Je li materinski jezik isto što i standardni?

Prigodom Međunarodnoga dana materinskoga jezika

U posljednje vrijeme pojedini jezikoslovci u razgovorima za sredstva javnoga priopćavanja (subesjedama, intervjuima) izjednačuju književni (standardni) jezik s materinskim jezikom i pokušavaju bezimenim imenom zamijeniti ime nastavnoga predmeta Hrvatski jezik u školama. Pitamo se je li zaista materinski jezik isto što i standardni i možemo li ih poistovjećivati? Problem (zagana) je u tom da se pojam “materinski jezik” u različitim teorijama objašnava na različit način. Nema općega pojma “materinski jezik” jer svatko oblikuje svoje mišljenje, ali ipak “materinski jezik” nikako se ne može potpuno podudarati sa standardnim jezikom.

Nevest ćemo nekoliko inačica pojmova “materinski jezik”.

1. Materinski je jezik zapravo prvi jezik (“jezik kolijevke”) koji čovjek prihvaća od djetinjstva (tzv. native language). Obično se materinski jezik podudara s jezikom roditelja ili jednoga od roditelja. Obitelj u razgovoru s djetetom rabi ponajprije razgovorni jezik ili čak oponaša dječji govor, a ne standardni. Dakako, dio toga razgovornoga jezika podudara se sa standardnim, ali djelomice, jer ovisi o mnogim društvenojezičnim čimbenicima: zavičaj, obrazovanje, struka, dob itd.

2. Materinski je jezik etnički jezik (tzv. ethnic language, Volkssprache). Mnogi ga ljudi poistovjećuju sa svojim etnosom ili narodom, etničkim istobitom (etničkim identitetom).

3. Materinski je jezik jezik predaka (tzv. Muttersprache), tj. materinski govor koji su rabili naši predci.

4. Materinski je jezik isto što i funkcionalno prvi jezik.

5. Materinski je jezik jezik na kojem mislimo (tzv. thinking language) i razgovaramo.

6. Materinski je jezik jezik koji smo svjesno odabrali za priopćavanje npr. u jezičnoj zajednici u kojoj dugo živimo i radimo.

Dakako, može postojati i drugo tumačenje pojmova “materinski jezik“, ali ni jedan od višenavedenih ne podudara se potpuno sa standardnim jezikom. Materinski se jezik kao jezik roditelja ili obitelji smatra jednom od osnovnih teorija i kao takav skoro se nikada ne podudara sa standardnim. Materinski je jezik jezik koji je usvojen u djetinjstvu, navike porabe kojega se većinom čuvaju u zreloj dobi. Materinskih jezika može biti više od jednoga. Prvi jezik može potpuno ili djelomice prijeći u drugi i ne imati izravnu vezu s roditeljima ili predcima.

Pomoću neutralizacije naziva hrvatski jezik, pokušava se kao nastavni predmet u školi unijeti naziv “Materinski jezik i knjževnost” ili “Nastavni jezik” govori da se radi o nekom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku”. To govori da je riječ o kakvom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku“. U zbilji tako što nije ni moguće jer školarci u nastavi uče i poučavani se konkretnom jeziku koji ima svoje ime, a to je hrvatski književni (standardni) jezik koji je službeno određen u 12. članku Ustava Republike Hrvatske. Treba li tada sve udžbenike koji nose ime Hrvatski jezik za različite razrede preimenovati u udžbenike za “materinski jezik“ ili “nastavni jezik“? Možemo li tada imati naziv „materinski jezik“ za nastavni predmet, a književnost ili povijest nazivati hrvatskom ili tada i književnost i povijest valja preimenovati u “materinsku“? Tvrditi da je naziv „materinski jezik“ ili „nastavni jezik“ prikladniji jer „kajkavcima i čakavcima nije materinski jezik štokavski“ ne odgovara stvarnosti u kojoj živimo. U školama kajkavci i čakavci uče i poučava ih se književnom (standardnom) hrvatskom jezikom, a ne narječjima. U Hrvatskoj već postoji nastavni predmet Hrvatski jezik i ne valja ga zamjenjivati bilo kojim bezimenim nazivom. Nitko ne izbjegava i ne skriva svoje ime koje već odavno postoji u nazivu nastavnoga predmeta u školama, u knjigama i monografijama, u Ustavu, priznat je kao služebeni u EU, služe se njim, opisuju ga i rabe mnogi znanstvenici i ustanove u drugim državama. Nazivom se jezika ne manipulira!

Naziv “materisnki jezik“ kao jedan od predmeta u pojedinim školama izvan Hrvatske, ne treba uvijek poistovjećivati sa strukovnim, jezikoslovnim pojmom – standardni jezik. Međusobno jezikoslovne značajke materinskoga i standardnoga jezika mogu se podudarati u školskom predmetu, ali naziv materinski jezik nosi često stilski osjećajnu obojenost, pokazujući bliskost, intimnost odnosa jezika prema svojoj domovini i materi koja počinje razgovarati s novorođenčetom, daje djetetu prve osnove govora. Materinski jezik valja razlikovati od standardnoga u pojmovima jer, uz ostalo, standardni je jezik, ili katkada jezici (npr. u Republici Bjelarus bjelaruski i ruski), službeni, kodificirani jezik u mnogim državama diljem svijeta. Materinski jezik i standardni jezik u većine Hrvata u Hrvatskoj upravo je hrvatski, a ne bilo koji drugi i ne valja mu ponovno pokušavati oduzimati ime u korist nekoga bezimenoga „zajedničkoga“.

Artur Bagdasarov, Jezik, br. 5., 2017.