Haag – međunarodna kuća sudskih zločina

Naftni dolari su bili jedino pravilo u radu haaških Heroda

Svakim danom kada se vidi i osjeti sva nepravda na kojoj je ustrojena Bosna i Hercegovina, i kako (ne)izgleda, i kako ne sliči ni na jednu zemlju u svijetu, jer i nema sebi slične budući da i nije država, moramo se sjetiti svih onih koji su sudjelovali u stvaranju te neodržive tvorevine, bez ikakvih državničkih temelja. Pogled i misli lete u Haag, tu svjetsku instituciju koja je u Daytonu zamršenu Bosnu i Hercegovinu učinila još zamršenijom, nesigurnijom, nestabilnijom, ubrzavši joj nestajanje u teškim mukama, svađa, netolerancije, laži, nepravdi.

Jer ono što mu je i bio cilj Haaški sud je i postigao na području Bosne i Hercegovine, Jugoslavije u malom. A to je da pojača mržnju između zaraćenih naroda, da ojača muslimanski centralizam i unitarizam, radikalizam i fundamentalizam, da dovede još više isilovaca nakon što su izgubili teritorij na Bliskom istoku, da ohrabri muslimane u pripremama za rat, da se nastavi i završi proces etničkog čišćenja Hrvata katolika, te da se zabetonira daytonska nepravedna podjela zemlje na čisti srpski i muslimanski entitet. Haaški sud je s tim namjerama i zadatom zadaćom i ustrojen. Trebalo je taj europski prostor, kao granični dio između svijetova, vjera, kultura i civilizacija zadžati u mraku međunacionalne i međuvjerske mržnje, održavajući ga stalno nestabilnim i nemirnim, podrhtavajućim i spremnim u planiranom trenutku za prljave i brutalne ratove, kakvi se na tom teritoriju vode u programiranim vremenskim intervalima.

Tako prljava politika nekih europskih zemalja, a koje su imale veliki utjecaj na Haaški sud i politizirale ga do granice najveće povijesne svjetske sramote i svjetsko sudstvo vratili u stoljeća unazad, daleko je primitivnija od samih Balkanaca, među kojima im i nije bilo teško naći suradnike u tom zločinačkom poslu. Nakon što su im Srbi igrali i odigrali prljavu igru u prljavoj bivšoj juzajednici, u novoj, zapravo staroj maloj jubeha federaciji, našli su muslimane, narod koji se nacionalno traži na tim područjima i koji s velikim zanosom očekivane povijesne prilike stvaranja islamske države na toj europskoj periferiji, pristaju i uključuju se u igru za suvremene kršćanofobiste.     

Na Holbrookeovo sviranje početka igre, odsviranog u američkoj vojnoj bazi oružja za masovno ubijanje, muslimanska momčad krenula je sa rušenjima, podmetanjima nogu, zaleđima i nepriznavanjem bilo kakvih pravila i političke i demokratske i ratne  igre. Zaigrali su s pričuvnim u zločinima dobro pripremljenim,  igračima, Arapima, vehabijama, islamistima, teroristima i rekli da se igra pravilima brojnijeg, agresivnijeg, ratobrojnijeg, naroda do potpunog poraza druge federalne ekipe, i njenog isključenja sa beha terena.

Na muslimansku stranu svestrano, sramno i pristrano su stali i sudci, danas najsramotnije kuće sudaca, Haaškog suda. Što je utakmica odmicala sve je više bilo isključenih hrvatskih igrača, u čije prostorije kaubojsko isilovski upadaju rezervni muslimanski igrači kalibra Petritscha, Ashdowna, Brandta, Carle del Ponte i gotovo svih haaških kauboja. Igra postaje najprljavija povijesna utakmica u kojoj gotovo nestaje hrvatske momćadi, a na njihov dio federalnog igrališta ulaze Arapi, mudžahedini, isilovci, Turci, i neki haaški sudci, oni koji su igrali na muslimanskoj strani. Ulaze i kupuju, zapravo dobivaju na dar kuće i zemljišta za dobro odigranu utakmicu. Gotovo četvrt stoljeća haaški kauboji su vodili utakmicu u kojoj nisu isključili ili kaznili niti jednog muslimanskog igrača, iako ih je bilo i za najstrožije kazne, napose onih igrača iz vremena rata, a koji danas igraju igre heroja u muslimansko-bošnjačkom društvu.

S vremenom je kod haaških sudaca zavladao strah, da im se ne će isplatiti obećane nagrade od sve grublje igre mudžahedina i isilovaca, radikaliziranih i fundamentaliziranih beha muslimana, strah od onih bliskoistočnih šeika koji su ih potkupljivali i nad nasilničkom igrom muslimanske ekipe izgubljena je svaka kontrola. Bio je to povod da krenu i u ubijanje "hrvatske publike" napose hrvatskih povratnika. Nastao je pravi odstrijel svega što je bilo hrvatsko i katoličko, kako onih koji su bili publika, i još žešće i više progon kapetana hrvatske ekipe, hrvatskih igrača i hrvatske publike. Čak i tenkovima se išlo na njih i na njihove institucije, bankarske, ekonomske, vojne, kulturne i vjerske. Po direktivama sudaca iz Haaga čistili su hrvatski teren, na mjesta hrvatskih igrača ubacivali ili svoje ili Arape i vehabije. Nastao je i trajao sve do sviranja haaških sudaca kraja utakmice, pravi pakao ubijanja, isključenja, kažnjavanja i progona i hrvatskih igrača i njihove hrvatske publike.

Kako bi pokazali nedodirljivost i neupitnost njihovih sudačkih odluka, na kraju isilovskog suđenja, i po onoj Turskoj u vrijeme vladavine Bosnom i Hercegovinom, „kadija te tuži kadija ti sudi“, ubijaju u svojoj sudačkoj kući general-kapetana hrvatske momčadi, ne dajući pristup nikome da mu pomogne u spašavanju života, spuštajući crnu zastavu crne sudačke kuće da svijet ne vidi toliku sudačku pristranost igranja na muslimanskoj strani, koja se upustila u največi povijesni sudski zločin nad igračima jedne beha ekipe.

I ono što je svijet uspio vidjeti u međunarodnoj kući sudskih zločina, gdje se sudilo i osudilo katolike i katoličanstvo, bilo je strašno i trajno ostalo u pamćenju svjetske publike, jer to je poruka haaških sudaca što čeka sve one kršćane u svijetu koji se ohrabre upustiti u igru s njima i muslimanima. Haaški Herodi su spustili zavjesu, osudili i ubili pravdu i otišli na uživanje trošeći prljave naftne dolare, po kojima se i sudilo i kažnjavalo. Naftni dolari su bili jedino pravilo u radu haaških Heroda.

Vinko Đotlo