Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Četiri godine ukrajinske tragedije

S ukrajinskom krizom počela je Putinova globalna ofenziva

 
 
Prije četiri godine započela je destabilizacija Ukrajine – bio je to početak niza intervencija Kremlja koje sežu do izbora Donalda Trumpa. Njihovi tragovi prisutni su i u Njemačkoj.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/11/3.jpg
Prošlo je četiri godine. Četiri godine – pa to zvuči poput čitavog mandata čiji početak ili kraj katkad sa sobom donese potres. U studenom prije četiri godine, dakle, nedugo nakon ondašnjih izbora za Bundestag, u Europi je počelo naše novo krizno doba, niz neuobičajenih, sasvim novih događaja. Isto kao u prošlom stoljeću kada je atentat u Sarajevu naznačio početak Prvog svjetskog rata, 2013. dogodilo se nešto što je naznačilo početak nove epohe, i to na „rubu Europe“, kako se tada rado govorilo u njenom središtu.
 
Prije četiri godine ukrajinska vlada je nakon višegodišnjih mukotrpnih priprema prekinula svoje približavanje Europskoj uniji. Sporazum o pridruživanju s Europskom unijom, koji je već bio spreman za potpisivanje, a koji je predviđao usklađivanje mnogih standarda i sporazum o slobodnoj trgovini, stavljen je ad acta samo tjedan dana prije planiranog potpisivanja. Proeuropski predsjednik Viktor Juščenko radio je na postizanju tog sporazuma, čak je i njegov nasljednik Viktor Janukovič, koji je prvotno bio proruski orijentiran, brzo je uvidio da je slobodna Europa bolja destinacija od ponovnog podčinjavanja velikoj moskovskoj kneževini. Ukrajina se još za Janukoviča kretala u smjeru Europe, tri godine.
 
Zatim je ruski predsjednik te jeseni izvršio toliki pritisak i očito otvoreno i osobno prijetio Janukoviču da je na koncu uspio potaknuti ga na zaokret za 180 stupnjeva. Takvo što rijetko u diplomaciji se događa rijetko. Ali narod se osjećao prevarenim i nije ga podržao. Velika većina simpatizirala je EU. Na kijevskom Majdanu, trgu neovisnosti, okupili su se studenti. Zatim su izašle stotine tisuća građana sve dok „Euromaidan“ na kraju nije zatražio da se Janukoviča primora na povratak obećanom kursu ili na ostavku.
 
Putin i Janukovič propustili su raspustiti narod i izabrati novi, kao što je nekoć rekao Brecht osvrćući se na DDR. Što je uslijedilo? Nakon višemjesečnih prosvjeda pali su prvi smrtonosni hici na prosvjednike. Uslijedila je eskalacija nasilja. To što su ministri vanjskih poslova Poljske, Francuske i Njemačke (Frank-Walter Steinmeier) preuzeli ulogu posrednika vjerojatno je pridonijelo tome da je bilo „samo“ stotinjak mrtvih. Kraj „revolucije dostojanstva“, kako se ona danas naziva, bio je miran; Janukovič je ispred svoje rezidencije ušao u helikopter i otputovao u Rusiju.
 
Ono što je tada započelo u Kijevu, bila je i prekretnica za njemačko novinarstvo. Na početku je slika s Majdana nalikovala onoj nakon prevrata u DDR-u: „Mirni građani tjednima su demonstrirali za svoje „shvatljive“ ciljeve. No zatim je došlo do nasilja, a s njime i začuđujuća spremnost brojnih prosvjednika da pod europskom zastavom riskiraju život. Svaka čast europskim vrijednostima, ali za vrijednosti riskirati vlastiti život? Ne, hvala. Ta ideja njemačkim je građanima bila nepojmljiva. Ipak su se pobune iz 1953. u DDR-a mnogi jedva sjećali.
 
Kada je došlo do nasilja, poljuljala se i slika u njemačkim medijima: s prosvjednicima koji su uzvraćali hice nitko se više nije želio solidarizirati. Svi su se 'prešaltali' na ekvidistanciju, isto kao i u vrijeme kada je Rusija anektirala Krim. I još više: samo 2014. bilo je više od 30 njemačkih emisija o sve otvorenijem rusko-ukrajinskom konfliktu; a kao što je pokazalo jedno istraživanje, ruski diplomati i drugi koji pokazuuu razumijevanje za Putina u tim su emisijama bili previše zastupljeni. Ipak, najgore od svega bilo je ono što se odigravalo iza kulisa. Anonimni promatrači slali su prijetnje smrću predstavnicima medija koji su po njihovu sudu previše kritizirali Putinove postupke. To se najviše odnosilo na novinare; možda su pošiljatelji prijetnji iz kulturoloških razloga podcijenili to koliko su 2014. njemačke žene u svom poslu bile hrabre. Svim pogođenim kolegicama u vodećim njemačkim medijima možemo samo skinuti kapu.
 
Jedna od njih je Golineh Atai, koja za ARD izvještava o rusko-ukrajinskom konfliktu. Kada je kao dopisnica iz Moskve u Njemačkoj proglašena novinarkom godine, Atai je otvoreno govorila o tome kakve tragove nova situacija ostavlja u medijima. „Ja sam također primala prijetnje smrću“, izjavila je Atai u svom govoru zahvale objavljenom na YouTubeu. „Bojim se, ali još me više plaši to što stvarne ili inscenirane pritužbe njemačkih gledatelja upućene mojim kolegama na televizijskim postajama i u uredništvima aktiviraju škare u njihovim glavama.
 
Tom je prigodom rekla kako više ne može izvještavati o oporbi u Rusiji da u Njemačkoj ne dobije pritužbe na program. „Pritužbe na program na javnim su televizijskim postajama vrlo komplicirano pitanje. Strah je prisutan i u njemačkim uredništvima.“ Na kraju, dopisnica je poručila njemačkim medijima: „Želim samo da se ne bojite.“ Pa zar je došlo do toga da novinarka na jednom opasnom mjestu mora njemačkim uredništvima poručiti da se ne boje! To poglavlje u povijesti medija započeto 2013. još se mora pisati. Jedan od brojnih popratnih efekata rusko-ukrajinske krize bila je i kriza povjerenja u njemačkoj javnosti popraćena neviđenom raspravom o izvještavanju, vjerodostojnosti i usklađenosti. Pojavili su se novi fenomeni kao što su 'fake news'. Zapravo ne možemo reći da je to nešto posve novo (prije se za takvo što koristio pojam „laž“), ali svakako je novo u pogledu kvalitete i kvantitete.
 
Osim toga, nedugo nakon toga utvrdilo se da u rubrikama za online-komentare i na socijalnim medijima svoje mišljenje ne izražavaju samo istinski zagovornici slobode mišljenja, već i neprijatelji slobode, trolovi organizirani od strane države. O ruskoj tvornici trolova u St. Peterburgu prvi je izvještavao jedan finski medij. Uistinu je prošlo nedopustivo mnogo vremena do trenutka kada je – nakon prvog upozorenja pogođene zastupnice Marieluise Beck – utvrđen i odvraćen kiber-napad na čitavi Bundestag.
 
To da je javnost godinu dana bila pripremana na to da to bi na parlamentarne izbore u Njemačkoj mogla djelovati Rusija, jedan je svijetlih trenutaka. Planinari znaju da, ako pozivaju često i glasno, medvjed neće doći iz šume jer se boji svjetla javnosti. Možda je upravo jedna od najvećih zasluga Angele Merkel to što je iza kulisa orkestrirala obranu od te opasnosti. Isto je tako bila velika odluka nobelovca Baracka Obame iz 2014. da s nekoliko tisuća vojnika ojača Nato na njegovom istočnom boku, gdje je godinama unatoč upornim molbama bio pasivan. No time još nismo stigli do kraja kriznog niza tih godina. Od jeseni 2015. do jeseni 2016. dogodila su se tri nova događaja s novim šokantnim djelovanjem. Otvaranje granica od strane izgubljene njemačke vlade (velike koalicije) uvuklo je migracijsku krizu u Njemačku. U ljeto 2016. donesena je odluka o brexitu. Krajem godine za predsjednika SAD-a izabran je teško predvidljivi populist Donald Trump.
 
Posljednja – i tu se zatvara krug Kijevskog Majdana iz 2013. – dogodila se „uz pomoć“ Rusije, iako se njeni dometi i posljedice trenutno još istražuju. Šef Trumpove predizborne kampanje Manafort posrće preko nekoliko zabilješki iz Kijeva na kojima su navedeni milijunski honorari koje je primio od Janukoviča – pa može li biti veće simbolike? Slobodu Zapada brane i kijevski novinari koji su razotkrili honorare isplaćene Manafortu. A to bi svakako trebali imati na umu šefovi vlada članica EU-a kada se u petak u Bruxellesu okupe na Samitu o istočnom partnerstvu.
 

Gerhard Gnauck, Die Zeit

Povezane objave

Pritisak Rusije raste na srednjoazijske medije

hrvatski-fokus

Tajni život poljskoga špijuna Michaela Goleniewskoga 

hrvatski-fokus

Što je SAD izgubio u Siriji

HF

Smanjene cijene za kupce saudijske nafte

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više