Gospar Ivo Đani Maričić rodio se u Orebiću 1937. godine. Nakon završene osnovne škole u Korčuli, po preporuci učitelja Anatolija Kudrijavceva, upisuje se u školu za primjenjenu umjetnost u Splitu. Tamo uči vještine slikanja i crtanja kod prof. Ante Kaštelančića te Milana i Ivice Tolića. Pedagošku akademiju upisuje u Zagrebu gdje poduke prof. Mladena Veže bitno utječu na njegov rad u tehnici akvarela. Kao nastavnik likovne kulture radi u Podgori, Podlaštici, Žrnovu i Orebiću, gdje i danas živi. Sudjelovao je u mnogim skupnim izložbama i likovnim kolonijama) samozatajnog likovnjaka i pedagoga, dugogodišnjeg tajnika Matice Hrvatske pitao sam ponešto o dragom mu prijatelju,velikom hrvatskom književniku i akademiku Petru Šegedinu – oštrom kao kremen u vremenima koja su bila vrlo nezgodna u i kada se nije toleriralo različito mišljenje.
Ivo Đani Maričić – autoportret
• U Šegedinovim novelama puno se osjeća rodno Žrnovo na Korčuli, tj. jaka zavičajna i osobna introspektivna crta? Kako je živjelo Žrnovo u prvoj polovici XX. stoljeća? Što znamo o mladome Šegedinu?
Đani Maričić: (u daljem tekstu Đ.M.): Žrnovo je tipično otočko dalmatinsko selo. U doba djetinjstva Šegedinovog moglo je biti oko 1000 stanovnika, većinom težaka slabijeg i osrednjeg imovnog stanja; naravno bilo je i trgovaca i dobrostojećih. Žrnovci su bili kmeti korčulanske gospode, jedna plodna „peča“ zemlje zvala se Biskupija u spomen vlasništva biskupa korčulanskoga. U noveli „Na istom putu“ mladi Šegedin “gre u Dubrovnik na skulu“, a stari Tvrdeić iz Splita dolazi na baštinu.
Sredina je bila primitivna, mularija je umirovljenoga okružnoga suca Tvrdeića pretumbala zajedno sa drvenom poljskim zahodom. Ipak, uvijek je bilo i intelektualaca, od kojih se ističe Jakov Baničević, učeni dominikanac u službi papa i cara, renesansno svestrani diplomat koji je čuvenom slikaru Albrechtu Düreru osigurao kod cara Maksimilijana von Habsburga lijepu mirovinu. Majku su (piščevu, op. T.T.) zvali Viška jer je služila na Visu, prepoznatljiva kao Ljepirica u „Djeci Božjoj“.
• U svezi sa prvim pitanjem, vrhunski je uspjela i filmična priča "Djeca božja" (1946.). Ti likovi su stvarni ljudi iz piščeva djetinjstva ili ima i kombinacija i konstrukcija? Odakle toliko crnila, životnog pesimizma, gorčine? Je li to stvar duševnog profila samog pisca ili je otočki život bio težak ekonomski i psihički? Šteta toliko stranica introspekcije što narušava kompoziciju djela a ne donosi bitno novinu, inače je djelo nastalo u jednom dahu, iskreno.
Đ.M.: Da, to su stvarni ljudi i zato se mnogi ljute na Petra Šegedina, između ostalih i piščev rođak Tomislav Jurjević koji je pridonio da se Osnovna škola u Orebiću ne zove više Šegedinovim imenom, što je prvorazredna kulturna sramota za Hrvatsku i hrvatski narod koji nije odao dostojno poštovanje velikom čovjeku i piscu. Tadanja županica Buconić je nastojala spriječiti nepravdu prema piscu, druge strukture u politici i kulturi su uglavnom zakazale. Šegedin je u sebi nosio dosta mraka i tjeskobe. Bio je društven, ali nipošto otvoren čovjek.
• Vrlo je slična i knjiga "Osamljenici" iz 1947. godine, samo stilski monotona i usuđujem se reći opterećena predlošcima Dostojevskoga, pa i Krleže. Koji su pisci utjecali na Šegedina? Koliko je upoznat sa djelima Freuda i Junga?
Đ.M.: I prije boravka u Parizu bio je pod utjecajem francuskih pisaca. Nasuprot tome Dubravko Jelčić ga naziva hrvatski Moravia (Alberto, tal. pisac, op. T.T.). Slabo su poznati pjesnik Frano Vlatković i kipar Radoslav Duhović koje je protežirao Šegedin.
• Tko je Radoslav Tasovac, Dubrovčanin koji je utjecao na mladog Šegedina? Kako je doživio dubrovačku sredinu? Je li odnos selo grad na Korčuli i drugdje bio stvarno toliko napet kao u pripovjetki Mjesečina iznad Grada.
Đ.M.: Tasovac je poluoriđino (oriđino dubrovački, osobita, često pametna luda ili čovjek koji se pravi šenut, op. T.T.) intelektualac koji je volio životinje i užasavao se nad okrutnošću ljudi i istodobno propagirao „ljudožderstvo“, tj. Nietzschea, bizaran lik filozofa koji je živio od majčine mirovine i držao mrave kao kućne ljubimce. Bizarni su likovi Nikola Šale koji je opisan u noveli kada ne želi ubiti ostima veliku hobotnicu jer je očaran njenom ljepotom. Isti čovjek nadimkom pikoleto (dvostruki deminutiv iz tal. jezika; malić, malenica) je kao puškomitraljezac kosio neprijateljsku vojsku kod zauzimanja Knina 1944. godine. Nakon rata nije tražio vojnu mirovinu i bio je začuđen kad su mu je,iako dosta kasno dali. Marko, lovac u noveli ubija malene ptice grmuše; očit je sentiment pisca prema tim letećim cvrkutavim lopticama paperja. Što se drugog dijela pitanja tiče o odnosu sela i grada Korčulani su seljake pogrdno zvali vilani; sada im vilani zapovjedaju gradom i to baš Žrnovci. Žrnovo je interesantna sredina, kreativna. Dramska amaterska družina „Mi kuneji“ (kunići, pogrdan otočki naziv za Žrnovce, autoironija, op. T.T.) dobila je najvišu nagradu za kulturu u bivšoj SFRJ za svoj rad!
• Srednja učiteljska u Dubrovniku je utjecala na gubljenje Šegedinovih iluzija o jugoslavenstvu, ali i na primanje komunističke ideje. Knjige "Svi smo odgovorni" 1971. spada uz Starčevića, Matoša, don Pavlinovića među vizionarske i otrježnjujuće spise u Hrvata? Kako vi vidite to sazrijevanje Šegedinovo?
Đ.M.: U selo Brdo (žrnovsko) nosio je komunističku propagandni materijal u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Strašno žestok nije odstupao od svoga stajališta ni po koju cijenu. Ostao je ljevičar, ali posumnjao je u pravednost Partije i mogućnost opstanka Jugoslavije, iako nikad nije bio šovinist!
• Otvoreno Pismo Šuvaru 1987., privatno Pismo republičkom šefu policije u Zagrebu, pisma Daviču (ljevičarski srpski nacionalistički pjesnik židovskog podrijetla), pisma Jeremiću i Đilasu, borba za hrvatski jezik; odakle tolika hrabrost i borbenost (da ne kažem donkihotizam), nacionalni naboj kod čovjeka koji je socijalist, vjerojatno i ateist?
Đ.M.: Bio je ateist i ljevičar,ali i sin svoje zemlje, strašno žestok. Kao podržavatelja Hrvatskoga proljeća 1971. godine pratilo ga se od strane policije, a korčulanska politička elita ga nije podnosila.
• Kakav je Šegedinov odnos prema Krleži, Nazoru, Tuđmanu, Marinkoviću, Kalebu i dr.? Zašto pišući o hrvatskim pripovjedačima preskače Matavulja?
Đ.M.: Kada sam 1971. Šegedinu kazao da je Krleža previše uz vlast on se naljutio i rekao: „Nemoj da to više čujem. Krleža je velik i mnogima je pomogao“. Bio je u jako dobrim odnosima sa Tuđmanom, predsjednik mu je čak i nudio ministarstvo kulture, ali Petar nije želio ulaziti u politiku. Odnos sa Vinkom Nikolićem iz emigracije je bio prijateljski i pun uzajamnoga poštovanja, iako su predstavnici lijevog i desnog spektra hrvatske države. Začudo je bio dobar i sa Blaćaninom (mjesto korčulansko) Šimom Vučetićem, vrsnim književnikom koji je do kraja rigidno bio na liniji Partije. Nazor ga je štitio 1945. i protežirao, možda mu je pomogao kod bijega u šumu (partizane, op. T.T.).
• Zbirka "Crni smiješak" predstavlja znatno pripovjedačko umijeće. Koliko su na njega utjecali francuski pisci egzistencijalisti, drugi strani pisci, možda i talijanska i francuska kinematografija? (neorealizam, crni val). U djelima su likovi shizoidnih intelektualaca, čudnih svećenika, neurasteničnih mladića, desperadosa, seoske sirotinje i redikula; priče imaju morbidnosti pa i incestuoznosti. Ima li u Šegedinovom kniževnom svijetu višeg smisla i vjere u nešto, supstituta za religiju? Ženski likovi su mahom jednostavni ili antipatični, da ne kažemo na nižoj razini svijesti. Čak se i jedno djelo zove "Nema spasa od života". Zašto je tako?
Đ.M.: Književnost je najčešće osoba stvar. U novelama je opisao i Orebić, npr. Fiskoviće („Priča o dva kamena“) i obitelj Visaggio, tu je Paulina kao zanimljiv lik i divan opis sure planine sv Ilije.
• Šegedin je vodio Društvo hrvatskih književnika u vrijeme nacionalnog buđenja 1968. – 1970. Kakvu je ulogu on odigrao, i kakvu ulogu je imala Matica hrvatska, posebice u malim mjestima kao što je Orebić, gdje ste i vi dugogodišnji član i predsjednik?
Đ.M.: Smatrao je da narod čini narodom jezik. Fenomen riječi ga je opsjedao, tražio je od težaka i ribara da mu imenuju čak i izraze pučke za glasanja ptica. Govorio je da narod hrani i brani zemlju, navodio primjer opsade Korčule od strane turske flote kada su se „uglednici“ razbježali a „seljačine“ obranile grad. Jedan sam od osnivača Matice hrvatske u Orebiću. Matica je puno značila za narodno buđenje 1971. godine, posebno u Korčuli. Tu su bili veliki prijatelji Šegedinovi liječnik dr. Lovro (Renci) Šteka sa Korčule, dr. Mihovil Pansini, otorinac iz Vinogradske. Kultura je bila dio borbe za hrvatski identitet i samostalnost.
• Kako slikar Đani Maričić vidi Pelješac i Korčulu, povucite mi neke paralele između Žrnova i Orebića?
Đ.M.: Pokazuje mi sliku Pogled sa sv. Ilije (siva krševita planina nad morem); na slici 120 x 80 cm gleda se cijeli Pelješac, boje su žive, ljetne, Pelješac se pružio poput zmajevog repa sve do đerdana otočića od Majsana do Badije. Da, kaže Maričić, iako je Orebić kapetanski iza privida blagostanja i gospodstva stajale su tragedije koje izaziva more i razdvojeni život. O životu težaka je priča o čovjeku koji kao dijete započne oslobađati zemlju od makije i dođe do vrha brda kao starac od 86 godina; cijeli jedan život. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović mi je za dugogodišnji rad u Matici 6. lipnja 2017. dodijelila Povelju zahvalnicu.
• Kakav je odnos bio Šegedina prema Fiskoviću, radi se o različitim temperamentima, uz činjenicu da su naše kapetanske obitelji imale jedno diplomatsko plemićko držanje.
Đ.M.: Sa akademikom i eruditom Cvitom Fiskovićem je dijelio suglasnost o mnogim pitanjima i prijateljstvo iz mladih dana. Od novca koji je zaradio pri prodaji kuće na Korčuli (sa kojom je tako „raskrstio“) izgradio je kuću na Orebiću, možda i zbog prihvatljivije i tolerantnije okoline. Ipak odnosi su se znatno pogoršali među našim akademicima kada je Cvito Petru dobronamjerno sugerirao da se stiša, primiri i sačuva sebe u tvrdom vremenu; naprasiti Šegedin je zbog te sugestije prekinuo dugogodišnje prijateljstvo.
• Zidić je izdao Šegedinovu pripovjetku "Izdajnik" u kojem profesor matematike pred mirovinom silom prilika predaje filozofiju, a u životu doživljava brodolom (kćer jedinica stradava nakon izlaska iz zatvora gdje je izgladnjela i mučena od fašista, supruga je iznimno slabog zdravlja, polako umire) primoran da izađe iz začahurenosti i provokativnim mladićima odgovori na temeljna pitanja o hrvatstvu i jugoslavenstvu. Uz jaku crtu životnog besmisla, to djelo upućuje žestoke kritike, zapravo "šamare" Partiji. Kako Šegedin nije dopao zatvora ili teže kazne?
Đ.M.: Možda je veza Krleže s Titom zaštitila Šegedina. Možda i veze po supruginoj liniji, stvarno ne znam. Usput rečeno supruga je židovske narodnosti, kćer se u Kaliforniji udala za nuklearnog fizičara Daniela Ferencza.
• Kako je bilo moguće da Šegedin postane kulturni ataše u Parizu, s obzirom da je rat proveo u Zagrebu, daleko od fronte i partizanskoga pokreta?
Đ.M.: Ne znam, moguće je bio ilegalac.
• Zašto Petar Šegedin kao solidan književnik i vrlo hrabri i oštroumni intelektualac nije dobio zasluženo mjesto u hrvatskoj kulturi, može se čak reći da je zapostavljen?
Đ.M.: Šegedin je prvi predsjednik obnovljene Mtice hrvatske 1990. godine. Nakon 6 mjeseci predaje dužnost Gotovcu sa riječima: “Kapetane, predajem Vam brod sa povoljnim vjetrom“, ali poslije se strašno naljutio na Gotovca zbog njegovog bavljenja politikom te mu rekao: „dao sam ti brod sa povoljnim vjetrom, a ti si išao kontra“. Gotovac je također bio žestoki temperament. Ne znam koje strukture bojkotiraju Šegedina, niti zašto nije dobio zasluženo mjesto u hrvatskoj kulturi.
• Koliko je 1971. bila nezgodna godina za Hrvate?
Đ.M.: Sudilo mi se te godine zbog nacionalizma, sudac Borivoj Šeparović i Karninčić su mi pomogli da ne budem osuđen. U istom procesu župnik Ante Marković (rodom iz Šujice, sada umirovljen) osuđen je na mjesec dana zatvora jer je maknuo plakat socijalističkog saveza sa vrata Crkve. Imao sam i osobnog razloga za nezadovoljstvo jer su mi lagali da mi je otac poginuo u talijanskoj ofenzivi; likvidirala su ga dvojica njegovih suboraca od kojih je jedan bio kasnije šef SUP-a u Zagrebu. Majka je boračku mirovinu za oca dobila tek 1969. godine, ali ocu nije priznat status borca iz 1941. Iako je prvi otišao u borbu; drugi su dobili i koji nisu išli 1941. godine. Dio sam djetinjstva proveo u Domu u Filip Jakovu, 1948. se odigrao tragikomični događaj kada su se dječaci do krvi potukli oko toga tko je u pravu Tito ili Staljin. Jedan dječak iz Bukovice je na preslušavanju djece upitao odgojiteljicu, kako to da ste za Tita kada ste do jučer hvalili Staljina? Groteskna stvarnost revolucije.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više