Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

Izlazak na izbore trebao bi biti obvezan

Nemam, za sada, svog kandidata, tj. onog koji je već u javnosti najavio svoju kandidaturu a da ga mogu smatrati svojim. Nemam dvojbu: izići ili ne izići na izbore, jer bi postupio protiv svoje savjesti. Ploviti se mora (navigare necesse est). Imati pravo glasovanja po ispunjenju životne dobi (18) komunicira s obvezom, ako isti prihvaća da bude zaštićen od strane države, tj. njezinim zakonima, glede životnih prava, vrijednosti, dostojanstva, prava na obrazovanje, posao, zaštite vlastite imovine, prava posjedovanja i upravljanja vozilima, bilo luksuzna bilo radna itd. A za sve ovo trebaju egzistirati posebne državne službe, institucije, počevši od osnovne škole, bolnice, policije („makar prometne dozvole“), sudstva, vojske pa do državnog parlamenta odnosno državnih poglavara zakonodavne i izvršne vlasti, koje upravo treba birati na izborima. Ovo je navedeno zbog onih koji misle da mogu baš tako lako ne izići na izbore, jer nemaju svoje kandidate. Upravo takvome postavljam pitanje: bi li pristao da netko, ako ne želite ili ne možete sami, dovede policiju na uvid kada vam je kuća provaljena i pokradena ili ako je neki pijanac na cesti udario u vaš auto prešavši na vaš kolnik? Prošao vam je rok valjanosti vaše prometne dozvole, tko će vam je produžiti; susjed ili neka državna služba?

Država je napadnuta od strane agresora; mislite li da bi netko izvana treba braniti vas-nas? Vidite da moramo imati vlastitu vojsku. Lako je nakon, ovog uvida na stvarnost okruženja gdje živimo, zaključiti da bismo čak trebali biti zakonom vezani na izbore, tj. birati na, bilo lokalnim bilo državnim, izborima. I kad se pojavimo, baš u policiju, za produženje prometne dozvole, da ista služba provjeri jesmo li bili na prošlim izborima ili ispričnicu zašto nismo bili. Poznato je da je u nekim državama izlazak na izbore vezan zakonom, kao, na primjer, u Australiji, Belgiji, Malti, Luksemburgu, Liechtensteinu, Urugvaju, Peruu, Brazilu, Ekvadoru, Boliviji, Hondurasu, Paragvaju, Panami, Kostarici, Dominikanskoj Republici, Libanonu, Singapuru, Tajlandu, Egiptu, Nauru, Grčkoj, Cipru, Bugarskoj, kantonu Schaffhausenu u Švicarskoj, Kongu, Meksiku… Zamislimo, na čas, da izaberemo ili da bude izabran za predsjednika naše države čovjek kojeg nimalo nije briga za svjetonazor, tj. zaštita prava pojedinca, grupe, šire zajednice kao i većinskog naroda po njegovoj nacionalnosti, prava na vjeroispovijest i nastavak očuvanja i zaštite kulture, tradicije, umjetnosti i baštine s tim predznakom. Dođu neki mali vandali ili veliki lopovi pa opljačkaju sakralni muzej ili crkvu, a usput pobiju prisutne, bilo gdje i bilo kada pa da nikoga u državi nije briga za taj događaj kao i samog predsjednika. A tek ako se nađe nekakva birokratska zamka, tj. zabrana izdavanja dozvola za gradnju crkvenih objekata, jer činovnik je čuo za nebrigu predsjednika države za svjetonazor.

Predsjednički kandidat, a nema mišljenje o pobačaju?

A upravo smo čuli kandidata na RTL-u kako ga nije briga o pobačaju kod nas; valjda što je sada još uvijek legalan ili što bi se trebao donijeti novi zakon, kad ga je novinarka pitala: kakav je vaš stav o pobačaju? A da ga je pitala o demografiji, valjda bi tu nešto frfljao na način da bi trebalo sto tisuća radnika u državnim službama otpustiti zbog rasterećenja gospodarstva, pa bi demografski grafikon imao bolji rezon detr.

Ovo namjerno parafraziram kako ima materijala za eliminaciju ovog kandidata za izbor. Upravo pobačaj je najvažniji parametar demografije a i moralna kohezija jedne nacije da ne odumre i nestane u kaosu potpune obezvrijeđenosti života u samom njegovu začetku. A jedan drugi kandidat se izjasnio da je on protiv pobačaja. Na daljnja pitanja i potpitanja nije odgovarao. Ali ovo je već nešto, tj. nije za potpunu eliminaciju na izborima. Vidjet ću u daljnjoj kampanji kako će se definitivno izjasniti kandidati po pitanju pobačaja pa ću se odlučiti za onoga koji stoji na rubu eliminacije odnosno izbora. Da, i ovo će biti razumljivo tek nakon proglašenja pobjednika. Jer neki će biti precizno jasni da ubiti nerođeno dijete to može samo specijalna državna služba (bolnica) takozvanim „medicinskim zahvatom“, za sada do desetog tjedna trudnoće po starom zakonu iz Socijalističke Republike Hrvatske, 1978. A ono „medicinskim“ u prijevodu znači liječničkim zahvatom. Zamislimo kako na trenutak izgleda liječiti ubijanjem nedužnog stvora, kojem nije dopušteno, upravo zdravo roditi se. „Zdravo ubijanje“ stoji ispred zdravog rađanja, tj. državnom silom mu se priječi zdravo roditi se, jer su kandidati stali na stranu „feminističke demokracije“ koja proglašava da pravo žene na ubojstvo vlastitog djeteta stoji iznad prava djeteta na život odnosno rađanje. Isto ovo važi i kod izbora zastupnika za parlament, tj. kakav stav imaju, bilo osobno bilo preko stranke kojoj pripadaju glede legaliteta pobačaja.

Nikola Bašić, Vis