Hrvatski Fokus

Kršćanofobija ima svoje korijene u politici Visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini

 

I gluhi bi morali čuti, slijepi vidjeti, zločinci priznati, skrivači otkriti, političari u nepravdi se ispraviti, sudovi poraditi, na tolikim strašnim ratnim muslimanskim zločinima koje gluhi ne čuju, slijepi ne vide, zločinci ne priznaju, skrivači i dalje skrivaju, političari u nepravdi ustrajavaju, sudovi šute. Gotovo tridesetogodišnja muslimansko-bošnjačka šutnja, slijepilo, nepriznavanje, skrivanje, neispravljanje, i nečinjenje znak je, a to je i na političkoj beha bojišnici nazočno, muslimansko-bošnjačkog nastavka (po)ratnih zločina, kroz nezaustavljeni vjerski beha sukob za teritorij između islama i kršćanstva. A sve dok se ta glavna istina najkrvavijeg vjerskog rata u Europi na kraju krvavo ratnog dvadesetog stoljeća ne prizna u cijeloj svojoj tragičnosti i zbilji muslimansko-bošnjački osvajački rat ne će prestati, a Bosne i Hercegovine i sa najmanjim europsko kršćanskim kockicama će nestajati. Kolike su to svjetske gluhonje, slijepci, zločinci, skrivači, nepravedni političari, pristrani i interesni sudovi, da ne čuju, ne vide, ne priznaju zločin, kazne skrivače muslimanskih zločinaca, prisile na pravdu muslimansko-bošnjačke političare, pokrenu sudove, pokazuju vapaji hrvatskih majki kojima su muslimanski zločinci u jednom danu ubili muževe i sve sinove.

I kada bi se ta istina milijune puta ponovila, bilo od same žrtve majki sinova i suprugâ ubijenih muževa bilo od svjedoka koji su bili na mjestu zločina, ili onih koji su skriveni od zapjenušenih muslimanskih barbara gledali počinjenje zločina, gluhi ne bi čuli, slijepi ne bi vidjeli slike, zločinci ne bi priznali zločin, bošnjački skrivači ne bi otkrili zločince, muslimansko-bošnjački političari bilo koje opcije ne bi počeli nepravdu ispravljati, sudovi se ne bi otvorili i počeli raditi.

Jer muslimansko-bošnjački gluhonje su oglušili, slijepi zaslijepili u svojoj ekstremnoj politici, muslimanski zločinci čine i dalje zločine, politički i vjerski muslimansko bošnjački skrivači i dalje skrivaju poznate, i proizvode nove zločince, sudovi rade ono što im političari i vjerski muslimanski lideri

narede. I tako u toj krčmi u kojoj su Muslimani u ratu pogasili sva svjetla civilizacije, a Bošnjaci ne daju da se upale u daytonskom primirju, igra se ratno kolo prebrojavanja krvnih zrnaca, i svira glazba iz tvornica za namjensku industriju, odjekuje tutnjava od proizvodnje vagona za deportiranje ostatka ostataka hrvatskog naroda. Udruženi terorističko zločinački muslimansko-bošnjački plan kako se ne bi čula istina uplakani i do najvećeg bola ožalošćenih hrvatskih majki, nad čijim sinovima i muževima su Muslimani izvršili najsvirepiji zločin genocida, po brutalnostima daleko teži, krvaviji i zločinačkiji od svakog pojedinačnog počinjenog u Srebrenici.

Muslimanski se zločin nad tim majkama, Anici i Sarafini, i svim drugim hrvatskim majkama, nastavlja i dalje vrlo brutalno i na način da se srebreničkim majkama dalo svako pravo, svaka privilegija i povlastica, a hrvatskim majkama se brani i gotovo se zabranilo da prenose, govore i ćuvaju svoju bolnu istinu.

U civiliziranom svijetu kakvim se nastoji predstavljati ovaj naš suvremeni, legalizira se diskriminacija uplakanih majki, šaljući poruku generacijama koje dolaze, ne samo u beha zajednici koje više i nema, ali nema ni prava da egzistira na tolikoj nepravdi, nisu majke iste, nije njihova žalost ista, i stoga jedne zločine, muslimanske se štiti i gotovo opravdava, a žrtve one hrvatske ne priznaje. Pa čak i osuđuju.

Taj svjetski zločin nepravde i diskriminizacije najranjivije kategorije društva, majki, je zapravo muslimanski izum na kojem Bošnjaci pokušavaju graditi najsramotniju i najprljaviju državnu građevinu nazivajući je Bosna i Hercegovina. Malo je čak i povijesnih imperija da su bile građene na tolikim žrtvama porobljenih narodà, čime Bošnjaci šalju poruku da grade najzločudniju, najkrvaviju islamsku imperiju na katoličkim žrtvama razasutim u masovnim grobnicama diljem beha područja kroz koja su prošli džihadisti Alijine i Komšićeve armije.

Isti oni Alijini, Džaferovićevi, Komšićevi, Mlaćini, Genjčevi, Mahmuljinovi, Halilovićevi, Delićevi, Hadžihasanovićevi… džihadisti, koji se pokazaše i dokazaše najbrutalnijim ubojicama katolika, i nisu htjeli čuti hrvatske majke Anicu Jurić od Kaknja i Sarafinu Lauš od Travnika kada su ih molile da im “ostave barem jednog sina na životu”. Nisu talibanski barbari htjeli čuti vapaj hrvatskih majki, samo kako bi se čuo, sada već politički, glas srebreničkih majki.

Gluhoća muslimanskih ubojica, koji su ispunjavali zadatak svog vrhovnog zapovjednika Alije Izetbegovića, pri ubijanju cijeli hrvatskih obitelji pokazuje i dokazuje sudcima diljem svijeta, pa i onim nepravednim u Haagu, da su ti muslimanski zločini genocid, budući da su imali cilj “istrjebljenja i uništavanja cijele nacionalne i religijske skupine”. Po kojima se to diobama i definicijama genocida može dijeliti, i dijeli, srpski genocid nad Muslimanima u Srebrenici, i muslimanski genocid nad Hrvatima Lašvanske doline, napose onaj počinjen nad tri sina i muža Sarafine Lauš iz Čukala kod Travnika i Anice Jurić iz Grmača kod Kaknja, i one iz Bikoše kojoj također ubiše sina pred očima nje i muža joj. Je li samo po vjerskoj, nacionalnoj i nepravdi Haaškog suda koji nije osudio muslimanski genocid a osudio srpski, i po dekretu Visokog predstavnika Inzka koji je genocid u Srebrenici zaštitio zakonima duge robije za sve one koji ga tako ne nazovu, ostavljajući muslimanskim zlikovcima slobodu da se i dan danas ismijavaju i nepriznavaju genocid nad hrvatskim narodom.

Sa tom Inzkovom nagradom muslimanskih zločinaca dokinuta je, na Staljino Putinov način, sloboda riječi, sloboda mišljenja i govora, sa kojom se nebošnjacima prijeti i na sam spomen genocida u Srebrenici, čime je dao razarajuće oružje Bošnjacima i muslimanskim ratnim zločincima kojim se ubija svatko onaj koji vidi beha zajednicu drugačijom od bošnjačkog uređenja muslimanske džamahirije.

Inzkova prisila nametanja nebošnjacim šta će i kako će govoriti o istini vjerskog beha sukoba za teritorij, i visokopredstavnički zločini prema hrvatskom narodu njegovih prethodnika, zapravo je sudjelovanje u muslimanskom zločinu genocida nad sinovima i muževima hrvatskih majki. Kršćanofobija ima svoje korijene u politici Visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini, kojom su branili muslimanske zločince a sudili kršćanske žrtve, napose one katoličke na koje su išli i tenkovima.

Muslimanski zločin koji traje, pod zaštitom nepravednog Haaškog suda, prošli visoki predstavnika, gluhi, slijepi i nepravedni svjetskih političara, i sve većeg broja džihadista koji bez otpora, jer je obrana hrvatskom narodu zabranjena, okupiraju i osvajaju dio zbirnog beha entiteta, u Daytonu nazvan Federacija.

Vinko Đotlo

Povezane objave

Kamo ideš Bosno?

HF

Muslimansko-bošnjački Hamas i Hezbollah

hrvatski-fokus

Anto Đapić poziva Hrvate diljem svijeta da dođu na izbore u Bosnu i Hercegovinu

hrvatski-fokus

Edhem ef. Mulabdić, Ivan Milićević, Ahmed Muradbegović,  Hamza  Humo,  Alija Nametak, Hamid Dizdar, Enver Čolaković

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više