Srbijanci ratovali – prečane (po)zatvarali

Za zločine u Hrvatskoj i BiH odgovarali isključivo Srbi prečani

Letimična rekapitulacija rada Haaškog suda u odlasku govori sljedeće: prvo je pazio da JNA ostane nevina, a bogme i Srbija, te Srbijanci (izuzimam Kosovo i suđenja oficirima Srbijancima nakon potpisane kapitulacije Vojske Jugoslavije, Srbije i Crne Gore u Kumanovu 1999., jer tada više JNA ni ne postoji, a i drugi je to rat). Zločinstvo JNA nije se moglo izbjeći tek u dva slučaja; zločina na Ovčari pokraj Vukovara, te razaranja Dubrovnika. „Oko“ Vukovara optuženi su i osuđeni samo general Mile Mrkšić, Srbin Kordunaš iz Hrvatske i major Veselin Šljivančanin, Crnogorac, obojica na relativno kratke vremenske kazne. Tadašnji šef KOS-a Aleksandar Vasiljević („pravi“ Srbijanac iz Vitkovca kod Kraljeva), čiji su i Šljivančanin i Mrkšić bili nižerangirani agenti, i koji je znao za Ovčaru, a kamo li za ostalo „oko“ Vukovara, nije odgovarao. On je, štoviše, bio svjedok tužiteljstva! Razaranje Vukovara do temelja, i kuća i drveća, nije bilo predmet optužbe ni za „pretjerano granatiranje“, iako je ono imalo totalni učinak. Ni, barem za poginule civile, nitko nije odgovarao. Kao, primjerice, ni za klasičnu nacističku deportaciju desetak tisuća stanovnika Iloka, Hrvata, Slovaka… koja se odvijala u organizaciji JNA.

Zbog napada na Dubrovnik osuđeni su general Pavle Strugar, Crnogorac, kapetan Vladimir Kovačević, Crnogorac, te admiral Miodrag Jokić. E taj je Srbijanac, pa je to zapravo bizarno – valjda jedini Srbijanac osuđen je za zločine počinjene – s mora! Srbijanac moreplovac. Svejedno, s obzirom na činjenicu da je od 1989. do 1991. bio ministar obrane Srbije, znači u vrijeme završnih priprema za otvorenu agresiju, on je naša „nada“. Sva trojica su inače relativno blago kažnjeni. Drugi oficir JNA, a Srbijanac, kontra admiral Miodrag Zec, oslobođen je optužbi. I to bi bilo sve  glede JNA koja je bila glavna „udarna pesnica“ agresorske Srbije – bez nje ne bi bilo ništa. Ni agresije, pa ako to Srbijanci i ostali, pa i neki „odavde“ vole, ni „građanskog rata“.

Dokaz, mali ali znakoviti: JNA je 22. prosinca 1991., dakle nakon razaranja Vukovara i Dubrovnika, i nakon Škabrnje, ustvari nakon osvajanja trećine hrvatskog teritorija, svečano slavila svoj pedeseti „rođendan“, obljetnicu formiranja. Zadnju. Tim povodom još uvijek fol djelujuće Predsjedništvo, već davno nepostojeće Jugoslavije, koje se sastojalo od Srba iz Srbije, Kosova (neki Sejdo Bajramović), Vojvodine i Crne Gore i radilo kao polit-marketinški privjesak Miloševićev, primilo je Generalštab JNA i odlikovalo, za zasluge u osvajačkom ratu, Veljka Kadijevića. Obljetnicu joj je čestitao Slobodan Milošević, imao je zašto. Blagoja Adžić, načelnik Generlaštaba JNA obišao je ranjenike na VMA-u (Vojno medicinska akademija) te odlikovao nekog generala koji je ranjen u opsadi Dubrovnika – bit će „palio gume“ na Stradunu. U Domu JNA u Beogradu održana je tim povodom i svečana akademija na kojoj je govorio i general Života Panić, zapovjednik njene Prve armije koja je bila „zadužena“ za Vukovar, odnosno Hrvatsko Podunavlje s obje strane Dunava. Pohvalio je redom: hrabre postrojbe JNA, postrojbe srbijanske Teritorijalne obrane, te srbijanske dragovoljačke postrojbe, a s kojima je zapovijedala JNA, odnosno on.

Srpska JNA, koju je Milošević odavno i svečano postrojavao, srbijanski teritorijalci i srbijanske dragovoljačke bande raznih naziva – sve srbijansko, a tu mi i danas pričaju o „građanskom ratu“, primjerice Aca Stanković. Nema tu elemenata „građanskog rata“ ni u tragovima.  Jedino što bi se na prostorima bivše Jugoslavije moglo, donekle, označiti građanskim ratom dogodilo se desetak godina kasnije – i to u Srbiji. Tzv. peti oktobar dvije tisućite, ustvari puč protiv Slobodana Miloševića jedini ima sve elemente građanskog rata, nu on je iz druge priče i tada već u drugoj državi što se Hrvatske tiče. Srbijansko „revolucionarno“ „proljeće“, doduše jesensko.  

Srbijanci za zločine „preparirali“ isključivo Srbe prečane

Inače prvi haaški osuđenik bio je neki Erdemović – navodno Hrvat. Kud baš za Srebrenicu, majku mu? Srbijanski šovinisti inače tvrde kako je on sam pobio „više od sto“, a možda i svih „četiristo“ zarobljenih Muslimana, koliko oni priznaju za zločin u Srebrenici. A zatim su uslijedile razne optužnice i presude. Kad mi među osuđenima za srbijanski osvajački rat, po Hrvatskoj i BiH nađete i jednoga Srbijanca, častim rakijom “čačankom“. Od koga krenuti? Eto od Slobe. Crnogorac. Nije osuđen, „ubilo“ ga nešto, a da nije odgovarao. Vrag, Haag, će ga znati zašto, a razvidno je. Ukratko, osuđeni su samo Srbi prečani, iz Hrvatske i BiH. Tako su svi generali vojske RS-a, inače bivši visoki časnici JNA koji su najprije osvajački ratovali u Hrvatskoj, također Srbi prečani – generali Mladić, Tolimir, Beara, i kako se već svi zovu, većinom su i kosovci. Za zločine u Hrvatskoj nitko od njih nije odgovarao, primjerice za pokolj civila, većinom u Škabrnji. Mladića su na Škabrnju na suđenju samo ukratko podsjetili.

Nije odgovarao ni general JNA Momčilo Perišić, Srbijanac (Koštunići između Valjeva i Čačka), koji je razarao, osim ostaloga Zadar i Mostar, oslobođen tih a izgleda i drugih odgovornosti. Ne mogu nego zaključiti: Srbijanci su Srbe prečane em gurnuli u rat, em ih još poslali na sud poradi ratnih zločina, kad je krenulo po zlu. Njih tu nema, operativno za njih taj rat nije postojao, a postojao bi itekako da su im donijeli teritorije za Veliku Srbiju. Kad nisu „nek se ubiju“.

Doduše nešto srpske republike jesu, al' to još uvijek „visi“. Kad bih stvarno bio prečanski Srbin, jer irealno i suludo ali sve „preko Drine“ Srbijanci računaju kao „Srbe“, osim Slovenaca, sjeo bih, udario se po čelu i ozbiljno po tko zna koji puta u povijesti se zamislio. „Nas dva brata“ zajedno ratovali, a samo Srbi prečani krivi. Pa kad bih još dodao kako su Srbijanci masovno bježali od mobilizacije 1991., kako su se slabo odazivali, kako su ih i iz zraka, pucajući po njima, tjerali na Vukovar i drugdje po Hrvatskoj u „ispomoć“ braći, valjda bih nešto i zaključio.  

Bilo pa prošlo. Nama tek treba biti kristalno jasno kako je povijest koju je pisao taj sud, a ima još malo tih zadataka sve za same Srbe prečane – Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, te Jovica Stanišić (Srbin Crnogorac), Frenki Simatović (Hrvat) – duboko proturiječi činjenicama, naročito onoj o izostavljenoj srbijanskoj agresiji. Takvu „istinu“ sud može objesiti mačku o rep. Kakav rat, agresija, bez Srbije i srpske JNA to jednostavno ne postoji, bez obzira što su Srbijanci kao odgovorne u Haag gurnuli isključivo Srbe prečane – „braću“, kako bi i tako dokazali tezu o „građanskom ratu“. Upravo mi je fantastično kad srbijanski šovinistički analitičari, političari, novinari… govore kako su „osamdeset posto“ presuđenih u Haagu – Srbi. Jesu možda, ali Srbi prečani, i tek jedan Srbijanac. A to je ogromna razlika, štogod o tome srbijanski šovinisti mislili. Ta „ljukavi su k'o ljisice“.

Aktualna pak bajka o „građanskom ratu“, ma tko ju pričao, uključivo i ovdašnje ništarije, služi tek kao priprema za novi rat. Kad-tad, može i za deset dvadeset, pedeset… godina, može ga se i staviti u „duboko zamrzavanje“, štoviše, pametni Srbijanci, povjesničari, geopolitičari ga i stavljaju u „ledenicu“, pri čemu su u „računici“ opet najvažniji Srbi prečani. „Pomirenje“ prema vani, a u „dubokom“ se čuva  zamrznuti rat. Samo malo zagriješ, i eto ga opet.

Mato Dretvić Filakov