Kako je drug Stepinac mogao postati svet

Kardinal Stepinac, herojski borac protiv komunizma

Nije iznenađenje da je rad komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca završio bez suglasja i zajedničkog stava. Iznenađenje bi bilo da su se usuglasili. Nisu iznenađenje niti reakcije vjernih sljedbenika srpske velikodržavne politike na Balkanu, oslonjene na mentalno naslijeđe komunizma, koji uvijek iznova nastoje propisati kardinalu Stepincu što je sve trebao, mogao i morao učiniti da bi zadovoljio njihove kriterije svetosti. Iznenađenje bi bilo da isti ljudi koji sebi prisvajaju objedinjenu ulogu tužitelja i vrhovnog suca svima onima koji nisu sljedbenici njihove doktrine i političkih projekata odjednom odustanu od svojeg projekta.

Nije više iznenađenje niti to što je i danas rasprava o kardinalu Stepincu u hrvatskom javnom prostoru zatvorena u okvire nepostojeće kontroverzije, koju je za potrebe svoje politike stvorio Titov režim, a kasnije preuzela srpska velikodržavna politika. Ali žalosno jest. Žalosno je tim više što je, obranom Katoličke Crkve u Hrvatskoj od neprijateljskog komunističkog preuzimanja, upravo kardinal Stepinac uspio sačuvati prostor u kojem su ostali živjeti i ideja hrvatske državnosti i hrvatski identitet. Kada hrvatski javni prostor i danas ne bi bio zatvoren u okvire jugoslavenskog komunističkog agitpropa, mogli bismo, barem danas, vidjeti sliku kardinala Stepinca kakvu je već u njegovo doba vidio slobodni svijet, procjenjivati ga po onome što je bio i onome što je činio. A ne po onome što je Partija zaključila da je trebao činiti.

U SAD-u, državi koja je u to vrijeme bila neprijeporni simbol i lider slobodnog svijeta, samo je u tiskanim medijima od 1940. do 1960. godine objavljeno više od 20.000 članaka o Alojziju Stepincu. Započelo je sitnim vijestima o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu koji se usudio s propovjedaonice jasno osuditi rasne zakone i čije je propovijedi Radio Vatikan prenosio diljem porobljene Europe. A u vrijeme njegova uhićenja, montiranog procesa, zatvoreništva u Lepoglavi i internacije u Krašiću nadbiskup Stepinac postao je istinski heroj i simbol otpora komunističkim režimima u Europi.

Razlika između slobodnog i komunizmom porobljenog pogleda na kardinala Alojzija Stepinca i njegova djela vidi se i iz načina na koji su američke i tadašnje hrvatske novine pratile njegovu smrt i pogreb. Vijest o smrti kardinala Stepinca bila je na naslovnicama doslovce svih američkih novina, od New York Timesa (NYT) do Arizona Dailyja. Komentar za NYT, pod naslovom "Mrtvi kardinal i živi uzroci", o Stepincu kao ključnoj osobi otpora Katoličke Crkve novim komunističkim režimima u Istočnoj Europi, potpisuje Cyrus L. Sulzberger, tada ne samo vodeći vanjskopolitički dopisnik NYT-a, nego u to doba i jedan od najutjecajnijih novinara na svijetu, koji je vrlo blizak tadašnjoj američkoj administraciji i ima povlaštene odnose s nizom svjetskih državnika, uključujući i Josipa Broza Tita.

Pulitzerovu nagradu dobio je 1951. godine upravo za svoj intervju s Alojzijem Stepincem, koji je vođen u zatvorskoj ćeliji u Lepoglavi. Sljedećih dana svi američki mediji pomno prate dramu oko Stepinčeva pogreba. Evo tek nekoliko karakterističnih naslova: "Umro kardinal Stepinac, herojski borac protiv komunizma"; "Crveni zabranili pogreb u Zagrebu: Kardinal Stepinac će biti pokopan u Krašiću"; "Jugoslavenski crveni zabranili pokop kardinala u njegovoj vlastitoj katedrali"; "Jugoslavija zatvorila selo u kojem je umro Stepinac"; "Tito popušta oko Stepinca"; "Stepinac sahranjen u svojoj katedrali: Ispratilo ga 3000 vjernika"; "Mrtvi Stepinac živi u sjećanju"…

A ovako je kardinalova smrt obrađena u tadašnjim hrvatskim medijima. Vjesnik je objavio gotovo nevidljivu vijest, u donjem desnom kutu na četvrtoj stranici. Naslovljena je "Umro A. Stepinac". Cijeli tekst glasi: "Danas je u Krašiću, nedaleko Zagreba, od upale pluća umro dr. Alojzije Stepinac. Kao što je poznato, on je dulje vrijeme bolovao od policetemije." Ono o čemu su američki čitatelji obilno informirani u novinama, Hrvati su eventualno mogli doživjeti osobno: Krašić je bio pod opsadom milicije i agenata Udbe, zagrebačka katedrala i prostor oko nje također, agenti Udbe su skidali s vlakova i autobusa i legitimirali po Zagrebu sve koji su izgledali kao da bi mogli ići na pogreb.

Kad će robovi progledati

Iz istog tog političkog, ideološkog i mentalnog sklopa i danas se nastoji propisati kriterije po kojima bi drug Stepinac mogao postati svetac, da ih je kojim slučajem ispunio. A riječ je zapravo o samo jednom zahtjevu: drug Stepinac je mogao postati svet da je samo predao Titu ključeve Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Svetim bi ga proglasio drug Tito osobno. U tu svetost malim titićima i prikrivenim karađorđevićima uopće ne bi bilo dopušteno posumnjati.

Ali nadbiskup Stepinac je bio odlučan životom braniti svoju Rimsku Crkvu. Zahvaljujući (i) tome hrvatski robovi danas imaju priliku pogledati izvan granica starog agitpropa, vidjeti Stepinca onakvim kakvim su ga ljudi slobodnog svijeta vidjeli već prije sedamdeset godina. Ali robovi se ne usuđuju (pro)gledati. Njima je ipak najljepše kada ih titići i karađorđevići vlasnički lupaju po guzi, poučavajući ih uvijek iznova – što je to drug Stepinac trebao (u)činiti.

Višnja Starešina, http://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vijesti-i-konteksti/clanak/id/496950/kako-je-drug-stepinac-mogao-postati-svet