Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Marokanski kralj pomilovao džihadiste!

Zašto su Marokanci glavni akteri terorizma u EU-u

 
 
Marokanski kralj Muhamed VI. pomilovao je, dva dana nakon atentata u Barceloni, 415 zatvorenika, među kojima i 14 džihadista, od koji je 13 (svi su imali kazne zatvora na manje od 30 godina) oslobođeno, a jednome je smrtna kazna pretvorena u kaznu zatvora od 30 godina.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/09/King-Mohammed-VI-from-Dakar-Senegal.jpg
Muhamed VI. – marokanski kralj
 
Kralj udjeljuje pomilovanja u sklopu obilježavanja praznika Revolucije kralja i naroda, kada se kralj Muhamed V. vratio u Maroko 1956. iz egzila, odnosno otkad je ta država, danas od oko 33 milijuna stanovnika, dobila neovisnost od Francuske i Španjolske. Muhamed VI., rođen 1963., koji je na prijestolju zamijenio svoga oca Hasana II., pomilovao je i džihadiste koji su, kako je objavilo ministarstvo pravosuđa, sudjelovali u programu rehabilitacije i pomirenja (Mossalaha), te pokazali da se kaju za počinjene zločine. Ti džihadisti, kaže ministarstvo pravosuđa, odbacili su ekstremizam i terorizam, te krenuli pravim putom.
 
Snašli se pa zvali druge
 
U kinodvoranama izašao je 2012., a na festivalu u Cannesu predstavljen je 2013., film “Božji konji” (Les chevaux de Dieu) francusko-marokanskog redatelja Nabila Ayoucha, nadahnut romanom Les Étoiles de Sidi Moumen marokanskog pisca Mahija Binebinea. Priča je to o dva brata rođena u slamu Sidi Moumen koji su zatim postali organizatori atentata u Casablanci u svibnju 2003. Sidi Moumen je periferija Casablance, grada ključnog za marokansko gospodarstvo gdje živi više od tri milijuna stanovnika, od čega oko 350 tisuća siromaha, i gdje vlada kriminal, droga i nasilje. Film objašnjava povezanost između društvene mizerije periferije i radikalizacije mladih, koji biraju kriminal i džihad. Kroz njega se može vidjeti što se vrti u glavama tih mladih – i onih koji su napali u Parizu te sada u Barceloni. Redatelj Nabil Ayouch rođen je u pariškom predgrađu pa je mogao ispričati filmsku priču bolje od drugih. Film govori o braći Tareku i Hamidu, o njihovu životu na periferiji Casablance i atentatu u kojem je poginula 41 osoba. Mlađi od dvojice, Tarek, sanja da postane golman… Stariji, Hamid, biva zatvoren, ali kada se vratio u Sidi Moumen iz zatvora, više nije bio onaj isti. U zatvoru u Casablanci preobratio se na islam, odnosno na vahabitizam. Tarek je ispočetka bio zbunjen ponašanjem starijeg brata, ali malo po malo počinje odlaziti u džamije četvrti u kojoj žive. Imam Abou Zoubeir, duhovni vođa, imat će ključnu ulogu u regrutiranju dva brata u terorističke redove. On ih mentalno i fizički priprema da od vjernika postanu instrument uništenja. Imam ih “prodaje” u raj u zamjenu za mučeništvo – teroristički napad u Casablanci uz uvijek isti poklič: “Alahu ekber”.
 
U kinima 2012. moglo se, dakle, vidjeti film koji se ovih dana u stvarnosti dogodio u Barceloni, a prethodno u Tolosi, pariškom Bataclanu, redakciji Charlie Hebdo… U radikaliziranju mladih iz gradskih periferija svoj utjecaj, prije svega financijski, imaju ljudi iz Saudijske Arabije i Katara. Dvije države “preveliki” su saveznici zapadnih zemalja da bi im se nešto spočitalo. U posjedu su i najjačeg francuskog nogometnog kluba Paris Saint Germain. O tome kako funkcionira privlačenje mladih arapskih nezadovoljnika s periferija ovih je dana, pokrivena lica i izmijenjena glasa, govorio za jednu talijansku tv-postaju mladić kojeg su kontaktirali oni koji regrutiraju buduće teroriste.
 
Pokazuju im snimke kako žive (droga, zabava, alkohol i žene) oni koji su već regrutirani. S njima postoji i mogućnost telefonskog razgovora u kojem im se sve potvrđuje kao istina. Zatim im se obećaje kako će njihova obitelj dobiti novac. Prije negoli odlaze u napad obitelji se šalje oko 50 tisuća eura.
 
Sustav novačenja temelji se na siromaštvu i radikalizaciji. Tako djeluje tvornica terorista. Velike emigracije Marokanaca prema Europi započele su nakon naftne krize 1973. kad se Italija prvi put suočila s migrantima. Prvi migranti su bili upravo Marokanci koji su onda zamjenjivali Talijane u prodaji hrane i stvari na plažama. Nazivalo ih se “Vucumprà” ili “vu’ cumprà” od talijanskog “vuoi comprare” (hoćeš li kupiti), što je dakako bilo pogrdno. No, bez obzira na to što im se na taj način rugalo, od njih se, kao i sada, kupovalo, nekima se pomagalo… Zapravo ti migranti, kako u Italiji, tako i u Španjolskoj, Francuskoj, počeli su raditi poslove koje Europljani više nisu htjeli raditi. Popunjavali su određenu prazninu. Maroko je za Europu bio ono što je Meksiko bio za SAD, kako je ustvrdio Pierre Vermeren, profesor na Sorbonni, stručnjak za Magreb.
 
Za Italiju su sedamdesete godine bile početak dolazaka migranata, osamdesete konsolidiranje dolazaka, devedesete obilježava dolazak žena migranata i rađanje djece migranata. Dvijetisućitih godina, a to je aktualna faza, javljaju se problemi i to ne samo zbog ekonomske krize već i zbog poteškoća Talijana, Španjolaca, Francuza i drugih da prihvate migrante, da ih integriraju. Zapravo, stječe se dojam kako Europljani nisu nikada pomišljali da će Marokanci i ostali Arapi koji su počeli dolaziti poslije njih, ostati tu zauvijek. Smatralo ih se “privremenim radnicima” na poslovima koje nam se trenutačno ne da obavljati. Na početku su dolazili i ostajali neškolovani Marokanci, oni bez ikakvih kvalifikacija, koji su iz svojih zemalja odlazili jer su imali problema s novcem, dugovima, pa i zakonom. Počeli su raditi kao fizički radnici na poljima ili prodavači na plažama i po ulicama gradova. Pozvali su i druge, jer su se oni “snašli”. I dan-danas Talijani ulične prodavače torbica i ostalih predmeta nazivaju “Marokanci”, ali sada ima više onih iz Bangladeša, Šri Lanke itd.

 

S 200.000 na četiri milijuna
 
Osamdesetih godina počeli su dolaziti i obrazovaniji, koji su ostali bez posla u svojim zemljama, ali i mladi koji su se htjeli školovati u Europi. Oni koji su se školovali u Italiji pripomogli su i drugim Marokancima da napreduju. Danas u Rimu, npr. nema pizzerije u kojoj pizze pripremaju Talijani, već to uglavnom rade Egipćani, Marokanci… Na tržnicama gotovo da nema talijanskih prodavača, a mnoge trgovine voća i povrća, koje rade praktički non-stop, vode Arapi. Trgovine u kojima se prodaje alkohol vode pridošlice iz Bangladeša, a Filipinci rade po kućama i čuvaju starije osobe. Izračunato je da to što migranti bdiju nad starijim osoba za Italiju znači ušteda od oko dvije milijarde eura godišnje. Jer, te skrbnike plaćaju sami Talijani, a ne država.
 
Italija im je, kao i ostale europske države, davala radne boravišne dozvole. Poslije, 2003., nastala je i direktiva EU o produženom boravku, koja je u Italiji na snazi od 2007. No, sadašnji problem su masovni ilegalni dolasci izbjeglica. Kako je rastao broj stranaca u Italiji, vidi se po popisima stanovništva. Dakako, tu je riječ o onima koji su bili legalno u zemlji, a ilegalnih je uvijek bilo možda i više. Prema popisu iz 1981., u Italiji je bilo samo nešto više od 210.000 stranaca, od koji su većina Marokanci. Deset godina poslije bilo je 350.000 stranaca, a 2001. više od 1,4 milijuna, dok ih je 2011. bilo više od četiri milijuna.
 
Maroko je bila prva država koja je s Europskom komisijom, 2013., potpisala partnerstvo o mobilnosti, odnosno za regularnu migraciju. U Europi ima oko tri milijuna Marokanaca. Najviše, odnosno 35 posto, ima ih u Španjolskoj, pa 29 posto u Italiji, 19 posto u Francuskoj, 17 posto u Belgiji… Prema podacima europskog statističkog zavoda Eurostata, Marokanci predstavljaju 8,8 posto stranaca od ukupnog broja stranaca koji su dobili europsko državljanstvo, odnosno gotovo milijun Marokanaca ima državljanstvo neke članice EU. Tu nisu uračunati oni koji su kao državljani francuske kolonije dobili francusko državljanstvo.
 
Jedan od problema Marokanaca, ali i Alžiraca, u europskim državama je taj što samo jedan član obitelji zarađuje novac. To povećava opasnost od osiromašenja. Ne samo to, nego jedan Marokanac na istom poslu kao jedan Talijan dobiva 53 posto manju plaću, što je priznala i zamjenica ministra rada María Cecilia Guerra. Kada se kod prijave za posao šalje životopis, npr. u Francuskoj, zabranjeno je postavljati pitanja o podrijetlu ili boji kože, ali se onda traži da se priloži slika.
– Maroko je stablo koje ima korijene u Africi, ali čije se grane šire u Europi – kazao je prije 30 godina tadašnji marokanski kralj Hasan II. kada je htio približiti svoju državu tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici, današnjoj Europskoj uniji. U toj namjeri nije uspio, pa je Maroko ostao i bez Afrike i bez Europe, odnosno nema ni korijene ni krošnju. Maroko je jedina afrička država koja nije članica Afričke unije. Naravno, ne izostaju bilateralni odnosi s afričkim državama, ali oni su uglavnom ekonomski.    
 

Silvije Tomašević, https://www.vecernji.hr/vijesti/zasto-su-marokanci-glavni-akteri-terorizma-u-eu-1190275

Povezani članci

Ne možete pobijediti nacionalizam

HF

Politički napadi Rusije na Bjelorusiju

HF

Kineski bankari i hazarska mafija

hrvatski-fokus

Šutanovac promijenio prezime

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...