Budni snovi hrvatskoga emigranta

            Slutio je već skoru slobodu

 

       

                Budio se s okusom tuđine,

                Otrov dimom zadnje cigarete.

                Čekao je na zov Domovine,

                Prijatelja i molitve svete.

                Budio se skoro svake noći

                Od nemira i od čežnje lude.

                Nadao se da će muke proći

                I granuti sunce za sve ljude.

 

                U snu mu je dolazila mati,

                Tješila ga pogledom i smiješkom.

                Nije mogla nit je htjela znati:

                Rastanak će bit u času teškom!

 

                Slutio je već skoru slobodu,

                Mir u duši, blagoslove Neba.

                Gutajući suhe kore hljeba

                Snivao je sreću svome rodu.

 

                Nije samo pomišljao na se,

                Već na polja i domove puste,

                I na svjetla što ih vjetri gase.

 

                Budio se sav orošen znojem,

                Snujuć budan da nije u tuđem,

                Već hrvatskom domu samo svojem. 

 

                Budio se, dočekao nije

                Da se sveti barjak od Hrvata

                Na njegovoj rodnoj kući vije.      

 

(Ovu pjesmu posvećujem svome suprugu prof. Boži Dugeču, hrvatskom političkom emigrantu, preminulom u Stuttgartu, 17. 3. 1990.)

 

Malkica Dugeč, 31. 5. 2018.