Jedan je od rezultata propalog plana bio nastup „crvenoga terora“, vala krvavih čistki koje je provodila tajna boljševička policija Čeka. Dakle, bio je nepovoljan znak kada je Barčenko dobio u jesen 1918. godine poziv u ured u Petrogradu (P-Čeka). A tamo se našao među kolegama martinistima i studentima okultnog koji ga nisu imali razloga smaknuti kao kontrarevolucionara. Najvažniji od tih čekista bio je Konstantin Konstantinovič Vladimirov koji se nazivao „psihografologom“ i koji je mnogo učinio za promicanje Barčenka i njegove ideje u sovjetskom društvu. Na površini može izgledati kao da je Vladimirov novačio Barčenka u okultne krugove, ali stvar nije bila baš tako jednostavna. Sam je Vladimirov po pitanju svoje lojalnosti upitan.
Jakov Bluimkin
Uskoro se uključio u slučaj dvojice Britanaca, Harolda Raynera i G. H. Turnera koje su uhitili zbog navodne umiješanosti u pokušaj atentata u kolovozu 1918. godine na šefa P-Čeke Mojsija Uritskog. Ali stvarni napadač bio je sljedbenik Borisa Savinkova. Još je zanimljivije da su Vladimirov i drugovi, navodno, uhvatili pogrješne ljude. Tada, umjesto da je bio pogubljen, jedan od njih nekako je uspio izbjeći proleterskoj pravdi i pobjegao je natrag u Englesku. Naposljetku, Vladimirov je bio u romantičnoj vezi s udovicom drugog Engleza, ženom koja je bila također identificirana kao britanski špijun. Posljedica je bila njegov odlazak iz Čeke, ali se nekako uspio vratiti. Godine 1927. Vladimirov je bio ponovno uhićen i strijeljan kao engleski špijun, baš kao i njegov štićenik Barčenko koji je smaknut jedno desetljeće poslije.
Dakle, je li Vladimirov regrutirao kolegu okultistu da istražuje za Čeku 1918. godine, ili je već tada bio britanski obavještajac koji je Barčenka uveo u još tajniju novu zavjeru? Novi obrat neki su protumačili kao da je Vladimirov imao dvojnika, operativca Jakova Bluimkina. Očigledno nije točno da su bili jedna te ista osoba jer se Bluimkin i Vladimirov tijekom 1918. godine nalaze u istim mračnim krugovima. Bluimkin je tamo upoznao Barčenka. Dakle, razloga ima za sumnju da je i Bluimkin bio dvostruki britanski obavještajac. Kao navodno odmetnuti čekist, pogubio je njemačkog veleposlanika u Moskvi u srpnju 1918. godine. Baš kao i Vladimirov, brzo je pronašao svoj put nazad u milost sovjetskih obavještajaca. Godinu dana poslije stradanja Vladimirova, Bluimkin je bio strijeljan kao trockistički zavjerenik.
Usto, Barčenko je imao prijatelje u sovjetskoj akademskoj zajednici. Uz njihovu podršku tijekom 1921.-1922. vodio je ekspediciju na udaljenom poluotoku Kolima, sjeverno od Arktičkog kruga i tamo pronašao drevne petroglife i megalitske građevine. To istraživanje pojačalo je vjeru u naprednu pretpovijesnu civilizaciju i tajanstvenu Šambalu. Ranih 1920-ih Barčenko je dobio dozvolu za „znanstveno-propagandno“ istraživačko putovanje u Mongoliju i Tibet s ciljem pronalaska „Crvene Šambale“. Vjerovao je da bi obnova drevne znanosti i mudrosti mogla proširiti utjecaj Moskve u cijeloj Aziji. Preuranjeno se lobiranje izjalovilo, iako je ono utjecalo da se iz Moskve otpreme dvojica baltičkih mornara, bivših Barčenkovih „učenika“ koji su krenuli na tajnu misiju na Tibet ranih 1920-ih godina. Istovremeno je Barčenko osnovao „masonsku“ ložu nazvanu Edinoe Trudovoe Bratstvo – ETB, tj. „Ujedinjeno radničko bratstvo“. Novo bratstvo uključivalo je Vladimirova i brojne.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više