Hrvatski Fokus
Aktualno

Kajkavski ili dobre knjige Barbare Štebih Golub

B. Š. Golub pridonijela je promicanju i ugledu kajkavštine više nego svi medijski bukači

 
 
Nas starije učili su da samo štokavština vrijedi, kajkavština je "purgerska i snobovska", čakavština "sitna i nebitna, skoro je i nema". Govori kao što dobri štokavci govore – zvonilo je po hrvatskim školama. U svojem pionirskom posluhu osjećali smo da tu nešto ipak nije u redu, naš je glavni grad kajkavski, čakavština je razvijala svoje pjesništvo i imala, na primjer, Dragu Gervaisa kojega smo svi naizust morali znati:
Pod Učkun kućice,
bele,
miće, kot suzice
vele…
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/10/4eb1e07b532926f.jpg
Nije moglo biti da tu nema vrijednosti. Tko su bili dobri štokavci? Hercegovci? Dubrovčani? I Srbi su štokavci. Ove se godine valjda i to bjelodano pokazalo, dobri su štokavci fantomski narod koji Snježana Kordić sa svojim jatacima uzdiže na razinu idealnog bezimenog naroda s bezimenim jezikom u Sarajevskoj deklaraciji o zajedničkom jeziku (http://rs.n1info.com/a238259/Vesti/Kultura/Potpisana-Deklaracija-o-zajednickom-jeziku.html).
 
Odrastajući, žedno smo pili Jonkeova predavanja – Piši kao što dobri književnici pišu – nije bilo štokavski isključivo, dobri su književnici za Jonkea bili hrvatski književnici u svojoj tronarječnoj punini – štokavci, kajkavci, čakavci. Nikada se kajkavski i čakavski nisu mogli poreći, a svojedobni unitaristički pritisak na hrvatska narječja vrhunac je jezičnog primitivizma beogradske čaršije. Naša su narječja uvijek bila važna, sva, ne samo jedno. Ona su se u bogatoj hrvatskoj jezičnoj povijesti sljubljivala kušajući tvoriti tronarječnu koine kao što je to bilo u Zrinjskih i Frankopana http://www.matica.hr/vijenac/214/o-kakvu-je-jeziku-rijec-14424/ ili su se račvala u slijepe rukavce, ali s dubokim koritima i nemirnim vodama kao što je to bilo u onim trenutcima hrvatske jezične povijesti kada je kajkavski krenuo u osvajački pohod prema kruni standardnoga jezika.
       
S hrvatskom državom, dobili smo i slobodu svojim jezikom raspolagati po svojoj volji. Hrvatska su narječja, nakon stogodišnjega političkoga gušenja, prodisala punim plućima. Kajkavski je tako, željan zraka, izronio na površinu. Neko se vrijeme (sporedno i pojedinačno, ali ipak) tražilo da kajkavski bude službeni jezik, da se njime u Saboru govori, da ide u škole kao nastavni jezik. Proglašavalo se ilirce, a Ljudevita Gaja osobito, krivcima što je kajkavština zabačena i odbačena kao mogući hrvatski standard, a prigrljena štokavština. Nomina sunt odiosa pa ih izostavimo iz sumanutosti koje bi mijenjale hrvatsku štokavštinu i zamjenjivale ju kajkavštinom jer, eto, kajkavština nikako ne može biti srbijanska pa više nema pitanja čiji je jezik. Takvi kajkavoljupci zaboravljaju da za Hrvate nikada nije bilo dvojbi čiji je hrvatski jezik, ali da odbacivanjem štokavštine odbacujemo ogromnu, duboko u tlu hrvatskom uraslu, vrijednu i općeprihvaćenu štokavsku književnost i sami sebi izbijamo oružje iz ruku kada krenu srbijanske povijesti književnosti otimati nam Držića ili Gundulića. (https://www.slobodnaevropa.org/a/3553220.htmltke)
 
Kajkavština je ipak doživjela svoje priznanje – pribavljen joj je ISO kod i postala je priznati svjetski jezik, ali povijesni, dakle jezik koji je u određenom trenutku hrvatske (svjetske) povijesti bio književnim, ali to danas više nije.
http://www.academia.edu/20226999/Uz_me%C4%91unarodni_ISO_639-3_kod_Kjv_za_kajkavski_knji%C5%BEevni_jezik
Pomalo smo bili zatečeni tim svjetskim ustoličenjem, činio nam se disidentski i odmetnički, nenajavljen i neočekivan. Kao da otkida od hrvatskoga tla dio, od trolista list, kao da sužava Hrvatsku i hrvatski. Hrvatsko jezikoslovlje o tome ni danas nije dalo svoju završnu riječ, a mi ju još uvijek očekujemo.
 
Usuprot tim medijski napuhanim kajkavijanama praćenim novinskim senzacionalizmom (i prečesto neznanjem), stoji strpljivi jezikoslovni rad tihih pojedinaca koji nam bolje od ISO koda kažu što naša književna kajkavština jest. Naime, kajkavski i štokavski doista su bili suparnici u samoj završnici normiranja suvremenog hrvatskoga jezika početkom 19. st. Dakle, u završnici. Početak i trajanje pripada hrvatskoj štokavštini, a kako danas znamo – i završnica.
 
Među te strpljive i tihe čiji nam je rad važan jer nam otvara put prema hrvatskoj jezičnoj kajkavskoj prošlosti i čini nam ju pristupačnom i razumljivom, svakako pripada Barbara Štebih Golub.
Prevela je četiri stare kajkavske gramatike koje su uz popratne njezine studije objavljene u izdanju njezine matične izdavačke kuće Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Dvije su gramatike iz 18. st.: Ignacije Szentmártony, Uvod u Nauk o horvatskome jeziku (1783.), Franjo Kornig, Horvatska gramatika (1795.) i dvije s početka 19. st.: Josip Ernest Matijević, Horvatska gramatika (1810.), Ignac Kristijanović, Gramatika horvatskoga narječja (1837.)
 
Štokavske su stare gramatike doživjele svoju suvremenu renesansu prije kajkavskih, barem što se prijevoda i interpretacija tiče, a kajkavske su dulje bile nedostupne i nepoznate. Zatvorene u knjižnicama, obilježene činjenicom da se ne uklapaju u uvriježeno mišljenje o nadmoći štokavštine – ostajale su izvan prave znanstvene pozornosti. Naravno, B. Š. Golub nije prva i jedina istraživačica starih kajkavskih gramatika. Veliki je i vrijedan prinos ponajprije A. Jembriha, J. Vončine i A. Šojata, potom S. Žepića, Z. Vincea, D. Stolac, B. Tafre, S. Ham. Ipak, u svih je navedenih autora o gramatikama riječ i moramo im na riječ vjerovati jer je predložak (kajkavska gramatika) o kojem u njih čitamo nama čitateljima bio nedostupan. Prijevodi su B. Š. Golub to promijenili – pred suvremenog je čitatelja stigao prijevod s njemačkoga jezika – naime, riječ je o kajkavskim gramatikama pisanim njemačkim jezikom. Budući da je riječ o starijem njemačkom jeziku, slovopisu i pravopisu, tim je neprohodnost izvornika za suvremene čitatelje još i veća. Valja napomenuti da su primjeri kajkavski, ali i taj je kajkavski dvjestogodišnja starina – uz slovopis i pravopis koji je na snazi u to doba, bez pomoći stručnjaka nije lako ni s njim izići na kraj. B. Š. Golub uspješno se nosi sa svim tim formalnim zaprekama, njezini su prijevodi pitki, glatki i razumljivi, stari hrvatski slovopis uspješno preslovljen u naš suvremeni. Zahvaljujući tomu, čitatelj može jasno i samostalno, bez posrednika, vidjeti sliku kajkavskog književnog jezika, onoga koji je nedavno dobio svoj samostalni ISO kod. Vjerujem da je svojim radom B. Š. Golub prinijela promicanju i ugledu kajkavštine više nego svi medijsku bukači.
 
Posljednji je prijevod ovogodišnji – 2017. objavila je B. Š. Golub Matijevićevu Horvatsku gramatiku. Riječ o vrijednom prijevodu višestruko korisnom struci. Početnih je 99 stranice knjige B. Š. Golub posvetila studiji o Matijeviću i njegovoj gramatici, ugnijezdivši Matijevića u rašlje njegova doba i suvremenih mu gramatičara. Takav pristup daje nam do znanja da su hrvatske gramatike grane istoga stabla koje su listale i plodile u različito vrijeme, ali ipak istim plodom.
Sljedećih je tristotinjak stranica prijevod. Doista bi bilo dobro da je usporedno s prijevodom i Matijevićev izvornik, ali time bi se knjiga proširila na 1000 stranica – i ovako ih ima 544. Bilješke su na čak 152 stranice.
 
Naime, Matijevićeva je gramatika preradba 15 godina starije slovnice, Horvatske gramatika iz 1795. Franje Korniga. B. Š. Golub na kraju knjige donosi 2750 bilježaka u kojima tumači razlike i sličnosti između Kornigove i Matijevićeve gramatike. Akribija kojom se odlikuje djelo B. Š. Golub doista je zadivljujuća i zavidna. Evo samo jednoga primjera. Uz Matijevićevo pojmovno rječničko gnijezdo
„Von Farben
Od bojih ili farbih1453
stoji bilješka 1453  koja nam kaže da u Matijevićeva uzora Korniga nema farbe, nego samo boje. I tako za svaku riječ razlike, bilo u gramatici pridodanom rječniku, bilo u tekstu same gramatike. Hrvatskoj leksikografiji i gramatologiji korist doista ogromna! Šteta što bilješke nisu u podrubnici, nego odvojene u posebno poglavlje – to donekle otežava čitanje – ali bilježaka je toliko i tako su iscrpne da im ni ta „odvojenost“ nije ozbiljna mana, nego tek manji formalni nedostatak.
 
Danas je poznato da kajkavske gramatike iz 18. i 19. st. donose koine kajkavskih gradskih govora i da su doista gramatike hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika, ali supostojećeg uz štokavski. Zašto i kako je štokavska stilizacija u konačnici bila snažnija, možda najbolje i najjednostavnije tumači Radoslav Katičić u svojoj znamenitoj knjizi Hrvatski jezik 2013., ali to je već posebna tema. Zasada ostanimo na kajkavštini i dobrim knjigama Barbare Štebih Golub.
 
Na žalost, knjiga je tiskana u samo 200 primjeraka. Dakako, tisak je platilo Ministarstvo obrazovanja i znanosti. Kada je država već platila, bilo bi dobro da se knjiga može pronaći barem u većim mjestima i njihovim (državnim) knjižnicama Neka je na čitateljevu obzoru i izvan mrežne stranice-trgovine izdavača.
 

Ana Nimus, prof.

Povezane objave

Dalić – Plenković 6:0

HF

Vučedolska golubica

hrvatski-fokus

Ispravite propust

HF

Hrvatska živi!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više