Biogoriva koja se primješavaju

Kako ćemo ostvariti ciljeve o obnovljivcima u prometu?

U Nacrtu Nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NECP) Hrvatska je postavila iznimno ambiciozan cilj o 13,2 % udjela obnovljivaca u prometu. Sa sadašnjih pet posto, bit će to teška misija. Rješenje se vidi u naprednim biogorivima, ali tko će ih proizvoditi, kada smo ugasili i postojeće biorafinerije?

U Nacrtu Nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NECP) Hrvatska je postavila iznimno ambiciozan cilj o 13,2 % udjela obnovljivaca u prometu. Kada se kaže obnovljivi izvori u prometu, prije svega se misli na biogoriva koja se primješavaju motornim gorivima, a to su biodizel, biljno ulje, bioplin, etanol ili tzv. nova goriva kao što su biovodik, biometanol i sl. te električna energija iz zelenih izvora. 

 Ako uzmemo u obzir da smo u ostvarenju EU-ovog cilja od 10 % udjela OIE-a u prometu do 2020. podbacili, budući smo trenutačno na manje od 5 %, postaje jasno da smo potencijalno u ozbiljnom problemu. Da se ne zanosimo, nisu ni druge EU-ove članice puno bolje od Hrvatske – prosječan udio energije iz OIE-a korištene za promet u Europskoj uniji je na 7,6 %. Samo Švedska i Finska premašile su ciljanih 10 % i to s čak 40 %, odnosno 20 % OIE-a u prometu, a Austrija i Francuska na dobrom su putu da ostvare cilj do 2020. Sve ostale članice zaostaju, a Hrvatska je druga posljednja, ispred Estonije. 

Biogoriva iz uvoza

Iako ima sirovina i uvjeta da do njih dođe, Hrvatska vlastiti biodizel više ne proizvodi već sve količine uvozi, povećavajući deficit bilance plaćanja. Naime, od 2014. ukinuti su poticaji koje su dobivale četiri biorafinerije koje su proizvodile goriva iz uljane repice, silaže i otpadnog ulja te su zbog neisplative proizvodnje sve rafinerije prekinule s radom. Dok su biorafinerije radile, bili smo na oko 4 %, a početkom 2018. smo pali na otprilike 1,3 %, da bi se naglo digli kada je država 2018. zavrnula ruku proizvođaču i uvoznicima, kada je konačno nedavno počelo primješavanje biogoriva. 

Manje je poznato da su svi opskrbljivači naftnih derivata zbog neispunjavanja obaveza, odnosno nesmanjivanja štetnih emisija platili milijunske kazne u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost za obveze iz 2017. i 2018. Pritom su dobili popust 2017. od 30 % a za 2018. od čak 75 % za jednokratno plaćanje, jer je procijenjeno da bi im iznos naknade umanjio dobit. Štoviše, država je bila blaga pa im je i za 2019. i 2020. odredila popust od 30 % ako ne će primješavati biogoriva, odnosno zbog nesmanjivanja emisija stakleničkih plinova. 

Pošto popust?

Politika popusta je prilično nejasna. Državi bi trebalo biti u interesu da ispuni svoje obveze prema EU-u jer bi se u protivnom mogla naći na Sudu Europske unije, koji može dosuditi i financijske kazne, poput onih koje ćemo sigurno dobiti zbog neispunjavanja obaveza u gospodarenju otpadom. Ako nam je u obnovljivcima u prometu startna osnova tako niska, postavlja se opravdano pitanje zbog čega si cilj ne zacrtamo na, recimo, 11 %, kad će EU ionako kroz koju godinu tražiti da ga se poveća. Povećavati udio biogoriva u motornim gorivima može se i do 7 % što, primjerice, namjerava Slovenija. No, ni to možda neće biti dovoljno kako bi se ispunili ciljevi iz NECP-a pa i ako tramvaji i vlakovi u Hrvatskoj voze isključivo na zelenu energiju, što po novome moraju. Dakle, ostaje nam elektromobilnost (sada imamo samo 0,3 % električnih vozila u svom voznom parku, a registrira ih se dvjestotinjak godišnje) te, kako navode u NECP-u – napredna biogoriva koja uključuju i biometan. Upravo na njima NECP gradi „slučaj“, kao što je vidljivo iz gornje ilustracije iz tog Plana. 

Biometan je futurologija

Poljoprivreda nam nije razvijena, ambicije su bile relativno male, a takvi su i rezultati. Bioplin iz anaerobne digestije u Hrvatskoj vrlo je ograničen i uglavnom se troši na mjestu proizvodnje, odnosno služi za pretvorbu u električnu i toplinsku energiju. Proizvodnja i ubrizgavanje biometana u plinsku je mrežu futurologija o kojoj nitko ne razmišlja. Postojeće elektrane su vrlo robusne, što je u neskladu s najboljom praksom, a proizvodnja bioplina je neisplativa bez poticaja. Saniraju se deponiji otpada, ali bioplinskih postrojenja uz njih, s izuzetkom Zagreba – nema. 

U planu je, navodno, njihova izgradnja u sklopu Centara za gospodarenje otpadom, jer treba nekako zbrinuti silan biootpad iz kompostana, ali još nismo vidjeli ni jedno. Diljem zemlje masovno niču skupi uređaji za pročišćavanje voda, što sufinancira Europska unija, ali nije poznato što će biti s muljem koji ta postrojenja proizvode. Zagrebačko bioplinsko postrojenje na pročistaču, koje, uostalom, ne rješava u potpunosti problem mulja, ostalo je usamljen primjer dobre prakse. 

Građani će pročišćavanje vode platiti, ali krajnji efekt je upitan. O tome jednostavno nitko ne govori, jer to pitanje nije riješeno. Dakle, sumarno: čini se da je plan s obnovljivcima u prometu da – nema plana?! Elektromobilnost bi se mogla dogoditi, ali pitanje je kada i po koju cijenu. Ili se možda računa da će INA na prostoru Rafinerije u Sisku izgraditi biorafineriju u kojoj će kao sirovinu koristi lokalno proizvedeni miscantus? Zvuči dobro, bilo bi lijepo da se i ostvari. U protivnom, bit će gusto…

Nina Domazet, EGE