Štovanje sv. Vlaha (2)

Sveti Vlaho je štovan diljem svijeta

 

 

Godine 1462. uoči pada Bosne umbrijski slikar (Italija) Niccolo da Foligno znalački iskazuje prizore iz života sv. Vlaha, danas je djelo u papinskom Avignonu. Nepoznati slikar meštar legende o sv. Katarini koji je  radio u Bruxellesu 1470. – 1510. ostavio nam je na triptihu prikaz sv. Vlaha. Iz istoga nam je vremena, tj. 1472. šaroliki prikaz našega sveca od Friedricha Herlina. Oslikani časoslov čuva se u Londonu pod "Book of Hours, Use of Sarum, Bruges?, oko 1500. godine. Nalaze se biljni i životinjski motivi sa malim prikazom sv Vlaha.

Pronašao sam tri rada Bartolomea Montagne (1480. – 1523.). Prvi se čuva u Muzeju Castelvechio u Veroni, sv. Vlaho je prikazan sa još jednim svecem dobrom tehnikom u tamnim bojama, slijedi vrlo lijepi crtež sa prikazom dekaptiranja sveca  sa pejzažom i renesansnim dvorcem u pozadini; treći rad kojemu je autorstvo sporno, ali se pripisuje Montagni, jest triptih sa prikazima iz života sv Vlaha vrlo čista crteža i ugodne boje.

Santa Maria Maggiore u Spellu ima rad Pietra Perugina, poznatog slikara koji 1521. sa 74 godine slika sv. Vlaha i sv. Katarinu sa Bogorodicom u čistoj maniri umbrijske škole.

Andrea della Robbia (Firenca 1435. – 1525.) spada među najbolje renesansne skulptore, uglavnom radeći u keramici. Glaziranu keramiku učio je od očeva brata Luke (Luca). Renesansno vedar i uravnotežen, rado koristi plavu podlogu za bijelu keramiku i mramor; visokoestetskim stilom ukrašava brojne crkve i izrađuje kipove, medaljone, frizove, fontane itd.

 

Postoji mogućnost da Sveti Vlaho (Biagio) u toskanskom mjestu Sansepolcro, Katedrala svetoga Ivana Enanđelista iz 16. st., nije njegovo djelo već radionice ili oponašatelja (tzv. robbijanska škola) Svejedno kip je vrlo ozbiljne izrade i umjetnički uspio unatoč određenoj ukočenosti kompozicije. Ukoliko je autor Andrea, tada je imao blizu 90 godina života.

Od umjetnina  istakao bih  prekrasan kip sv. Vlaha u pizanskoj katedrali, rad Pandolfa Fancellija iz 1523. – 1526. Drveni kip svetoga Vlaha izradio je nepoznati majstor von Heiligenblutt (od svete krvi) između 1520. i 1525. u vrlo vještoj maniri.

Rivelli Galeazzo znan kao Della Barba izradio je 1524. uljanu sliku sv. Vlaha koja se čuva u Bergamu, Academia Carrara. Na slici je sv. Vlaho sa sv. Stjepanom i sv. Franom Asiškim, solidno majstorsko djelo vedro, prirodno i dokumentarno.

 

Iz 16. stoljeća je rad Campija Galeazza, kao i rad nepoznatoga umjetnika iz emilijanske škole. Zahvaljujući knjizi Marka Margaritonija upoznat sam s poprsjem sv. Vlaha u San Pablu de Zaragoza, rad zlatara Andresa Marcuella. To poprsje iz 1560. prikazuje sv. Vlaha kao markantnoga muškarca pravilnih crta lica. Prije San Pabla tu je bila romanička crkva San Blas (Vlaho).

Dubrovačka katedrala ima poliptih iz 16. stoljeća gdje je prikazan sv. Vlaho sa sv. Lazarom, iako je Tizian potpisan ipak stil odaje pomoćnike F. i O. Vecellio, te Girolama Dentea iz meštrove radionice.

Luis de Carvajal (1534. – 1618.) kao dvorski slikar Filipa II. autor je niza slika u veličanstvenome dvorcu Escorial koji je podigao Filip II. u čast svoga oca Karla V. Slike su započete 1570. (prije sjajne pobjede kršćana predvođenih Španjolskom i Venecijom nad turskom flotom kod Lepanta 1571. godine. Na jednoj od njih je sv. Vlaho (Blasius) prikazan sa papaom Sikstom V.

 

Iako u vodiču piše da je to Siksto IV. riječ je o očitoj pogrješci, jer je taj papa umro 1484., nije nosio bradu i imao je okruglo mesnato lice. Siksto V. vladao je1585. – 1590., i tu je vjerojatno vijeme nastanka Carvajalova djela. Siksto V. je prikazan robustne građe i sa jakom bradom, dok je sv. Vlaho prikazan sa vrlo stiliziranom tankom bradom, blagog izgleda, dok ispred njega kleči dječak (kraljević?) držeći se za grlo. Slika je zanatski solidna, ali ne pokazuje poseban talent umjetnika.To je i vrijeme (1588.) kada veliki broj dubrovačkih brodova i pomoraca sudjeluje u neuspjelom pohodu španjolske Armade na Englesku.

 

Johan Sadeler iz Bruxellesa 1599. crta sv. Vlaha u društvu životinja vrlo spretno, ali rad odiše čudnom atmosferom, možda komikom. Sadeler je naginjao reformaciji, imao bogatu maštu, začuđujuće uspjele kompozicije i punokrvan crtež. Postoji i ranobarokni rad koji se pripisuje jako dobrom oponašatelju Caravaggija Bartolomeu Manfrediju iz 17. st., i koja je dio kolekcije GeorgeTweed, Duluth, Minnesota, SAD.Slika sv. Vlaha Agostina Beltrana iz Napulja, 17. stoljeće, također zaslužuje spomen. Stefano Maderno ili netko od njegovih suradnika autor je reljefa u bronci veličine oko 30,5 za 19 cm, vrlo precizan majstorski rad oko 1600. godine nastao. Sveti Vlaho iz Taormine nepoznatog tvorca iz 1605. godine ozbiljnošću i strogom, jednostavnom kompozicijom odudara od duha baroka.

 

Na Sardiniji u mjestu Sassari se nalazila stara crkva San Biagio koja je srušena 1927. radi gradnje željezničke postaje. Otamo potječe osrednja slika sv. Vlaha iz 1613., autor Andrea Lusso. U lokalnom dijalektu sv. Vlaho se zvao Santu Flasiu! Francisco de Zurbaran naslikao je sv Vlaha (između 1630. i 1634.), a svetac se nalazi i na freski posljednjeg suda od Michelangela, te ga obrađuje i poznati Venecijanac G. B. Tiepolo. Solidan je rad sv. Vlaha venecijanskoga slikara iz 16. stoljeća Girolamoa de Santacrocea, a vrlo rafiniran zanat i dobru figuraciju pokazuje Giovanni Francesco da Rossa (zvani Pacceco), Napolitanac iz 17. stoljeća. Napuljski slikar Pacecco naslikao je Čudo sv Vlaha, Mučeništvo sv. Vlaha sa lijepom i razigranom baroknom kompozicijom. Zanimljivo je da je i autor prikaza sv. Bazilija, te Navještenja za crkvu sv Grgura Armenca. Slikar je ili imao veze sa Armencima, ili su armenski sveci udomaćeni u južnoj Italiji preko Bizanta i armenskih i grčkih izbjeglica.

 

Baroku pripada i Pietro Damini (Castelfranco, Veneto, 1592. – Padova, 1631.) slika sv. Antuna i sv. Vlaha krasi benediktinski samostan u Zadru, te nepoznati autor iz škole Crayer Gasparda koji prikazuje mučeništvo sv. Vlaha. Daminov rad prikazuje odličnim crtežom muževni lik našega sveca, dok nepoznati autor slika divne kompozicije vrlo sigurne modulacije, čiste crtačke tehnike ali sa detaljima pozadine koji reklo bi se pripadaju likovnom diletantu.

Radoslav Tomić je nakon Cvita Fiskovića obradio sliku Alessandra Varotarija zvanoga Padovanino, početak 17. stoljeća, po narudžbi gospodara Polignana obitelji Radulović. Ta obitelj je u 16. stoljeću iz Hercegovine, vjerojatno Kalađurđevići poviše maloga fjorda Rijeke Dubrovačke, gdje su škrape oštre kao noževi a bura od primorskoga hrasta čini nagnuti "bonsai", otišla na otok Lopud, te otamo sreću potražila u Italiji. Naručili su i jednu Caravaggiovu sliku koja nažalost ne prikazuje sv. Vlaha. Varotarijeva slika je vješti zanat, ali bez originalnosti i draži.

 

Radulovići postaju u Polignanu markizi, a Niccolo Radulovich (1623. – 1702.) čak kardinal. Dokaz su Radulovići da vjera i rad uz poduzetnost mogu i siromaha uzvisiti, a kao kapetani su u 16. stoljeću imali u španjolskoj službi 6 brodova sa 4.400 tona ukupno. Ranije spomenuti Skočibuhe su u istoj službi imali 4 broda sa ukupno 2.290 tona. Stotine dubrovačkih brodova sa zvučnim kršćanskim imenima su bili u španjolskoj službi, svakako da bi trebalo izračunati udjele bogatih obitelji, koji su daleko veći od ovog grubog sumarnog dojma.

Početkom 17. stoljeća slavni Juan de Mesa radi u drvu kip sv. Vlaha za crkvu Santa Ines u Sevilli, taj rad je kvalitetan ali naš svetac nažalost izgleda banalno kao krupni bradonja, bez svoje karakteristične asketske ikonografije.

 

Bivša jezuitska crkva iz 16. stoljeća, danas Museo San Fedele, krije nam izvanredni zlatni kip sv. Vlaha izrađen od nama nepoznatog majstora u 17. stoljeću. Militello Rossmarino kraj Agrigentea na Siciliji čuva jednostavni patrijarhalni kip iz 17. ili 18. stoljeća sa bogatom srebrenom mitrom i palijem te pozlatom. Iz sedamnaestoga stoljeća su gotovo klasicističkih proporcija dominikanski samostan San Blas u Lermu, Burgos – Španjolska i San Biagio, velika crkva nalik isusovačkoj u malome mjestu Saludecio koja obiluje vrijednim umjetninama, ali ne i značajnim prikazom sv. Vlaha.

 

Antonio de Bellis izrađuje za dubrovačke dominikance 1658. godine baroknu sliku sv. Vlaha sa vjernim modelom grada neposredno prije razornoga potresa. Godine 1660. Domeniico Gargiulo zvan Micco Spadaro (Napulj, 1609. – 1675.) izrađuje u smeđim tonovima sv. Biagia i sv. Gennara, rad lijepe voluminoznosti i plastičnosti.

Andrea Casella, sv. Rok u Luganu 1662. – radi se o lijepoj i razigranoj baroknoj kompoziciji mučeništva sv. Vlaha.

 

Baroku pripada i crkva san Blas iz 1661. godine u Coamu, Puertorico. Tvrđava El fuerte San Blas u Meksiku je imala i crkvu te služila kao baza za kolonizaciju sjevera. Danas je lijepa ruina.

Godine 1690. Gill Gracin ne osobito impresivno u St. Jean de Malta (Francuska) prikazuje Čudo sv Vlaha.

Skulpture sv. Vlaha i sv. Lucije krase baroknu crkvu Svete Lucije u Parmi; solidni kipovi su djelo Giacoma Barbierija iz 1691. Nažalost o vrsnom autoru nisam pronašao podatke, osim da je rodom iz pokrajine Lombardije. Vrlo skladnih proporcija sa antičkim zlatnim rezom je crkva Svetoga Vlaha (Biagia) u sicilijanskom mjestu Comiso, nedaleko Raguse (sicilijanske naravno, istoimene starom Dubrovniku). Crkva je izgrađena 1700. nakon što je potres iz 1693. uništio renesansnu crkvu iz 1500. godine.

 

Kult sv. Vlaha je na tom mjestu posvjedočen već u antici. Giacinto Diano prikazuje 1711. u Moliseu zaštitnike Barija, te Dubrovnika sv. Nikolu i sv. Vlaha. Kult sv. Vlaha su u Molise donijeli Armenci, ali je kasnije ojačan hrvatskim izbjeglicama iz vremena renesanse. Lijep je i vješt rad u srebru bista sv. Vlaha u crkvi sv. Ivana Krstitelja, Monte san Biagio, rad Nicole Treglije, umro 1721. godine.

U crkvi St. Felixa i St. Blaise, francuski dio Pirineja nalazi se dobar i raskošan rad Sunyera iz 1723., obojeno i pozlaćeno drvo. Iz 1742. je pristojan rad Carpenala u crkvi st. Blaise, Arles.

Zgodno je napomenuti da je slavni španjolski admiral Blas (Vlaho) de Lezo porazio moćne engleske trupe 1741. kod Kartagene boreći se kao invalid, naime bez po jedne ruke, oka, noge. Po herojstvu i sposobnosti stoji uz bok slavnih pomorac H. Nelsona i komodora Johna Barryja! Admiral je rođen 3. veljače 1689., na dan sv. Vlaha, umrije 1741. od inficirane rane, nakon bitke. U blizini se nalazi i otočje San Blas.

 

Vrlo profinjeni umjetnik Paolo Saverio di Zinno iz Campobassa napravio je 1765. elegantnu skulpturu u drvu sv. Vlaha.

U Sevilli, kapela sv. Josipa, nalazi se vrstan rad Alfonsa Giralda Bergaza, između 1799. i 1805 .godine, više izgleda napoleonski negoli naliči sv. Vlahu.

Solidan je kip Luigija Fontane iz 19 st., a istom dobu pripada i zaista lijepa statua Gabriela Falcuccija da Atessa u crkvi Marije Estere u Aquaviva Collecroce.

St. Blasien u Glottertalu, Schwarzwald ima živopisne drvene kipove 14 svetih pomoćnika u nevolji koji su rad J. Rotermunda iz 19. stoljeća. Ti kipovi oponašaju srednjovjekovni stil, lijepo su obojeni, vrlo realistični i odišu svježinom i naivnošću.

U Bradfordu je skulptura iz 1867. Sv. Vlaha koji je prikazan zajedno sa kraljem Edwardom III, (vladar iz 14. st.), akademski realizam autora Jamesa Tolmea. Sveti Vlaho je zaštitnik vunarskih radnika, a Bradfod je bio sjedište te industrije koju je poticao i kralj Edward.

Između Milana i Torina, a nešto sjevernije prema granici sa Švicarskom nalazi se Vernato (pokrajinsko središte je Biella) gdje je crkva Svetoga Vlaha postojala već 1198. Današnja crkva ima vrlo lijepo pročelje sa trijemom i skalinatu, koji se skladno nadovezuju na staru primitivnu osnovu crkve, pregrađivanu i nadograđivanu kroz stoljeća.

 

Slika hrvatskog umjetnika Mata Celastina Medovića koja je krasila crkvu u Čilipima, Konavle, nažalost je nestala tijekom agresije naših susjeda 1991. godine. Ostao je očuvan drugi, manje uspjeli Medovićev prikaz sv. Vlaha. Osim odlične srebrene biste kipara Treglie Maratea u Basilici se čuva i noviji rad (1878.?) Napolitanca Domenica Oglia(e), fenomenalne realističnosti.

U amazonskom Belemu, Brazil, je kvart Sao Bras sa prekrasnom Mercada de Sao Bras s kraja 19. stoljeća. Sama riječ Brazil nažalost ima veza sa drvetom Pao Brasil (Caesalpinia echianta) od kojega je kolonija živjela, iako crvena boja koju to drvo daje za bojanje tekstila (mučeništvo i ceh kojega je zaštitnik sv. Vlaho), te izbrazdanost kore stabla daju jake asocijacije na mučeništvo sv. Vlaha.

 

Još bih spomenuo modernističku crkvu St. Blaise u Vichyju, te vitraille najvećeg hrvatskoga likovnoga intelektualca Dubrovčanina Iva Dulčića koji krase našu dubrovačku crkvu sv Vlaha.

Slika fratra Josipa Rossija, kraj 19. stoljeća, nažalost nije se vinula dalje od akademskoga prikaza sveca i okolnih likova.

U filateliji izdvojio bih poštansku marku izdanu pred raspad jugoslavenske federacije, sa likom svetoga Vlaha, 31. listopada 1990. prigodom obilježavanja 100. obljetnice filatelističkoga društva “Dubrovnik” na kojoj je renesansni prikaz sveca, rad dubrovačkog slikara Nikole Božidarevića.

Republika Hrvatska je 2012. godine prigodom uvrštavanja Feste svetoga Vlaha u UNESCO-vu nematerijalnu baštinu čovječanstva izradila prigodnu poštansku marku sa relikvijom ruke sv. Vlaha. Na tisućusadamstogodišnjicu svečeve mučeničke smrti 3. veljače 2016. izdana je također poštanska marka sa motivom sveca i njegovoga Grada, po slici Carmela Reggioa iz 19. stoljeća.

Prigodom feste sv. Vlaha osim domaćih glazbenika i pjevača dolazili su i oni iz okolnih zemalja, te bili lijepo nagrađeni za trud. Plesala su se i domaća kola.

Što se glazbe tiče izdvojio bih Oficij na čast sv. Vlaha oca isusovca Benedikta Rogačića (Rim, 1723., prijevod na hrvatski A. Rocci 1845.), Blasi Sacerdosi zadarskog skladatelja Antonija Ravasioa na tekst Grgura Rajčevića, Dubrovčanina nadbiskupa zadarskoga; Blagoja Berse koji je napisao 1907. "Sv. Vlaho od Gorice", Ludomir Michael Rogowski "Hymnu sancti Blasii" iz 1927., Hymnus in honorem Sancti Blasii" sklada Čeh Josef Vlach Vruticky, Belgijac o. Jean Marie Plum sklada "Hymnus in honorem Sancti Blasii. Dominikanac Jordan Kuničić ostvario je djelo "Missa in honorem S. Blasii" godine 1931. Tu su i djela u čast sv. Vlaha Rade Degll'ivellia i Toma Restija.

 

Veliki francuski pjesnik Alfred de Musset (1810. – 1857.) napisao je vedru i laku pjesmicu "Chanson de Saint Blaise" o sv. Vlahu u Zuecci.

Voici demain St. Blaise (Evo sutra sv. Vlaha) pjeva tradicionalnu seljačku pjesmu Jack Bardot.

Luksemburg ima Lictmessdaag za sv. Vlaha sa pokladnom pjesmom "Leiwer Hargottsblieschen".

U zadnjih tisuću godina u Dubrovniku je nastao niz sjajnih književnih djela posvećenih sv. Vlahu, u renesansi latinist Ilija Cerva i svećenik Mavro Vetranović, Antun Sasin, Židov Didak Pir; u doba baroka Gundulić,  Gučetić, dva Palmotića i Nikola Bunić, ovaj zadnje rečeni poginuo je mučenički u službi Republike, te Kavanjin, Dražić, Kanavelić do novijega doba i braće Vojnović, Paljetka, Mara Jovića, Britvića i Fiamenga.

 

Uzet ću sebi slobodu i izdvojiti dio teksta o sv. Vlahu svećenika Nedjeljka Subotića (1882. – 1950.) u djelu "Suncokret sv. Vlaha " iz 1928. U vojnovićevskom stilu Subotić piše: "Kao stara viola od Stradivarija, kao drugi kršćanski Orfej na plavom Jadranu još nam sniva tu – požućeli od godina Dubrovnik… Što bi drugo mogao biti taj glavni motiv dubrovačke kulture ako ne ona tako veličajna i besmrtna čežnja ljudske duše ka Beskonačnosti, k Izvoru svih savršenosti, što osvaja svako još neusahlo srce, svaku iskušanu dušu – poput sunčevog sistema, što neumoljivom silom privlači sve svoje planete.

Dubrovnik u znaku sv. Vlaha bit će nam još jedan stvaran dokaz da dolazak vjerskog motiva u ljudski naš život opisuje dolazak besmrtne životne iskre u amorfnu mrtvu materiju. (…) Kao daleke priče iz 1001 noći zvuči nam tako velebna prošlost, da je preko hiljadu godina gorilo drevno kandilo dubrovačke slobode pred časnom prilikom sv. Vlaha. Pred njegovom slikom što je gledala tolike naraštaje krotkih golubova, kako padaju na kostur ovog hrama, pred staroslavnom prilikom koja je slušala cvrkutanje dragih lastavica, kada su  sa kartaških (Kartaga) ruševina nosile vruće pozdrave na ove slobodne žale… jer je u Dubrovniku pravi knez, duhovni kralj i gonfaloniere (zastavnik, najviša titula što ju dodjeljuje papa) sv. Vlaho."

 

U dubrovačkoj vlasti pojedinac je toliko podređen cjelini tj. zajednici da je knez vladao svega mjesec dana, tako da ima pravo Subotić, uistinu se radi o Republici sv. Vlaha! Slično je pisao Ivo Vojnović 1923.: "Hvala ti sv. Vlaho što si nam eto dakle još jednom posvjedočio da je samo Ideal – Istina, a Realnost tek prolazna i varava stvar. Jer kao što se svi računi bankara, kombinacije političara, determinizmi realista strovališe u bezdan krvi i rasula, tako su snovi pjesnika sami porodili energiju Novoga Života u Jedinstvu i Slobodi."

 

O Gradu Svetoga Vlaha

 

Ovaj maleni dodatak je namijenjen čitaocima koji ne poznaju Dubrovnik, Hrvatsku i jugoistočnu Europu, u svrhu razjašnjenja temeljnih činjenica i pojmova. Padom Zapadnoga rimskoga carstva i dugotrajnom agonijom Istočnog (tzv. Bizant) stanovništvo je civilizacijski i demografski nazadovalo živeći van sustava ekonomske, pravne i životne sigurnosti izloženo invazijama barbara (Germana i Slavena npr.) te međusobnim borbama i ekspanziji islamske kulture. Ljudi su bježali u pješčane lagune (Venecija), na otoke (Trogir), lako branjive poluotoke (Ragusa – Dubrovnik) ili utvrđene palače (Split)

U 7. stoljeću bujice Slavena (i drugih elemenata, npr. azijski Avari) preplavile su zapadni Balkan i osnovale niz labavih država, tzv. sklavinije, od kojih su neke opstale i proširile se. Iako su starosjedioci bili u većini (Iliri, Romani itd.) postupno su se slavizirali. Dubrovnik je imao sreću da su u njegovom zaleđu od 7. – 10. st. bile 4 minijaturne sklavinije (Neretvanci, Zahumlje, Travunja, Konavle) i tek u drugoj polovici 11. stoljeća u blizini su veće države Hrvatska i Duklja (staro ime za Crnu Goru). Vrhovna vlast od 7. – 10. stoljeća je bizantska, da bi se Bizant i Normani smjenjivali u 11. i 12. stoljeću.

Godine 1205. – 1358. vlada Venecija, namećući Dubrovniku sebi sličan ustroj.

 

U 13. stoljeću širi se u dubrovačko zaleđe i Duklju Raška (staro ime za Srbiju) namećući svoju srpsku pravoslavnu crkvu; naime pravoslavne crkve su nacionalne, za razliku od katolika koji žive univerzalnu zajednicu i imaju jedno središte – Rim. Srpska država upila je tako kulturu bizantskoga "sunca na zalazu", te je nakon svojega sjajnoga uspona proboravila 400 godina pod Osmanskim (turskim) carstvom. Sredinom 14. stoljeća u zaleđe Dubrovnika probija se Bosna, zemlja čije je jezgra bila u okolici Sarajeva. U vrijeme najveće snage bosanske države oko 70 % njenog teritorija i stanovništva činili su hrvatski krajevi.

 

Dubrovnik samo formalno priznaje vlast mađarskoga kralja 1358. – 1526. godine, otada pa do svoga pada 1808. godine država plaća harač (vazalni porez) Osmanskom Carstvu. Te tvorevine nisu bile dovoljno snažne da izdrže tursku navalu, Osmansko Carstvo će postati susjed Dubrovnika od 1482. do 1878. godine. Napoleon dokida dubrovačku državu 1808. godine; Austrija vlada 1813. do 1918. Zatim slijedi kraljevina Jugoslavija, Drugi svjetski rat, te Titova socijalistička Jugoslavija 1945. – 1990., kada se federacija raspada na sastavne dijelove.

 

Što se stanovništva tiče u gradu prevladavaju do 14. stoljeća dalmatinski Romani koji govore posebnim tzv. raguzejskim jezikom.

Jačanje slavenskoga elementa navelo je Vijeće umoljenih da na sastanku od 3. veljače (sic! dan Sv. Vlaha) 1472. odluči o tome koji jezik rabiti u raspravama. Prijedlog da se govori samo raguzejski je odbijen i prihvaćeno je da svak govori kako hoće, raguzejski, talijanski ili slavenski sa 19 naspram 15 glasova. Novi sastanak 21. prosinca iste godine sa istim omjerom glasova zabranjuje korištenje slavenskoga jezika. Prijedlog da se govori samo raguzejski prihvaćen je sa 21 naprema 13 glasova. Ne možemo biti sasvim sigurni u podrijetlo dubrovačke vlastele, ali na osnovi izvora istraživači (M. Medini, I. Menken, K. Jireček) se slažu da potječu iz dubrovačke okoline, Dalmacije i Kotora, Albanije, Italije, i drugih krajeva.

Samo stanovništvo se najviše popunjalo iz obližnje Bosne i Hercegovine, osobito nakon potresa 1667. godine, te u 20. stoljeću.

U doba renesanse živi su ekonomski politički odnosi sa Mađarskim kraljevstvom, papom, Španjolskom, prije toga sa Aragoncima i Napuljskim kraljevstvom. Ipak Dubrovnik je turski haračar (platiša poreza i vazal), informator i duty free shop, jedan od prozora (uz mnogo važniju Veneciju i Francusku) otomanskih na Zapadu. Nekad jaka trgovina sa Bosnom i Srbijom opada dolaskom Turaka, uglavnom se trgovalo rudama. Zato Dubrovnik postaje grad moćne trgovačke flote.

 

Malena katolička aristokratska država koja živi od pomorstva i trgovine (uz važnu solanu u Stonu) traži moćne vanjskopolitičke zaštitnike i ponaša se vrlo diplomatski, jer se i njen teritorij sastoji od preko 100 km obale bez zaleđa, te velikog poluotoka Pelješca, otoka Mljeta i još nekoliko otočića. Obradive zemlje, osim Konavoskoga i Šipanskoga polja vrlo je malo, a more ne obiluje ribom, tako da su žitelji uvijek morali zarađivati pomorstvom, trgovinom i obrtom.

Do 19. stoljeća Dubrovnik ima razvijen regionalni i općeslavenski osjećaj; tako pjesnik plemić Gundulić u 17. stoljeću želi da se svi Slaveni ujedine pod žezlom pobjedonosnog i katoličkog poljskog kralja.

Znanstvenik i isusovac Ruđer Bošković, koji je po majci potomak obitelji Bettera, starinom talijanske, a po ocu katolik iz istočne Hercegovine javno izjavljuje da se osjeća kao Dalmatinac, a u putopisu tvrdi da razumije govor Bugara koji govore našim jezikom.

Treba napomenuti da se zapadna Bosna tada naziva turska Hrvatska, a Hecegovina još i turskom Dalmacijom.

 

Plemić Toma Basegli simpatizira sa Francuskom revolucijom i liberalnim idejama, te želi stvaranje Ilirske države, tj. zajedničke države južnih Slavena (bez Bugara, Makedonaca i Slovenaca!)

Plemić, istaknuti frankofil i glazbenik Antun Sorgo želi stvoriti Slavensku akademiju u Dubrovniku. Gospar, dubrovačka varijanta riječi gospodin u Dubrovniku i okolnim zemljama poprimila je značaj engleskih riječi gentleman i sir.

 

Prikazat ćemo likove triju gospara iz redova patricija koja su živjela prije više od stoljeća, naime Pucića, Kaboge i Basegli Gozzea. U 19. stoljeću mnoge patricijske obitelji su kivne na Austriju zbog gubitka svoga statusa i državne slobode. Već oko 1860. patricij Medo Orsat Pucić započinje javno iskazivati srpski narodni osjećaj u čemu mu se vremenom pridružuje veći dio plemstva, građanstva i inteligencije, te je krajem 19. stoljeća zajedno sa autonomašima (regionalisti i pristaše Italije) taj pokret zakratko osvojio općinsku vlast. (Vidjeti rad dr. Nikole Tolje o pokretu Srba katolika.) Razlozi snage toga pokreta su i u vrlo lošoj ekonomskoj situaciji u Dubrovniku, u obilatoj diplomatskoj i financijskoj akciji Rusije i Srbije u Dubrovniku, u iluziji da će Srbija odigrati ulogu koju je u ujedinjenju Italije odigrao Pijemont, naime okupljanja i oslobađanja južnih Slavena, pa možda i obnove dubrovačke države, ili su Srbi katolici mislili biti elita u Jugoslaviji (sinekure?), namjesto obični austrijski činovnici? Mesnati bonvivan sa odjećom i bradom u stilu Napoleona III. Orsat Medo Pucić bio je i pjesnik koji je otkrio talent slikara Bukovca. Život na visokoj nozi našemu plemiću zasigurno nisu pribavili obiteljski poslovi i posjedi.

 

Drugi zanimljiv primjerak izumirućeg prastarog plemstva je Bernard Caboga. Njegova loza se približila napoleonskom okupatoru preko masonskih veza da bi zatim dala jednog austrijskog artiljerijskog generala. Grof Caboga siguran u sebe, bahat i hedonist, veliki ljubitelj žena (za razliku od Orsata Meda) i Beča ostavio je brojno potomstvo; politički nestalan mijenjao je stranke i uvjerenja (narodnjak, pa Srbin, pa Hrvat) imao tvornicu opeka u okolici koju je uporno odbijao zatvoriti iako su iskopi izazvali malariju, imao je i jahtu od 18 metara kojom je pobjeđivao na regatama i prvi automobil u našem gradu. Njegova suprotnost je introvertirani i bolećivo senzibilni plemić Baltazar Basegli Gozze koji njeguje svoj divni romantički perivoj u Trstenome.

 

Frano Supilo, sin zidara iz Cavtata i prijatelj Guglielma Ferrera, organizira uvjerljivu pobjeduhrvatskih stranaka u Dubrovniku uspomoć puka koji je konzervativan, točnije nesklon zanositi se novotarijama, što politički vodi umjereni Pero Ćingrija. Militantno i šovinističko ponašanje Srbije ubrzo je iziritiralo Hrvate koji su na sjeveru živjeli sa Austrijancima, Česima, Mađarima i drugim narodima srednje Europe, a na jugu pripadali venecijanskoj i mediteranskoj tradiciji. Ipak, do pojave nacionalsocijalističkog pokreta S. Miloševića značajan dio (makar trećina) Hrvata bio je zadovoljan komunističkom partijom i jugoslavenstvom, jer je bivša država znala otvoriti se prema Zapadu i iskoristiti svoj geopolitički položaj, kao i tehničke pogodnosti 20. stoljeća.

 

Dubrovnik se okrenuo nakon Drugog svjetskog rata više turizmu; osim pomorstva on nema gotovo nijedne druge značajne djelatnosti.

Stanovništvo Grada i luke Gruž zadnjih 1000 godina nije prelazilo više od 10.000 ljudi, danas je nekih 40.000, s tim da cijela županija ima 100.000 stanovnika.

 

Zbog svojeg strateškog značaja, nerazvijenosti i multikonfesionalnosti jugoistočna Europa je i danas prostor manipulacije velikih sila, što je osjetio na svojoj koži i Dubrovnik, jer je iako čisto katolički i hrvatski grad bio izložen nepotrebnoj i ničim izazvanoj rušilačkoj agresiji savezne komunističke armije u kojoj je pravoslavni oficirski kadar bio pod jakim utjecajem srpskog vođe S. Miloševića.

 

Dubrovnik je imao i ima graditeljsku baštinu, Arhiv sa dokumentima koji prate život grada u zadnjih 1000 godina, prirodne ljepote; benediktince, franjevce, dominikance i isusovce, napredan Statut iz 1272. godine, ljekarnu iz vremena prije 1317. (možda već i 1282.), sustav karantena iz 1377., zabranu trgovine roblje 1416., nahodište iz 1482., brodove (male bačvaste) karake koje Englezi zvahu argosy, toleranciju prema Židovima, povijesno dobre odnose sa muslimanskim i pravoslavnim susjedima (naravno i radi dobrih fortifikacija i jake profesionalne vojske).

 

Kako je dobro istakao dr. Slaven Letica, Dubrovnik je povijesni primjer Hrvatskoj (i šire) stabilne državne i socijalne strukture, dobre diplomacije, nekonfliktnog društva, ekološke i pravne države te održivog razvoja. Svega toga ne bi bilo bez građana koji su poput mojeg prijatelja Dubravka Kovačevića marljivi, samozatajni, asketski, pošteni, pobožni i moralni.Ova knjiga djelo je njegovog dugotrajnog i mukotrpnog istraživanja o ljudima koji su na svojim plećima iznijeli jednu od najlijepših dubrovačkih tradicija koju je i UNESCO znao prepoznati.

 

Podsjetimo na neke od značajnih građana u prošlosti kao što su bili  znanstvenik i isusovac Josip Ruđer Bošković, slikari M. C. Medović, Vlaho Bukovac i Ivo Dulčić, dobrotvor Miho Pracat, Marojica Kaboga, Stijepo Gradić, admiral španjolski Petar Ohmučević (don Pedro Ivella), komediograf urotnik Marin Držić, kipar renesansni Niccolo dell' Arca iz Barija rodom Dubrovčanin, bankar Ivan Andro Lumagna u službi Louisa XIII., liječnik Đuro Baglivi, matematičar Marin Getaldić, fra Bonifacije Drakulica poznavatelj povijesti Svete zemlje, papa Siksto V. koji je rodom iz naših krajeva, književnik Ivo Vojnović, pravnik Bogišić, farmaceut Antun Drobac koji je shvatio važnost neškodljivog (za ljude, životinje, zemlju i biljke) prirodnog insekticida buhača (tanacetum cinerariifolium), Lodovico Cerva, Ivan Gundulić, Vicente Bratutti tumač za arapski i turski na dvoru Filipa II., Pijale paša, turski admiral otet kao dječak sa Pelješca, te brojni drugi od kojih bi suvremenike ipak izložio sudu vremena.

 

U ovom nevelikom uvodu prikazali smo progone, seobe, ratove,  potrese, nevolje, revolucije (od kojih je ona Francuska ukinula Republiku sv. Vlaha i ukrala moćnik glave sveca iz St. Denisa) život, tradiciju, umjetnine, običaje, kulturne i političke kontakte, a sad završavamo francuskom narodnom poslovicom da se pred svetim Vlahom svako zlo smiruje. Nemamo iluzija da će nas mimoići gorki kalež koju povijest nudi svakom naraštaju, ali imamo nadu i vjeru da će budućnost na kraju donijeti ujedinjenje kršćanstva i bratsku slogu naroda,vjera i kultura. I sveti Vlaho je jedna od dragocjenih spona Istoka i Zapada, njegova slava se proteže od Anda i Floride do Japana, od ruskoga Novgoroda do Indije,od juga Afrike i istoka Turske do našeg Dubrovnika, grada sv. Vlaha.

 

Geneza pokreta Srba katolika u Dubrovniku

 

Zaista je teško nekome od mladih generacija ili osobi rođenoj izvan hrvatskih prostora objasniti genezu pokreta Srba katolika u Dubrovniku. Dužnost nam je razjasniti pokret koji dominira kulturnom elitom Dubrovnika 1870. – 1900. i kojemu su pripadali i mnogi onodobni festanjuli. Kroz svoju povijest Dubrovnik je bio poput otoka, prvo okružen Slavenima koje je tek trebalo pripitomiti, zatim sa Turskim “morem” i istočnom Hercegovinom koja je pretežno bila pravoslavna, iako u značajnoj mjeri i muslimanska i katolička. Trebinjska biskupija (granica BiH sa Crnom Gorom) bila je najstarija katolička biskupija u BiH, danas ne postoji jer su već srpski vladari protjerali katoličkoga biskupa prilikom svojih osvajanja u 13. stoljeću. Trebinje je bilo 500 godina muslimanski gradić. Kao i susjedna Boka kotorska komunicirala je Dubrovačka aristrokratska republika najviše sa Dalmacijom i Italijom, birajući uz zaštitu turskog sultana strateške saveznike među katoličkim silama, prvotno Mađarskom, zatim Španjolskom i na koncu marijaterezijanskom Austrijom i naravno Vatikanom.

 

Osim nešto trgovaca naseljenih u 17. i 18. stoljeću, u predgrađu (tzv. Ploče) pravoslavnih gotovo da i nije bilo u Dubrovniku i njegovom državnom teritoriju. Jačanje srpske države u 19. stoljeću imponira dubrovačkoj eliti, tako jedan Matija Ban iz Osojnika postaje odgojiteljem djece srpskoga kneza, Cavtaćanin Baldo Bogišić piše Zakonik Crnoj Gori, gdje boravi i hrvatski arhitekt Josip Slade, dok slikar Marko Murat sa Šipana, povjesničar Petar Kolendić, bivši katolički svećenik Ivan Musić i brojni drugi “našijenci” nalaze posla i dobiti u Beogradu koji želi proširiti svoju državu. Ideja o tome da su Južni Slaveni braća ima veze sa povijesnim dubrovačkim kulturnim krugom, ali i sa univerzalizmom Katoličke Crkve, bliskošću jezika i nadanjem da će Slaveni zajedno osloboditi stranih vlasti, turske, austrijske, mađarske, talijanske itd., a da će Srbija odigrati ulogu Pijemonta (kraj oko Torina) koji je ujedinio Italiju.

 

Za pojedine hrvatske preporoditelje poput Ljudevita Gaja je dokazano da su financirani od strane Srbije, srpski agent je bio i bosanski franjevac Ivan Franjo Jukić (pseudonim Slavoljub Bošnjak), a tu su i interesi Engleske (lord Palmerstone kao mentor Napoleona III., Mazzinija i Kossutha) koja je sustavno radila na slabljenju i razbijanju austrijske katoličke monarhije te Francuske koja je poticala ideju tzv. “Velike Ilirije” iliti Jugoslavije, pridobivajući za svoje ciljeve početkom 19. stoljeća uglavnom lokalne masone. “Zaraza” nekom idejom bila ona fašistička, komunistička, liberalna treba odgovarajuće medije, zatim intelektualce koji su iz svojih razloga (materijalnih ili moralnih) nezadovoljni, te odgovarajuće ustanove koje mogu plasirati ideju, u slučaju Dubrovnika to su Gimnazija ali i čitaonice, glazbena društva, kulturni časopis “Srđ” – ironija je da su većinu tih društava osnovali baš nacionalno svjesni Hrvati.

 

Treba reći da do austrijske okupacije BiH nije bilo “zle krvi” između Hrvata i Srba, te da je politička suradnja bila uglavnom korektna. U uredima i školama se tek u drugoj polovici 19. stoljeća uvodi hrvatski jezik, Dalmacija je siromašna i zaostala pokrajina u kojoj hrvatski puk živi pretežno na selu, životareći od ribarstva i poljoprivrede u kršu. Masovno iseljavanje u inozemstvo, propast vinograda uslijed filoksere i vinske klauzule kojom Austrija uvozi kvalitetnija i jeftinija talijanska vina, odumiranje jedrenjačke plovidbe uslijed parabrodarstva, pritisak lihvara stvaraju teško socijalno stanje. Ipak dubrovačko i kotorsko pomorstvo bujaju!

 

Srbija, koja samostalno korača svojim putem, bila je magnet i za umne mlade ljude poput Matoša, Ujevića, Šimića, Krleže i tek gorko iskustvo ih je poučilo da jezička bliskost nije pokazatelj iste narodne i kulturne svijesti. Hrvatska raskomadana na mađarski i austrijski dio nije osobito imponirala, iako se preporoditelj don Mihovil Pavlinović lavovski borio i u toj borbi pridobio prijatelja Kostu Vojnovića, protiv ujedinjenih Talijana i Srba koji su bili u oporbi prema hrvatskoj većini u Dalmaciji. Razumijemo li mi danas oduševljenje naroda za ulazak u EU i NATO, ili jučer podršku dijela puka jugoslavenstvu i socijalizmu? Zapravo tek su stvaranjem zajedničke države Hrvati i Srbi postali krvni neprijatelji, a različite kulturne matrice postale okvir za mržnju. Takav je slučaj sa većinom susjednih naroda.

 

Događale su se paradoksalne situacije da u jednoj obitelji braća budu različite narodnosti, na pr. Ivo Vojnović Hrvat, a brat mu Lujo politički Srbin, kao i Niko Pucić koji se kao Hrvat zalagao za ujedinjenje hrvatskih zemalja isto kao i brat mu Orsat (Medo) Pucić, koji je politički Srbin. Srpstvo je zahvatilo i neke katoličke svećenike, npr. Ivana Stojanovića, Vida Vuletića Vukasovića (koji je izašao iz reda), Mata Vodopića i t.d., kasnije masonstvo ulazi i u brodovlasničke i trgovačke krugove, dok je narod unatoč simpatijama prema pravoslavnim Slavenima osjećao ipak odbojnost ideji srpstva, ne samo radi utjecaja katoličkih svećenika, jer je političke vođe hrvatstvo našlo u hrvatskom starčevićancu i kvazisocijalistu Franu Supilu te liberalu Peru Ćingriji, dakle neklerikalnim elementima.

Pokret Srba katolika “cvjetao” je između 1870. i 1900., te nadalje sahne. Srbija je imala instrumente da pokret širi, financijsku podršku panslavista carske Rusije, državu i tri linije propagande:

• jezična – teza da su svi štokavci Srbi (po tome su i Rusi Srbi)

• rasna – geograf Cvijić i teorija o superiornosti dinarske rase (pripadnici te rase su uglavnom južni Hrvati i Crnogorci, op. T.T.)

• povijesna – Srbi naime u svim okolnim narodima vide Srbe (Makedonci, Crnogorci, Bošnjaci, većina Hrvata za njih su Srbi koji su zaboravili svoje podrijetlo).

Krivica je i u nerealnosti hrvatske politike, osobito biskupa đakovačkoga Josipa Jurja Strossmayera koji je kao Hrvat zagovarao političko jugoslavenstvo. Među hrvatskim preporoditeljima nalaze se i brojni Hrvati potomci stranih doseljenika, dok dio domaćih Hrvata postaju politički Jugoslaveni, Mađari, Talijani, Srbi itd., većinom iluzionisti ili karijeristički slugani.

 

Primjere traganja za identitetom u slavenskome svijetu ima dosta, od “upoljačenih” Kašuba do velikog ukrajinskog pisca Gogolja, koji se smatrao Rusom i pisao na ruskom jeziku, tu je i Njegoš koji sa kao crnogorski vladika i talentirani pisac smatrao političkim Srbinom, te Masaryk koji je kao Slovak bio politički Čeh u službi slobodnih zidara.

 

Europa sa svojim historijskim pokrajinama koje tvrdoglavo čuvaju posebnost, manjinama i centraliziranim državama, koje su poput Francuske uspjele vrlo raznorodne elemente stopiti u jednu jezičnu i kulturnu cjelinu je vrlo osjetljiv prostor, što su dokazala i dva svjetska rata. Ne moramo isticati da su odnosi među “bratskim” slavenskim narodima, npr. Ukrajincima, Poljacima i Rusima bili vrlo loši, jednako kao i među romanskim i germanskim. Tridesetogodišnji rat u Njemačkoj ili Španjolski građanski rat vodili su se uglavnom unutar jednoga naroda. Ponekad postoje i zabavni primjeri poput Eugena Savojskoga koji se potpisivao kao Eugenio von Savoie, austrijski vojskovođa odgojen u Italiji, a francuskog podrijetla, ili Franza Kafke, češkoga Židova koji piše na njemačkom jeziku. Dakle već kod formiranja srpskoga kraljevstva početkom 13. stoljeća, kraljev brat Rastko Nemanjić – poznati pravoslavni monah sv. Sava, postavlja Srpsku pravoslavnu crkvu kao državnu Crkvu.

 

Identitet Srba kroz pravoslavlje potvrđuju vodeći teolozi srpski, Nikodim Milaš u 19. stoljeću, te Nikolaj Velimirović u 20. stoljeću. Za vladavine Karađorđevića u prvoj Jugoslaviji (1918. – 1939.) SPC je državna crkva. Kod Hrvata jedino biskup sarajevski Josip Stadler postavlja tezu Hrvat i katolik, dok don Mihovil Pavlinović smatra da pravoslavni Srbi u Hrvatskoj mogu biti samo politički Hrvati, čuvajući pritom svoju vjeru te kulturu i identitet, u istom smislu u kojem Francuzi razlikuju narodnost i nacionalnost. Ante Starčević kao hrvatski radikal poznaje samo Hrvate na povijesnom tlu Hrvatske i BiH, držeći Bošnjake (muslimane) najčišćim Hrvatima. Biskup Strossmayer drži Hrvate i Srbe srodnim plemenima istoga jugoslavenskoga stabla te nastoji razviti prijateljstvo i kulturno političku suradnju među južnim Slavenima, uključujući i Bugare.

 

(Svršetak)

 

Teo Trostmann