Zakoni ZA bogate i PROTIV ne-bogatih 2

SAD – država koja je izmislila neoliberalni kapitalizam, provodi sanaciju privatnih banaka, tvrtki i institucija!

 

 

Pokušat ću, nakon iznijetih „dokaza“, kritički razmotriti koliko oni „drže vodu“, kako bi to rekao neki naš 'sitnozubi' ne-bogati sugrađanin, i to redom kako slijedi:

Valjanost „dokaza“ br. 1: On je višestruko nevaljan jer je tijekom povijesti dokazano da je razvoj postojao u svim segmentima društvenog i gospodarskog života, i bez kapitalističkog društvenog uređenja, i jer 'bogatstvo' zadovoljavanja današnjih ponuda roba i usluga proglašava stvarnim potrebama, mada se radi o „induciranim“ a ne stvarnim potrebama, a isključivo u cilju povećavanja profita.

Malodobnici kao ciljna skupina su najbolji dokaz za to, jer većina njima namijenjenih roba nisu stvarne potrebe, već izvana nametnute kvazi potrebe radi 'prikupljanja' profita.

 

Valjanost „dokaza“ br. 2: Nevaljanost tog „dokaza“ je očit, jer je razvoj u sektorima naoružanja i svemirske tehnologije u SSSR-u bio 'al pari' ili nadmoćniji zapadnim tehnologijama, a kvaliteta zdravstvenih usluge na Kubi je poznata.

 

Valjanost „dokaza“ br. 3: Nevaljanost tog „dokaza“ je toliko očit, da ga nema potrebe dokazivati. Zar bi se imalo što privatizirati  je društveno vlasništvo temeljito uništeno i pokradeno? Upravo je suprotno, ono je temeljito uništeno i pokradeno u sustavu privatnovlasničkog kapitalizma u nas.

 

Valjanost „dokaza“ br. 4: Nevaljanost tog „dokaza“ najbolje potvrđuje jedno od temeljnih pravila privatnovlasničkog poduzetništva, koje glasi-„razvoj se ne treba financirati vlastitim već tuđim (bančinim, dioničkim, itd…) novcem. Istina je da se veći dio profita izvlači iz tvrtke na privatne račune, a samo manji dio se koristi za otplatu dugova i razvoj poslovanja.

 

Valjanost „dokaza“ br. 5: Ovaj „dokaz“ je suštinski neistinit, jer je svakome tko je ikada radio bilo gdje, bilo što, poznato da predanost zaposlenika poslu u prvom redu ovisi od toga kako je plaćen za izvršeni posao, i od sustava kontrole  rada zaposlenika. Čak je lako dokazivo da je nesrazmjer između izvršenog posla i plaća daleko veći u privatnovlasničkom kapitalizmu, nego u društveno/državno vlasničkom sustavu. Pri čemu je taj nesrazmjer najveći u korist višeg rukovodećeg kadra, a na štetu ostalog zaposlenika. Milijunski 'bonusi' za menadžere tvrtki ili banaka u privatnom vlasništvu, koje su isti doveli do kolapsa je najbolji dokaz za to.

 

Valjanost „dokaza“ br. 6: Ovaj „dokaz“ je pristrano iskrivljavanje istine, da loše plaćeni djelatnici u bilo kojem vlasničkom sustavu nisu spremni na poslu 'dati' ono najbolje što bi im njihove intelektualne ili fizičke moći dopuštale, ako za to nisu adekvatno plaćeni. A što je to adekvatna plaća je posebna tema.

 

Valjanost „dokaza“ br. 7: Ovaj „dokaz“ je dvojbene valjanosti, ovisno o tome što se smatra 'uspješnošću' nekog društvenopolitičkog sustava. Ako bi se kojim slučajem kao kriterij uzele nejednakosti u društvu, onda je svakako neoliberalni  privatnovlasnički slobodnotržišni kapitalizam društveni sustav sličniji robovlasničkim sustavima, nego bilo čemu drugom. I rasprava o „uspješnosti“ je neka posebna tema.

 

Valjanost „dokaza“ br. 8: Ovaj „dokaz“ je jedan od najvećih 'spinova'  onih koji neoliberealni privatnovlasnički slobodnotržišni kapitalizam smatraju „krajem povijesti“. Opravdavati rastuće gomilanje bogatstva u rukama malog broja vlasnika, time da danas i milijarder i onaj tko 'kopa' za hranom u kontejneru mogu imati mobitel, a nekada je samo gazda mogao imati telefon, je nečuvena glupost, jer bi se onda moglo zaključiti da smo nakon 2000 godina tamo gdje smo i bili, jer tada su i caru i bilo kome drugom bila dostupna neka ista dobra, kao naprimjer  odjeća, nož, mač, ili hrana, što ranije nekima nije bilo dostupno.

 

Valjanost „dokaza“ br. 9: Ovaj „dokaz“ je apsolutno lažan u današnjoj situaciji kada novčarski i korporativni sektor kroz snažan utjecaj na politiku, određuju tko, gdje, kako i čime mogu nastupati na takozvanom 'slobodnom' tržištu. Mnogobrojne zabrane, sankcije i protekcionističke mjere, mnogim, uglavnom manje razvijenim gospodarstvima onemogućavaju  da na  bilo kojim, ili samo nekim tržištima realiziraju prodaju svojih proizvoda ili usluga.

 

Valjanost „dokaza“ br. 10: Ovaj „dokaz“ je zapravo najjači dokaz da je „car gol!“, jer drugo temeljno pravilo današnjeg  privatnovlasničkog neoliberalnog slobodnotržišnog kapitalizma glasi: „Profit iz poslovanja je NAŠ, a probleme i gubitke u poslovanju treba da rješava DRŽAVA (čitaj svi porezni obveznici odnosno ona masa ne-bogatih). Mnogobrojne sanacije privatnih banaka, tvrtki i institucija po svijetu, i u nas, sa državnim/proračunskim novcem su najbolji dokaz za to. Da stvar bude još očitija, u tome prednjači SAD, zemlja koja je 'izmislila' neoliberalni kapitalizam. Treba li bolji dokaz od toga za potvrdu farizejstva zahtijeva da se „država ne miješa“ u slobodno tržište, osim u slučajevima kada treba „sanirati svinjarije“ (vidi Agrokor) koje naprave privatni vlasnici?

 

Jesmo li osuđeni na to da i dalje, i tko zna do kada, živimo u društvima u kojima mnogi zarađuju 1$/dnevno (u nas prosječno 30$/dnevno), a daleko manji broj njih zarađuju čak4000 $/dnevno ili još više (u nas prosječno 180 $/dnevno ili još više)? Zagovornici stanja koje je danas prevladavajuće u svijetu, govore da je to normalno, i da će sve manje njih zarađivati 1 $ dnevno, ako će vladajuća manjina sve brže zarađivati još više. Osobno držim da takvo stanje nije sudbinska nužnost, na koju je osuđena 99 % svjetske populacije, već je samo rezultat medijski kondicioniranog poslušničko-podaničkog mentaliteta tog dijela populacije, koja još ne shvata da postoje putevi izlaska iz takove  podređene situacije. Da je uvijek bilo, i da će uvijek biti onih koji imaju više, i koji imaju manje, je nepobitna istina, koju nisu osporavali nikada ni teoretičari socijalizma/komunizma. Grubo je izvrtanje istine pristalica privatnovlasničkog kapitalizma, da je socijalizam/komunizam jednakost u siromaštvu, a kapitalizam jednakost u šansama za bogaćenje. Privid istine toj tvrdnji je nažalost stvoren radi neuspješnosti političko-ekonomsko-gospodarskog sustava u SSSR-u za vrijeme Staljina i bezumne staljinističke politike, pri čemu pravo socijalističko/komunističko društveno uređenje nije zaživjelo niti u jednoj državi na svijetu.

 

Nejednakost među ljudima je prirodna datost i općevažeća zakonitost, da se ljudi razlikuju po intelektualnim i fizičkim sposobnostima, i po individualnim  sklonostima da se bave različitim stvarima u životu. Netko je sklon učenju, netko nije, netko je sklon matematici, a netko je sklon umjetnosti, netko voli biti športaš, netko inženjer, a netko doktor, a ima i onih koji žele biti šoferi, piloti, bravari, tokari, poljoprivrednici itd., ali nažalost ima i onih koji žele biti kockari, prevaranti, kriminalci, bankari, šefovi, gazde i političari. To je tako, i to će biti tako sve dok će postojati razlike u ljudskom  DNK-u, odgoju i društvenoj sredini u kojoj odrasta i formira se svaka ljudska individua.

 

No ključ za odgovor na pitanje da li smo osuđeni na društvo u kojem je gotovo sve ZA bogate i gotovo sve PROTIV ne-bogatih, nije u insistiranju na jednakosti u bogatsvu, već u mjeri kako se vrši raspodjela/distribucija stvorenog bogatstva. Zar je normalno da menadžeri dobivaju/uzimaju ogromne bonuse istovremeno dok im tvrtke u kojima rade imaju gubitke ili su neke čak pred stečajem? Dobro poznata „teta Vegeta“ bi za istu novostvorenu  vrijednost, za koju je u Podravki dobila samo zasluženo priznanje, u SAD-u postala bogatašica. U čemu je razlika? Očito u modelu funkcioniranja raspodjele u društvu, za isti doprinos društvu/tvrtki. U Podravki je ta novostvorena vrijednost, odnosno korist od nje pripala na neki način svima, u USA bi taj novostvoreni profit mogla 'strpati' u vlastiti džep. I to je suština i odgovor na pitanje, da li su bogati zaslužili SVE što dobivaju, a ne-bogati da dobivaju samo mrvice od novostvorenih bogatstava, to jest od profita? Moj je odgovor: Nisu zaslužili!

 

Pogotovu zato ne jer novostvorene vrijednosti ili profit ne bi postojali da ga svojim radom, bilo koje vrste,  to jest bilo intelektualnim, bilo fizičkim radom, ne stvaraju zaposlenici koji rade za vlasnike tvrtki bilo koje vrste (proizvodne tvrtke, prodajne tvrtke, banke, osiguravajuća društva, škole, bolnice, prevozničke tvrtke, itd.). osim onog manjeg dijela bogataša, koji su se obogatili „vlastitim snagama“ nekažnjenim prevarama, korupcijama, i kriminalom, dok najveći dio bogataša ne bi bio bogat da za njih ne rade zaposlenici koji su stručniji, pametniji i radišniji od njih samih. Često korištena fraza bogataša da su „krvavo zaradili“ svoje bogatsvo vrijedi samo za one koji su odista svoje ruke „okrvarili“ s krvlju onih koje su uklanjali sa puta kojim su išli tijekom stjecanja svoga bogatsva. Uostalom postoji jedna, vjerojatno istini najbliža američka definicija, da se „prvi milion ne može zaraditi pošteno !“. Figurativno rečeno, teta Vegeta u Podravci nije dobila koliko je zaslužila, ali u USA bi zaradila puno, puno više nego za što je bila zaslužna, i to samo zahvaljujući različitim društveno političkim sustavima u to vrijeme, a ne nikakvim realnim ekonomskim zakonitostima.

 

Dva su temeljna djela o ekonomiji koji ukazuju na to da nije nužno i zakonomjerno da budemo „osuđeni“ da živimo u društvima u kojima vladaju zakoni Za bogate, i PROTIV ne-bogatih, a to su Marxov „Kapital“ u kojem se detaljno i argumentirano otlriva način gomilanja bogatstva u rukama manjine, a na račun „eksploatacije“ većine, i Pikettyev „Kapital“, koji daje odgovor na pitanje kako zaustaviti bezumno i nepravedno gomilanje sve većeg bogatstva u rukama sve manjeg broja vlasnika. Marx je prvi pokazao kako se bogatstvo umnožava kada vlasnik kapitala, bilo novčanog, bilo onoga u sredstvima za proizvodnju, stvara sve veći višak vrijednosti, danas eufemistički nazvan  profitom  i ekstraprofitom, sve većim iskorištavanjem odnosno nedovoljnim plaćanjem za posao zaposlenike koji rade za njega, progresivno umnožavajući svoja bogatstva, dok je Piketty pokazao da bi se mogla izbjeći beskonačna spirala rasta nejednakosti i mogao bi se preuzeti nadzor nad dinamokom akumulacije, uvjetno rečeno eksploatacije zaposlenika i društva, uvođenjem  progresivnog poreza te oporezivanjem kapitala, čime bi se mogla postići prevaga općeg interesa nad privatnim interesima, a istodobno bi se očuvala otvorenost ekonomije i snaga konkurencije. No da bi se to postiglo trebalo bi pitanje poreza na kapital staviti u mnogo širi kontekst, u kontekst uloge države u proizvodnji i raspodjeli bogatstva i izgradnje socijalne države prilagođene XXI. stoljeću !

 

Ovo je okvirna ideja, koja jasno pokazuje da nije nužno da ostanemo 'zarobljenici'  sustava koji danas proizvodi sve brže rastuće društveno raslojavanje na veoma mali broj bogatih, i sve veći broj ne-bogatih i siromašnih, te će u konačnici neminovno dovesti do sukoba u društvu. Naravno da ova okvirna ideja zahtijeva operativnu razradu glede novih rješenja glede fiskalne, monetarne, i socijalne politike, te uloge države u tim novim okolnostima, ali ako se time ne budemo početi baviti na vrijeme, može nam se desiti da umjesto države za koju smo se borili radi toga da se u njoj njeni građani osjećaju slobodni i zadovoljni, dođemo u situaciju da imamo državu iz koje njeni građani bježe glavom bez obzira, čiji će svi resursi biti u tuđem vlasništvu, i u kojoj će samo veoma mali broj domaćih bogataša i političara smatrati da je sve u najboljem redu, i da u njoj oni vladaju, dok će ustvari pravi 'vladari'  Hrvatske biti  njihovi inozemni tutori i naredbodavci.

 

Sve se to ne mora tako dogoditi tako, ali može se dogoditi tako, ako se hrvatska javnost, hrvatski mediji, hrvatsko civilno društvo, hrvatska politika i hrvatska akademska zajednica ne „probude“ i shvate da postojeći društveno politički sustav nije zakonomkerno i susdbinski onaj na koji smo'osuđeni', već da postoje rješenja za bolji, sretniji i uspješniji život većine građana ove krvlju branitelja stvorene neovisne zemlje, koja polako postaje sve manje neovisna.

 

(Svršetak)

 

Laslo Torma