Oruđe misli

Dječje mišljenje i učenje

 

 

Jednu djevojčicu, izbjeglu negdje iz Srednje Bosne u Zadar učenice i učenici iz razreda ismijavali su, zbog njenog akcenta i nekih bosanskih riječi. Primijetivši  to – nastavnica hrvatskoga jezika ih opomenu:

– Nemojte tako, djeco. Ona iz zavičaja nije ponijela ništa osim materinskog jezika.

Jean Piaget

 

1. POVEZANOST MIŠLJENJA, UČENJA I JEZIKA

Već stogodinama, mnogi psiholozi, pedagozi i filozofi istražuju mišljenje, učenje i jezik. Njihove teorije se danas koriste kao polazište za stvaranje novih, odnosno njihove zamisli su tijekom vremena prilagođene i uklopljene u suvremena shvaćanja, koja iz temelja mijenjaju dosadašnje spoznaje. Na razmišljanja o dječjem mišljenju i učenju najviše su utjecale zamisli Jeana Piageta. On u svojoj teoriji postavlja djelovanje i samostalno rješavanje problema u središte učenja i razvoja te naglašava važnost biologije i prirodnih znanosti. Za razliku od njega, Bruner daje veću važnost ulozi jezika, komunikacije i poučavanja u razvoju spoznaje. Po pitanju uloge jezika u razvoju spoznaje, Vigotski se slaže s Brunerom, ali smatra da je isto tako važno i razumijevanje te prijenos kulture.

Postoji li povezanost između mišljenja, jezika i učenja. Što su mišljenje, jezik i učenje? Što o tome misle razni autori?

2. MIŠLJENJE, JEZIK, UČENJE

 

2.1. Što je mišljenje?

 

Mišljenje ubrajamo u čovjekove kognitivne ili spoznajne procese. Bitna značajka mišljenja je obrada informacija. Je li ljudski mozak najrazvijenije računalo umreženo sa svemirom? Možemo reći da je mišljenje svaki proces obrade ideja, predodžbi, simbola i pojmova. Najviši oblik mišljenja je rasuđivanje, koje uključuje sustavno zaključivanje na temelju opaženih činjenica i odgovarajućih pretpostavki. Logičari razlikuju deduktivno i induktivno rasuđivanje. Deduktivno rasuđivanje je zaključivanje od općeg prema pojedinačnom, tj. „odozgo prema dolje“, a induktivno je stvaranje općih zaključaka na temelju opažanja pojedinačnih slučajeva, odnosno to je zaključivanje „odozdo prema gore“. Možemo li reći kako smo usustavili sustav ovom i ovakvom postavkom, ili je to samo temelj početka?

Mišljenje je simbolički proces kojeg omogućuje i obilježava upotreba simbola. Simboli predstavljaju objekte i događaje. Korištenje simbola nam omogućuje da se odvojimo od vezanosti za stvarni svijet i događanja u njemu jer ih možemo predočiti pomoću simbola, a samim tim predočavanjem i mentalno obrađivati. Mišljenje je zapravo simboličko posredovanje koje nam omogućuje dosjećanje prošlih doživljaja i njihovo preoblikovanje, predviđanje budućih događaja i rješavanje problema. A što sa tamnom stranom ljudskoga mozga? Onostranim. Nedokučivim kutovima znanosti?

 

2.2. Što je jezik?

 

Teoriju jezičnog razvoja osmislio je Chomsky (1957., prema Wood), a ona naglašava urođene mehanizme koji su odvojeni od kognitivnih procesa. On tvrdi da se na jezik ne može gledati kao na zvučne odgovore na podražaje, već da jezik uključuje sustav gramatičkih pravila koji govorniku omogućavaju stvaranje novih izričaja koje prije nije čuo ili proizveo.

Razliku u razmišljanju između Chomskog i Piageta možemo vidjeti u njihovu shvaćanju o odnosu jezika i misli te o načinu na koji razvoj jednog utječe na razvoj drugog. Piaget smatra da su upotreba i razumijevanje jezika ograničeni stupnjevima intelektualnog razvoja, a Chomsky vjeruje kako jezik ima ustrojstvo koje se temelji na sustavu posebnih jezičnih pravila koja se ne mogu svesti na spoznaju. Uklopljive kockice znanosti u neskljopljeni mozaik konačne spoznaje. Jezik, prema Chomskom, možemo opisati kroz površinsku i dubinsku strukturu. Površinska struktura se sastoji od pravila slaganja riječi i fraza, koje se mogu razlikovati od jednog do drugog jezika, dok se dubinska struktura odnosi na urođena pravila koja ljudi posjeduju o osobinama jezika. Ovladavanje jezikom uključuje skup pravila koja su osjetljiva na ustrojstvo jezika i omogućavaju da razumijemo koje riječi služe kao subjekt i predikat, a koje kao objekt. Živ, jezik živi, mladi se i širi, ili konča i izumire.

 

2.3. Što je učenje?

 

Učenje je proces u kojem iskustvo ili vježba proizvode promjene u mogućnostima obavljanja određenih aktivnosti.Najjednostavniji oblik učenja jest privikavanje (habituacija), a događa se kada refleksni odgovor privremeno nestaje kao rezultat toga što ga je ponovno izazvao isti podražaj. Drugi oblik učenja počinje s bilo kojim refleksom koji definiramo kao bezuvjetni podražaj (BP) i on uvijek izaziva bezuvjetnu reakciju (BR). Učenje se događa kada neutralni podražaj uparujemo s bezuvjetnim te se kao rezultat toga javlja bezuvjetna reakcija. Neutralni podražaj stječe svoju učinkovitost kroz proces uvjetovanja pa taj podražaj nazivamo uvjetovani podražaj (UP). Ovakav oblik učenja nazivamo klasično uvjetovanje, a utemeljio ga je Pavlov. Postoji još jedna vrsta učenja uvjetovanjem, a to je operantno uvjetovanje. Teoretičari učenja operantno uvjetovanje smatraju vrlo važnim za razumijevanje dječjeg ponašanja. Vjerojatnost pojavljivanja operantnog ponašanja mijenja se ovisno o njegovim potkrepljujućim ili kažnjavajućim posljedicama. Potkrepljenja koja uključuje dobivanje nečeg dobrog nazivaju se pozitivna potkrepljenja, a ona koja uključuju uklanjanje nečeg lošeg nazivaju se negativna potkrepljenja. Ponašanja katkad proizvode posljedice koje su neugodne i koje smanjuju vjerojatnost ponovnog pojavljivanja ponašanja. Te posljedice su kazne. Kažnjavanje, isto kao i potkrepljenje, može uključivati pozitivne i negativne kazne. Možemo još navesti teoriju socijalnog učenja koja je utemeljena na idejama Alberta Bandure te nam pokazuje da se učenje odvija u interakciji pojedinca i socijalne okoline. Ova se teorija često naziva i učenje po modelu, a najvažniji načini su:

a) modeliranje,

b) imitacija,

c) učenje promatranjem,

d) simboličko učenje.

 

3. POVEZANOST MIŠLJENJA, JEZIKA I UČENJA

 

3.1. Razmišljanje Piageta

 

Za Piageta jezik je oblik predočavanja misli. Smatra da misaoni procesi ne potječu iz govora, nego iz djelovanja. Prema njegovu shvaćanju djetetovo mišljenje se socijalizira u razgovoru s drugim osobama, posebice s vršnjacima. Piaget piše: „prije dobi od 7 godina dječji razgovor ne sadrži logičke i uzročne odnose, zato jer u toj dobi djeca jedva razumiju jedno drugo kada se približe tim pitanjima.“ (Piaget, 1967.). Ono o čemu djeca govore određeno je njihovim razvojnim stupnjem. Mišljenje predškolskog djeteta, kao i govor, je egocentrično. Dijete može odgovoriti drugoj osobi na pitanje, ali se ne može postaviti u njen položaj niti razumjeti što ona govori iz svoje perspektive. Piaget misli da, u dobi od sedam ili osam godina, kada pravi razgovor postane moguć, jezik postaje društven i racionalan, a egocentričan govor nestaje.

 

Sva djeca prolaze kroz više stupnjeva prije nego što su sposobna opažati, razmišljati i razumijevati. Prema tome poučavanje će utjecati na tijek razvoja samo ako dijete usvaja ono što se čini i kazuje. U središtu njegove teorije stoji pretpostavka da je djetetovo mišljenje drugačije od mišljenja odraslih. Sva djeca se razvijaju istim stupnjevitim redoslijedom prije no što dosegnu razinu zrele racionalne misli. Misaoni razvoj uključuje intelektualne preokrete u pojedinim životnim točkama, a svaki sadrži promjene u ustroju inteligencije. Učinci učenja na djetetovu spoznaju i razumijevanje će se mijenjati ovisno o razvojnom stupnju. Učinak i djelotvornost poučavanja ograničeni su razinom djetetove inteligencije, npr. petogodišnje dijete možemo naučiti brojke od jedan do pet, ali to ne znači da ono razumije pojam broja.

 

3.1.1. Kritika Piagetove teorije

 

Neki istraživači ne prihvaćaju Piagetova shvaćanja. Susan Isaac je opažala djecu u vrtiću te je tvrdila da ta djeca pokazuju kako imaju logičko mišljenje. To je prethodilo mnogim prigovorima i primjedbama Piagetovoj teoriji. Razni istraživači misle da su njegove metode i pokusi naveli na podcjenjivanje ili krivo tumačenje prirode dječjeg mišljenja. Možemo izdvojiti dva glavna prigovora. Prvi prigovor se odnosi na to mogu li djeca razumjeti Piagetova pitanja. Tijekom pokusa djetetu se često postavljaju slična pitanja. Blank, Rose i Berlin (1978.) smatraju da djetetu ponovljena pitanja znače da je prvi odgovor pogrešan i neprikladan. Pretpostavlja se da promjene u načinu predstavljanja problema kada se postavlja samo jedno pitanje daju maloj djeci više izgleda da kažu točan odgovor. Također i različit način na koji dijete tumači ono što eksperimentator želi postići svojim pitanjem može utjecati na uspješnost. Ako desetogodišnje dijete tražimo da usporedi dva niza od deset predmeta kako bi ustanovilo sadrže li isti broj predmeta, ono taj zadatak izvršava bez teškoća. No, ako je pitanje "Zašto u ovom skupu ima više predmeta nego u drugom?", mnogi desetogodišnjaci, kao i mlađa djeca, daju pogrešan odgovor. Ali ako eksperimentator kaže: «Mislim da u jednom skupu ima više predmeta nego u drugom», većina djece će prebrojiti skupove i neće se s njim složiti. Iz ovih primjera možemo vidjeti da eksperimentatorovo pitanje ne otkriva manjak logike u djetetovoj prosudbi, već pokazuje da tumačenje tuđih riječi uključuje više od značenja samih riječi ili pitanja.

 

Drugi prigovor se odnosi na razumijevanje Piagetovih zadataka. Piagetova istraživanja sadrže zadatke koji su djeci nepoznati što objašnjava njihove greške. Kao što je već ranije rečeno, prema Piagetu, djeca su do sedme godine egocentrična te su nesposobna sagledati situaciju iz tuđe perspektive, no neki istraživači su otkrili da djeca mogu zamisliti tuđa motrišta ako im je problem smisleniji.

 

3.2. Razmišljanje Vigotskog

Odnos mišljenja i govora prema Vigotskom:

a) mišljenje i govor imaju različite razvojne korijene,

b) mišljenje i govor se razvijaju nezavisno,

c) odnos mišljenja i govora nije stalna veličina tijekom čitavog čovjekovog razvoja.

 

Misao i riječ nisu međusobno povezane pravom vezom, već ona nastaje, mijenja se i raste tijekom razvitka misli i riječi. Značenje je jedinstvo riječi i misli te je ono ujedno i govorna i intelektualna pojava. Misao se ne sastoji od pojedinih riječi, kao govor, već ona predstavlja cjelinu, nešto više od pojedine riječi. Misao se ne izražava riječju, nego se u njoj ostvaruje. Kuća je riječi. Njena građevina. Vigotski smatra da je poučavanje temeljna osobina ljudske inteligencije jer kada odrasli pomažu djeci učiniti stvari koje ne mogu sama, oni potiču razvoj spoznaje i sposobnosti. Prema njegovom shvaćanju dječji govor nije egocentričan, već je po svom izvoru i svrsi društven i komunikacijski. Dolazi iz duše. Nesputan, iskren i izravan. Sve drugo dolazi utjecajem odraslih. Ono što Piaget naziva «kolektivni monolog», za Vigotskog znači prijelaz između dvije važne funkcije jezika. U početku je uloga jezika komunikativna, a kasnije dobiva druge funkcije te se mijenja način na koji djeca misle, uče i shvaćaju. Jezik postaje oruđe misli. Javni čin govora daje temelj za «unutrašnji govor» koji oblikuje proces mišljenja. Za Vigotskog dijete koje govori samo sebi regulira i planira vlastite aktivnosti stvarajući verbalno mišljenje. On smatra da egocentričan govor služi za intelektualne svrhe i da ne nestaje sa sedam godina, kao što to tvrdi Piaget, nego se pretvara u «unutrašnji govor» i verbalno mišljenje. Egocentričan govor služi planiranju i samoregulaciji ponašanja, a potaknut je teškoćama i frustracijama. Na taj način govor oblikuje ono što Vigotski naziva misaonim procesima, gdje su uključene sposobnosti planiranja, procjene, pamćenja i zaključivanja. Ti procesi se kulturalno oblikuju u društvenom međudjelovanju. Prema tome jezik nije jednostavno održavanje ili predstavljanje pojmova koji su stvoreni na neverbalnoj razini, već gradi i procese mišljenja i tvorbu pojmova te njima upravlja. Vigotski smatra da su dječja igra i govor proizvod društvenog iskustva i dokaz o pojavi intelektualnog samonadzora.

 

3.3. Razmišljanje Brunera

 

Bruner je postavio temelje svojoj teoriji, pod utjecajem Vigotskog, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. On je dječji razvoj počeo proučavati nakon istraživanja mišljenja i rješavanja problema odraslih. Njegova teorija je utemeljena na jeziku teorije obavijesti. Istraživao je prirodu stvaralačkog mišljenja i originalnosti s obzirom na našu sposobnost da, osim što primamo obavijesti, možemo i izmišljati nove znakove i pravila. Proveo je niz eksperimentalnih istraživanja na temelju kojih je zaključio da se ljudi ne koriste samo jednom metodom ili logikom rješavanja problema, već da razvijaju strategije koje se razlikuju po opsegu, snazi i djelotvornosti. Bruner je želio pokazati različite procese uključene u stvaralačko rješavanje problema. On, za razliku od Piageta, pridaje veću važnost ulozi jezika, komunikacije i poučavanja u razvoju spoznaje i razumijevanja. Bruner, kao i Vigotski, smatra da društveno iskustvo igra glavnu ulogu u misaonom razvoju, ali značajan naglasak stavlja na važnost priznavanja, ne samo kulture i društvenog međudjelovanja, već i na utjecaj biologije i evolucije.

 

3.4. Usporedba Piageta, Vigotskog i Brunera

 

Piaget vjeruje da djeca prolaze kroz više stupnjeva prije nego što postanu sposobna opažati, razmišljati i razumijevati u zrelom, racionalnom obliku. Prema njemu poučavanje može utjecati na tijek razvoja samo ako dijete usvaja ono što kazuje i čini. A koliko toga jednostavno oponaša?

Vigotski se u nečemu slaže s Piagetovim mišljenjem, naročito u isticanju aktivnosti kao temelja učenja i razvoja mišljenja, no on stavlja jači naglasak na ulogu komunikacije, društvenog međudjelovanja i poučavanja u određivanju razvojnog puta. Sve je u prirodi usustavljeno uvezano, nema isključivosti. Nameće se pojam medija. Brunerova teorija se nalazi između Piagetove i Vigotskijeve. On, kao i Piaget, naglašava važnost bioloških i evolucijskih ograničenja ljudske inteligencije, a u skladu s Vigotskim naglašava način na koji kultura oblikuje djetetov razvoj i pritom daje važnu ulogu društvenom međudjelovanju, jeziku i poučavanju u oblikovanju uma.

 

Glavna točka neslaganja između Piageta i Brunera tiče se razvojnih stupnjeva. Oni su središnji dio Piagetova tumačenja ljudskog razvoja, ali ih Bruner odbacuje. Koliko je još u toj spoznaji spoznajnih crnih rupa?

Sva tri teoretičara naglašavaju središnje mjesto djelovanja u učenju i razvitku, ali uloga koju daju društvenom međudjelovanju i poučavanju je posve drugačija. Piaget traži kulturalne općenitosti koje nalazi u razvojnim razdobljima, a Vigotski i Bruner pronalaze različite načine mišljenja i građenja svijeta koji proizlaze iz kulturne spoznaje i različitih načina socijalizacije i izobrazbe.

 

ZAKLJUČAK

 

Čitajući literaturu za ovaj rad uvidje prostor kojem se planiram vratiti opsežnijim radom, pitanje povezanosti mišljenja, jezika i učenja to traži. Mnogi su se bavili ovom temom i iznijeli svoja razmišljanja, otvarajući i ostavljajući iza sebe necjelovite odgovore i mnoga nova postavljena pitanja. Povezanost između mišljenja, jezika i učenja neupitna je. Mišljenje uvjetuje pojavu učenja, a učenjem ćemo se upoznati s jezikom te samim time razviti svoje mišljenje jer kroz komunikaciju i interakciju s okolinom učimo o svijetu te se na temelju toga naše mišljenje razvija. U odnosu i suodnosu s drugim, drugačijim, odnosima i podražajima. Multimedijalnim spoznajnim znakovima pored puta. Za mišljenje nije nužno postojanje jezika jer možemo misliti i bez njega, ali je naše mišljenje teško odvojivo od riječi te proširenje rječnika i usavršavanje jezičnog izražavanja pridonosi i pospješuje naše mišljenje. Bogati nas.

Učenje nije moguće ako ne postoji mišljenje, a isto tako, ako nema učenja, ne će biti ni jezika. Naše se mišljenje razvija na temelju iskustva koje stječemo kroz komunikaciju, suodnose, prožimanja. Na taj način zatvara se krug, te mišljenje, jezik i učenje utječu jedno na drugo.

Kako to u svojoj knjizi: Heraklit mračni u hrvatskom školstvu, ističe zadarski pedagog Nikica Simić – Naš školski sustav, škola je koja ribe uči veranju, a majmune plivanju. Ali to je već jedna druga tema koja itekako zavređuje zaseban i cjelovit rad.

 

LITERATURA:

 

– Vigotski, Lav: Mišljenje i govor, Nolit, Beograd, 1977.

– Wood, David: Kako djeca misle i uče, društveni konteksti spoznajnog razvitka, Educa, Zagreb.

– Simić, Nikica: Heraklit mračni u hrvatskom školstvu, Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2016.

 

Nikola Šimić Tonin