojislav Šešelj, kada su pročitana imena sedamnaestoro Hrvata kojima je javno poručeno da se sele. Ubrzo se poruka počela uspješno i ostvarivati, u samo 19 dana, od 10. do 29. lipnja te 1992. godine protjerano je oko 600 hrtkovačkih obitelji…“

 

Poslje ravno 25 godina Žigmanov lamentira nad hrtkovačkim i srijemskim žrtvama u članku objavljenom odmah poslije Uvodnika u „Hrvatskoj riječi“, u kojem i glavna urednica također piše o 6. svibnju 1992. godine u Hrtkovcima (kakva slučajnost)!!! A treba pogledati sve brojeve „Hrvatske riječi“ i sve članke u njima o Hrtkovcima i stradanju srijemskih Hrvata. Sve ukupno velika nula! Da gospodin Đorđe Subotić nije o tome pisao, a „Hrvatska riječ“ ponekad objaviljivala njegove članke (bez komentara i s njegovim potpisom), bile bi to dvije velike nule!!! Dakle, za „Informativno-politički tjednik svih Hrvata u Republici Srbiji“ „Hrvatsku riječ“ problem Hrtkovaca ne postoji 25 godina i ova „informativno-politička“ izdavačka kuća nije ničim doprinjela njegovom osvjetljavanju, o rješavanju da ne govorim. Isto tako Hrvatsko nacionalno vijeće (Bačić) nije ništa učinilo po tom pitanju, a Demokratski savez Hrvata Vojvodine (Žigmanov), kao politička stranka, ostaje sasvim po strani ove tragedije. Petar Kuntić, pedsjednik DSHV prije Tomislava Žigmanova, u petogodišnjem zastupanju Hrvata u Skupštini Republike Srbije nije nikada rekao da uopće zastupa Hrvate, govorio je srpski, skrivao se iza srpske stranke DS i samo pominjanje stradanja Hrvata u Srijemu nije mu padalo ni na pamet!

 

Tomislav Žigmanov, koji je u Skupštinu Republike Srbije inače došao preko srpskih glasova, nastavlja Kuntićevu politiku, nije pomakao mali prst u vezi stradanja Hrvata u Srijemu (naprotiv), a sada, 25 godina poslje tragedije, piše o tome kako se ti zločini  ne smiju nikako zaboraviti!!! Ja kao Hrvat iz Hrtkovaca i svjedok tih zbivanja, u životu nisam vidio veće licemjerje!

 

Projekt „Nepodobni građani“ 2015. godine, poslje 23 godine od tragičnih događaja u Srijemu, ne inicira HNV (Bačić) ili DSHV (Žigmanov), već Vojvođanski građanski centar, srpska građanska udruga. Kako se Tomislav Žigmanov predstavlja kao naš Milorad Pupovac, spektakularno je (slikao se s akterima) u Subotici predstavio ovaj projekt koji je imao namjeru da se saslušanjem svjedoka iz tog vremena rasvjetli istina o događajima u Srijemu. Međutim, naturivši se ispred Vojvođanskog građanskog centa u projekat ubacuje svoje trabante i praktično ga opstruira! Saslušani su mladi ljudi kao svjedoci koji nemaju predstavu što se dogodilo u to vrijeme, te samo nekoliko kompetentnih osoba, a projekat je potpuno propao zahvaljujući „podršci“ Žigmanova i njegovih „plaćenih Hrvata“!

 

Kao svjedok događaja u Hrtkovcima i pisac knjige Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela (Tkanica, Zagreb, 2015.), a da me nitko nije ni pokušao kontaktirati, pisao sam o tome i rečeno mi je da mogu uvijek „prijaviti se da svjedočim“! Znači treba negdje nekoga da potražim i pričam mu o tome što sam već napisano u svojoj knjizi! Tako su „istraživali“ istinu Žigmanovi plaćeni trabanti! A spomenuta knjiga, Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela, napisana na hrvatskom jeziku stajala je više od godinu dana u ladici ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislava Žigmanova, uređena i napravljena kao maketa od strane g. Ivana Balenovića i s preporukom u pisanoj formi. No, Tomislav Žigmanov se više od godinu dana nije udostojio niti da kaže da je zaprimio maketu i preporuku, a kamoli da kontaktira s autorom i, ne daj Bože, tiska knjigu! Toliko o kulturi i „dobrim namjerama“ ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i „borca“ za nezaborav hrvatskog srijemskog križnog puta. Prenosim ulomke iz preporuke, koju je g. Balenović dostavio i meni:

 

Ivan Balenović (adresa, telefon, mail)

Petrovaradin, 18. X. 2013.

 

Poštovani Tomislave,

u Vašemu svojstvu predsjednika Nakladničkoga vijeća NIU ’’Hrvatska riječ’’, najusrdnije Vas molim da s dobrom voljom primite i pogledate priloženu knjigu HRTKOVCI – priče o sudbini jednoga sela, autora Branimra Tomlekina iz Novoga Sada, a kojoj sam ja, po želji pisca, učinio odgovarajuću redakturu.

Da se nisam, već takorekuć na prvo prelistavanje, uvjerio u spisateljsko-umjetničke i povjesno dokumentarne kvalitete te knjige, ne bih se ni pozabavio njezinom opsežnom redakturom, niti bih je Vašoj pozornosti preporučio.

Po svojemu žanru, knjiga je roman, beletristika, te bi se i njezin podnaslov mirno mogao preinačiti u roman o sudbini jednoga sela.

Knjiga jeste umjetničko književno djelo, ali njezina je sadržina čvrsto utemeljena na povjesnim istinama, što će je učiniti dragocjenim svjedočanstvom i o davnoj i o nedavnoj mukotrpnoj povijesti Hrvata…

S književnoga stajališta, djelo je izuzetno zanimljivo za čitanje, i puno je izvrsno iznijansiranih likova, koji se prepleću u prošlosti i u sadašnjosti, u selu i u gradu, u ratu i u miru. Središnji likovi u većini pripadaju istoj, široj ili užoj obiteljskoj zajednici, davnijim ili novijim vremenima…

Susrest ćemo među likovima ljude sviju ideoloških uvjerenja, imovnih stanja, nacionalnih pripadnosti…

Osobito je značajno autorovo književno, ali i povjesno-autentično svjedočenje o vremenima ’’dešavanja naroda’’, napose o hrtkovačkoj tragediji.

Prepleću se tu Srbi, Hrvati, Muslimani, Slovenci, Mađari, starosjedioci Nijemci, ali autor nigdje ne upada u zamku ma kakve osobne nacionalne isključivosti.

U knjizi nema nikakvih nepoćudnih sadržaja, koji bi mogli uzročiti bilo kakve osobne, vjerske ili nacionalne neželjene reakcije…

 

Knjiga “Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela” tiskana je u Zagrebu 2015. godine u izdavačkoj kući “Tkanica d.o.o.”.

Tomislav Žigmanov tijekom 2015. i 2016. godine ne unosi u popis izdanih knjiga Hrvata u Vojvodini ni moje dvije knjige “Hrtkovci, priče o onom što je nekad bilo” i “Hrtkovci, priče o staroj kući i o mladosti”, izmišljajući nebulozna opravdanja za svoj propust načinjen prije tri godine, jer navodno moje prethodno izdane knjige nije obilježio nekim zvijezdicama (pa bi onda bilo jasno zašto nema Hrtkovaca)!!!

 

U isto vrijeme u svom časopisu za književnost i umjetnost “Nova riječ” (u kojem hvali pjesnikinju koja je plagiarala našeg nobelovca Ivu Andrića) Tomislav Žigmanov piše da moju zbirku pjesama “Salauka” treba spaliti, iako su u njoj, pored drugih, i 77 pjesama koje je odabrala Jasna Melvinger! Ali u njima se govori o Hrtkovcima, pa ih treba spaliti!!! Prema Tomislavu Žigmanovu nije dovoljno što smo u Hrtkovcima stradali, treba spaliti i sve tragove o tome, čak i one literarne!!! A onda, ravno četvrt stoljeća nakon našeg stradanja, taj licemjer govori kako se zločini nad Hrvatima u Srjemu ne smiju nikako zaboraviti!!! Zato sam u otvorenom pismu (a koje je objavio i „Hrvatski fokus“ još 20. svibnja 2016. godine) napisao i ovo: „Ja dobro znam da bi gospodin Žigmanov najviše volio da Hrtkovci ne postoje, da ja ne postojim, a posebno da ne postoje moje knjige o Hrtkovcima. No, to mora biti osobna stvar g. Žigmanova i one se ne mogu "prevideti" u instituciji koja se zove Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Da ima imalo obraza Tomislav Žigmanov bi odavno podnio ostavku na sve svoje funkcije na koje ga nisu izabrali vojvođanski Hrvati (posebno ne srijemski). Ali licemjerje uključuje i nemoralno ponašanje (i obrnuto). Takav čovjek nigdje ne smije predstavljati Hrvate iz Republici Srbije, posebno ne u njihovom kulturnom i političkom životu.“

Branimir Miroslav Cakić,  

autor knjige „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ i

autor zbirke pjesama „Salauka“

 

U prilogu jedna od pjesama iz zbirke „Salauka“ koju treba po ravnatelju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislavu Žigmanovu spaliti:

 

PAMTIM

 

U kući u Hrtkovcima pamtim majku svoju,

vidim je kako veselo za Božić mijesi kolače,

ili kako brižno, sa sjetom, pakuje torbu moju

i, ispraćajući me na daleki put, potiho plače.

 

U kući u Hrtkovcima pamtim svoga bâbu,

vidim ga kako se brije, žuri, vezuje kravatu,

samo o povijesti, sve druge teme su tabu,

priča meni, kao da smo već u školi na satu.

 

U kući u Hrtkovcima pamtim tetku Terezu,

vidim je kako u avliji čisti lišće suho, opalo,

kako baš svako veče na kapiji namiče rezu,

a meni tepa da ću uvijek biti njeno luče malo.

 

U kući u Hrtkovcima pamtim i strinu Milju,

vidim je kako se u sobi pred raspećem moli,

sina joj jedinog nema, pali vrh na svijeće fitilju,

i umjesto njemu meni šal plete, a duša je boli.

 

U kući u Hrtkovcima pamtim i strica Pēpu,

vidim ga kako naša dva konja timari u štali,

lagano češlja njihovu crnu, dugu grivu lijepu,

i meni uvek uz osmeh dobacuje nešto u šali.

 

U kući u Hrkovcima pamtim i djeda Maraša,

vidim ga kako na šoru sjedi na velikoj klupi,

pozdravlja tako što po njoj lako štapom lupi,

a meni priča kako je bila velika obitelj naša.

 

U kući u Hrtkovcima danas više nikoga nema

sve sam svoje drage iz nje sahranio odavno,

sad se i meni ista sudba sasvim blizu sprema,

nestat će tako jedno stablo staro i vrijeme slavno.

 

Branimir Miroslav Cakić