Treba izgraditi svehrvatski hrvatskim žrtvama velikosrpske i velikomuslimanske agresije iz vjerske mržnje
Molila sam Alijine zlikovce koje je poslao da ubijaju, siluju, progone Hrvate i pale naše katoličke svetinje “a mi ne ubije barem jednog sina”, bili su bezuspješni bolni vapaji hrvatske majke Anice Jurić iz Grmeča u Kaknju, kada je gledala Izetbegovićeve mesare ljudskih života kako joj ubijaju tri sina i muža. Razarajuće bolni krik ožalošćene majke talibani dinastije Izetbegović nisu čuli, i gotovo poslije tog smrtnog bola majke bili su još brutalniji u smaknućima joj sinova i muža. Bio je to stravični produžetak osmanlijskih zločina nad porobljenim katolicima i nastavak nabijanja na kolac, potkivanje živih kada bi im age i begovi ušli u kuću, i guljenje kože pred ženama, djecom i onima koji bi se u njoj zatekli. Čak su kao i Alijini barbari, vuk dlaku mijenja ali ćud nikada, Osmanlije na mjesto iživljavanja, odsijecanja glava, nabijanja na kolac potkivanja i guljenja kože katolicima, prisilno dovodili susjede da to gledaju kao znak upozorenja što ih čeka ako se na bilo koji način pokušaju braniti toj genocidno konfesiocidnom imperiju.
Alija i njegova zločinačko-teroristička, talibansko-vehabijska armija, čiji pripadnik je bio i zet muslimanskog naroda Željko Komšić okićen krvavim zlatnim ljiljanom za takve vojne uspjehe, gotovo je u detalje ponavljala i činila iste zločine. I oni su kao nasljednici Osmanlija pri ritualnom masakriranju i ubijanju katolika iz mržnje prema vjeri pjevali i urlikali “Alah u ekber”.
Osmanizam je pobijeđen u Bosni i Hercegovini a ostali su potomci Osmanlija, kako se Bošnjaci nazivaju. Kontinuitet stradanja hrvatstva i katoličanstva na tom predziđu kršćanstva nikako da se prekine. Genocidno ubijanje mladi sinova muslimanski je plan istrjebljenja hrvatskog naroda, sa ciljem trajnog nestanka s tih područja. Što je zapravo genocid.
Velik je broj, kao i u vrijeme turskog otimanja muške katoličke djece od roditelja i odvođenja u janjičare kroz prisilnu islamizaciju, hrvatskih majki ostalo bez svoje djece, napose muške, u vremenu muslimanskog nastavka osmanlijskog barbarizma u fratarskoj Bosni. Nema, ili gotovo da nema, hrvatske majke iz vremena muslimanskog pohoda osvajanja, od Turaka neosvojene Bosne i Hercegovine, koja nije ostala bez jednog ili više sinova od talibanskih krvavih ruku Alijinih zlikovaca. Bol Hrvatskih Majki bol je cijelog hrvatskog naroda, njihova neutješenost zavjet je budućim hrvatskim generacijama, ali i europskoj javnosti, da spriječi ponavljanje islamskog zločina ubijanja, spaljivanja i genocidnog istrjebljenja hrvatstva i katoličanstva na toj europskoj periferiji.
Hrvatska sela genocidnog muslimanskog zločina iz vjerske mržnje, Bikoše, Čukle, Grmača, Vitez, Bugojno, Travnik, Maljine, Brajkovići, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Zenica s Džaferovićevim visokim pećima, Sarajevo s Alijinim zlikovcima, hrvatski prostori preko kojih je prešao Željko Komšić sa svojim talibanima, hrvatske su Hirošime i Nagasakiji. Majke Sarafina Lauš, Anica Jurić, majke ubijene hrvatske djece na viteškom igralištu ili ona majka iz Bikoše gdje joj Komšićevi suzločinci ubiše također trojicu sinova, ostaju povijesne heroine obrane hrvatstva i katoličanstva pred najezdom potomaka Osmanlija, koji i danas ne prestaju igrati igru ubijanja i silovanja, progona i napada na sve što je hrvatsko i što je katoličko. Kao snažni, i uz financijsko ljudsku pomoć iz islamskih zemalja izvoznica vjerskog ekstremizma kakav nije zabilježen u suvremenoj ljudskoj civilizaciji jaki ogranak globalne kršćanofobije, muslimansko bošnjački kršćanofobisti sve se više pokazuju i dokazuju vodećim džihadistima u Europi, djelujući gotovo neometano iz svoga svakim danom sve većim i crnjim entitetom sa dijelova prostora okupirane beha federacije. Nisu stoga ožalošćene Hrvatske Majke, i uz pomoć sve radikalnije politike Majki Srebrenice, samo iz vremena muslimanske agresije tijekom beha vjerskog sukoba, nego je svakim danom sve više ožalošćenih hrvatskih majki i u daytonskom primirju, kao bošnjačkom agresorsko osvajačkom periodu širenja okupiranih hrvatskih teritorija. Svakim ubijenim hrvatskim povratnikom, ili onog koji dođe još zadnji put pogledati otetu kuću, osvojenu zemlju, ili ugašeno ognjište zaraslo u grmlje, jedna je više hrvatska majka ožalošćena, a Majke Srebrenice koje je i Inzko zaštitio zakonom negiranja genocida sve su politički aktivnije i u službi radikalne bošnjačke politike isključivosti.
U giga nepravdi na kojoj zbirni beha entitet životari pod odanim nadzorom prošli Visoki predstavnika, sinovima i muževima Majki Srebrenice, čak i od novca hrvatskih poreznih obveznika, i kroz različite bošnjačke harače, izgrađen je Memorijalni Centar, a Hrvatske Majke još uvijek ne znaju za grobove svojih sinova i muževa. I ne će nikada doznati budući da muslimanske genocidne ratne zločince skrivaju njihovi nalogodavci, i svojom glasnom politikom vrtnje oko sebe i svojih izgubljenih sinova i muževa brane ih i štite Majke Srebrenice koje ne priznaju ožalošćene i do groba uplakane Hrvatske Majke.
Bol Hrvatskih Majki je tim veća što ni na jednom komadiću obranjene bosansko i hercegovačke zemlje nema, niti ima bilo kakvih naznaka, budućeg svehrvatskog spomenika hrvatskih žrtava srpsko muslimanske agresije dijeljenja Bosne i Hercegovine po Beogradsko velikosrpskim i velikomuslimanskim tajnim dogovorima.
Nepostojanje svehrvatskog spomenika iz vremena vjerskog beha sukoba, nije samo zasluga muslimanskih zločinaca i barbara, nego i krvava je to zasluga Haaškog tribunala i bivši Visoki predstavnika koji su se kršćanofobičnom politikom priklonili na stranu danas najopasnijih kršćanofobista, odjevenih u krvave uniforme građana i ostali Izetbegovićevo Komšićevih džihadista. I umjesto da taj politički muslimansko-bošnjački dvojac bude pred Haaškim sudom ispitan za svoju ratno ubilačku prošlost, i ratno prijeteću sadašnjost, koju neometano najradikalnijim kršćanofobistima zapravo džihadistima građana i ostali uspješno vraćaju i drže u ratnoj prošlosti, oni su danas glavni kreatori muslimansko-bošnjačkog radikalizma i skrivači najveći muslimanskih ratnih zločinaca i masovnih hrvatskih grobnica.
Izlazak iz te vjersko ratne prošlosti obilježene stravično barbarskim zločinima iz vjerske mržnje prema katolicima, za samozvane Bošnjake značilo bi i silazak sa zločinačkog puta na koji ih je doveo ratni zločinac Alija Izetbegović, a dalje vodi njegov sin daytonsko lažno pomirbeni zločinac Bakir Izetbegović zajedno sa ratnikom koji i ne zna koliko je poubijao Hrvata katolika, muslimanski zet Željko Komšić.
U prisilnom zajedničkom hodu Hrvatskih Majki s takvim dželatima, suvremenim janjičarima, nemoguće je naći mjesto i vrijeme za gradnju jednog svehrvatskog spomenika hrvatskim žrtvama, i njihovim majkama najvećim heroinama iz perioda muslimanske agresije na Hrvate i njihove prostore, njihove svetinje. Jer ti isti muslimanski barbari i danas skrivaju grobove hrvatskih žrtava, braneći njihovim majkama svaki pristup iznošenja istine stradanja svojih sinova i muževa.
Jedini put i način izgradnje tog spomenika najvećeg katoličkog stradanja od zapjenjenih muslimanskih džihadista, koji nastoje zabetonirati prošlost u sadašnjost a sadašnjost u budućnost je oživljavanje u svim njenim republičkim sastavnicama i sadržajima, Hrvatske Republike Herceg Bosna. Samo u njenim granicama i na njenom teritoriju moguća je, potrebita, zavjetna gradnja Svehrvatskog spomenika hrvatskim žrtvama velikosrpske i velikomuslimanske agresije iz vjerske mržnje.
