Slike iz dubine Stjepka Mamića

Mamić rado koristi podmorje, samo dno, s koga podiže pogled prema pučini i svjetlu

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, kapetan, slikar Stjepko Mamić iz Dubrovnika, autor je s nizom respektabilnih izložbi po najuglednijim svjetskim galerijama u kojima je javnosti predstavljao i promovirao svoju posebnu priču o životu u gradu na obali mora, o životu na moru,o životu u moru. Stjepko Mamić realizirao je izniman ciklus slika posvećen svim aspektima života uz more, s bogatom kolorističkom paletom, koristeći naizgled sasvim obične, svakodnevne motive, ribe, brodovi koji jedre (gotovo da osjećate vjetar koji huji oko jedara), podmorje.

Za ovu prigodu posebno bih spomenuo ipak jedan vrlo rijedak slikarski motiv, naime Mamić rado koristi podmorje, samo dno, s koga podiže pogled prema pučini i svjetlu, vide se brodovi i mreže  koje se pružaju do dna a traci svjetlosnih snopova prodiru kroz mreže, neokrznuti, gotovo da kraja. Neobičan motiv, nezamisliva količina vodene mase iznad pogleda gledatelja koji promatra ribarske mreže protkane srebrom i zlatom svjetla, stojeći na dnu. Je li to pogled nekog nepoznatog morskog stvorenja koje sa strepnjom prati i očekuje daljnji razvoj ribarskog lova, osjećajući uznemirenost, strah, pogibelj? Ili je to pak pogled ronioca,stvarno sjedinjenog s morem i dubinama , koji u teškoj opremi hoda po morskom dnu obavljajući povjerene mu zadatke i tek rijetko podigne i okrene tešku kacigu s malenim prozorčićima prema površini i ostaje zadivljen prozirnim trakama koje ga gotovo dodiruju?

Cijela se bešumna drama odigrava u tamnom plavetnilu mora sa središnjim rasprskavajućim stupom svjetla koje s visina prodire kroz vodu do samoga dna i kada se pogled još jednom s dna podigne, dojam je kako je ispred nas, ispod površine u dubini, oltar iznad koga se rasprostire svjetlo, koje se spustilo s visina i sve nas uistinu prekriva. Da, oltar između površine i dna, ispod nadolazećeg svjetla.

Oltar između dva svijeta, dva zasebna svijeta koji čine jedno, dva svijeta koji se toliko prožimaju i ne mogu jedan bez drugoga. Naravno, more je beskrajni, neiscrpni izvor motiva i tema, ideja i želja i nikada nema opasnosti od dupliciranja ili ponavljanja jer more ima toliko lica, toliko mnogo pojavnosti da ni samo ne zna u stvari koliko ih je i u tome je njegov najveći misterij i neprolazna ljepota.

Miroslav Pelikan