Paton detaljno piše o dubrovačkoj literaturi, crkvenoj povijesti, trgovini i plovidbi
Andrew Archibald Paton (Edinburgh, 19. V. 1811. – Dubrovnik, 5. IV. 1874.), engleski orijentalist i putopisac dva najljepša jadranska dana u siječnju provodi sa svećenikom Kalođerom istražujući okolicu Dubrovnika. Vrijeme je bilo kao za engleskoga rujna, obišli su visoku špilju (potkapinu) slušajući mrmor mora, još jedan romantični turnerovski ugođaj.
Paton zna za vlasnika ljetnikovca iznad špilje, Marina Getaldića koji je algebru u matematici primijenio prije Descartesa i koji iako suvremenik Francisa Bacona i Shakespearea prethodi newtonovskoj fizici 18 stoljeća.
Obišli su i nekadašnje Getaldićeve dvore, te se nakon toga uputili barkom na Lokrum. Dive se položaju nekad benediktinskoga samostana sv Jakoba, razgovaraju o školjima Mrkani i Bobari, utočištu trebinjskoga biskupa. Paton mašta da je autor Ivanhoea (1819.) Walter Scott mogao krasno upotpuniti svoj roman sa Lokrumom.
Prolaze Župski zaljev koji je kultiviran i ima pješčane plažice. U Mlinima susreću lokalnoga svećenika koji ih razveseli poslovicom “Deus fecit Brenam, vias autem eius diabolus”. (Bog je stvorio Župu, ali putovi (koji vode) do nje sam vrag).
Paton misli da Republika nije gradila ceste u strahu da se Turci i razbojnici njima ne posluže. Nalazi da je poljoprivreda razvijenija nego u drugoj Dalmaciji, narod marljiviji i skloniji saditi profitabilne kulture u čemu mu vlasnici zemlje pomažu, kod slabih godina smanjujući dažbine.
Prisjeća se legende o sv. Ilaru, zaštitniku Cavtata i Župe koji je ubio pogansku zmiju, genijalnog i zlokobnog Venecijanca Paola Sarpija i loše uprave nad Dalmacijom, te današnji Cavtat smatra selom u usporedbi sa velikim rimskim gradom Epidaurom koji je tu bio.
Sela u Dalmaciji imaju male kavane. Za malim orahovim stolom dobije se bocu rakije (ili vinjaka?), maraskina. Uz svjetlost uljanica ljudi kartaju i pričaju o lokalnim temama, kao što je pitanje zašto Ali paša (Rizvanbegović Stočević, op., T.T.) udara nezakonite carine na dobra iz Dubrovnika, o lošim spekulacijama u Bariju i Napulju, katastru i dr.
Tvrdi da je iskopano dosta rimskih fragmenata i statua.
Posjećuje u Dubrovniku zanimljivoga antikvara, nekada napuljskoga konzula u Dubrovniku, sada sudskoga činovnika. Gospar mu pokaže sliku nekoga brika (jedrenjaka) sa dubrovačkom zastavom, imenom Madona del Rosario, a koji je pripadao njegovom ocu, te gomilu knjiga i dokumenata,
Od antikvarnice skoknuo je Paton u obližnji franjevački samostan, kojega naziva gotičkom zgradom. Nalazi dalmatinske samostane obrnutim kućama engleske gospode, dok je ovdje predvorje široko i puno svjetlosti, a stan puka ćelija kod Engleza je suprotno. Osebujni fra Đurić kori dominikance jer su u vrijeme Francuza oštetili svoju knjižnicu i pokazuje knjige Cerve (valjda Serafina, baroknog povjesničara) i De Diversisa koji piše opsežnu pohvalu Dubrovniku u doba renesanse. Dalmatinci su po Patonu drukčiji od Dubrovčana; plemenita srca, ali sirovi i nekultivirani i rasipni što bi se dalo riješiti boljim javnim školstvom.
Svaki dalmatinski grad ima svoju sferu; Zadar kao najbliži Austriji je vojno središte, Split je trgovačko središte za BiH, Dubrovnik je zbog svog literarnog ukusa, kultiviranosti ophođenja i jeftinoće hrane predodređen da bude centar humanistički studija, kako slobodnih profesija tako i crkvenih.
U isusovaca pronalazi Molierea prevedenoga na hrvatski, bolje rečeno prilagođenoga sadržaja lokalnim prilikama. Kaže da biskup Toma Jederlinić (1798. – 1855.) pokazuje veliki senzibilitet za kulturu i visoko školstvo, te da se sa papom
Pijom IX. pregovara oko nekih 35.000 škuda Monte Pietae koje pripadaju Dubrovčanima. Papa je pokazao sklonost da pomogne oko sredstava.
U Stonu mrtvomorina boje zelenoga stakla sa širokim pojasom blata i močvarom između mora i dugih zidina stvaraju Patonu antipatiju. Ljeti bez svježega zraka, pogodno za groznice i malariju. Doduše zna za stonske kamenice, kaže čuvene!
Paton detaljno piše o dubrovačkoj literaturi, crkvenoj povijesti, trgovini i plovidbi. Kasnije će kao britanski konzul izvještavati za vrijeme Austrijsko talijanskoga rata o režimu plovidbe, obalnim svjetlima i slično.
U Lici se sastaje sa pukovnikom Maštrovićem (Makarska 1791. – Beč 1851.), svestrano talentiranim čovjekom (general, diplomat, inženjer, slikar, humanist).
Maštrović ostavlja na njega odličan dojam, osobito njegovo sjećanje na teške vojničke dužnosti i samostalnost u odlukama. (što ga je koštalo, jer ga je slavni general Radetzky poslao u zapećak op., T.T.)
Nakon vojne parade na balu u Otočcu sreće bana Jelačića opisujući ga kao čovjeka male stature, ali vatrenih očiju koje odišu inteligencijom i željeznom energijom. Vrlo je Paton informiran o Jelačićevoj osobi i hrvatskoj povijesti.
Greškom, ili prije će biti engleskim smislom za humor, Paton na strani 254. donosi sliku bana Josipa Jelačića ispod koje piše (austrijski) nadvojvoda Ivan. (s kojim se sastao Paton u Grazu, op., T.T.)
Od svih austrijskih nacija nama (Britancima op., T.T.) najzanimljivija i najvažnija ilirska umuje Paton; što radi sklonosti tih Slavena Rusiji, što zbog pitanja Otomanskoga (turskoga) carstva. To zavisi o austrijskoj politici prema 8 milijuna “Ilira” koliki će biti utjecaj Rusije. Rusija je sa svojim plodnim i velikim prostorom i populacijom velika opasnost za Patona, ali zasad “spašava” Europu ruska korupcija, zastarjelost, unutarnji nemiri.
Dok su Crnogorcima simpatije za Rusiju enormne, dotle bosanski muslimani (po Patonu) imaju najveću odbojnost prema Rusiji. U to vrijeme su Mađari nastojali za nezavisnošću, ne vodeći računa da su Slaveni više od polovice stanovništva krune sv Stjepana (mađarskih provincija), a Mađari tek trećina. Projekt velike Mađarske je po Patonu vrlo nesretna ideja koja razbija monarhiju, okreće Slavene protiv Mađara i omogućuje uplitanje Rusije.
U Banatu gdje je tek sedmina stanovništva mađarska ili u slovačkim selima nametao se mađarski jezik, što je izazvalo revolt. Za Britance je opasno što Osmansko Carstvo gazi slavenske kršćane, kao i Mađari – jer to može izazvati jačanje Rusije kada Slaveni ustanu. Kritizira i stavove Pageta (je li to sir Alfred) za kojega kaže da ne misli hladnom glavom, već gleda stvari “mađarskom” optikom.
Priznaje narodne vrline i literarnih i državotvornih Mađara i industriji sklonih Nijemaca (Austrijanaca) i jakih austrijskih Slavena u regeneriranju Europe koju je Tursko Carstvo bilo načelo, ali sve bi to bilo nemoguće bez carske Austrije.
Mađarski nacionalizam nije našao podršku kod većine krupnog plemstva koje je ili umjereno ili vezano uz bečki dvor.
Vrlo je detaljan opis Zagreba i Ilirskoga pokreta. Poglavlje o Zagrebu sadrži čak i vrlo zanimljivu pjesmu. Putovanje Patonovo u Rijeku, Veneciju, Trst i Graz neka čitatelj sam prati, valjda u XXII. stoljeću kada Hrvati to prevedu s engleskoga.
(Svršetak)
