Puno riječi, malo djela

Političarima je jedino važna grčevita borba za opstanak na vlasti

Nema koristi od puno riječi, a malo djela! Naš se svakodnevni život odvija između onog izgovorenog i onog urađenog. Između naših riječi i naših djela. Svjedoci smo kako su danas na većoj cijeni ljudi koji lijepo zbore nego oni koji nešto konkretno čine. Izgovorena riječ, poglavito od javnih osoba, postala je fetiš, aksiom, zamalo zakon, oko koje se sve vrti. Iako su danas javno izgovorene riječi, skoro pa u pravilu, obična laž, dezinformacija ili manipulacija političara, radi dezinformacije i dovođenja javnosti u zablude. A opet postoje ljudi koji jako malo ali pametno govore, no  zato jako puno toga, i to dobrog, čine. Za njih postoji dobra, stara uzrečica da „njihova djela govore umjesto njih“. Na njihovu žalost i na opću štetu, takvi ljudi, njihov govor i njihove riječi, te njihova djela, ne zanimaju vlastodršce odnosno političare na vlasti, jer su oni „smrtna“ opasnost za njih, pa im se priječi pristup javnosti, a ako se to ipak n emože, onda ih se etiketira kao „populiste“ u pežorativnom smislu, ili demagozima koji lažu narodu. 

U eri smo, kao ni jednoj do sada, u kojoj vlada prava inflacija riječi onih koji su vlasti, ali su na vlast došli političkim smicalicama, a ne radi svog znanja, brige za opće dobro, stručnosti i poštenja. I što god su izgovorene riječi takvih likova nevjerojatnije to im mediji više podilaze, prodavajući javnosti „rog a svijeću“! Političari, znanstvenici, gospodarstvenici, stavotvoritelji, zvijezde i zvjezdice s neba estrade, sve te medijske posvuduše, imaju neprestanu potrebu nešto javno govoriti, tumačiti, pojašnjavati, i to se obično svede na niz recepata što bismo mi (a nikada oni) trebali raditi i kako bi se trebali ponašati, ne bi li nam bilo bolje. 

Budući pak da javnost, odnosno narod ipak nije toliko glup koliko vlastodršci i političari misle da jest. Narod vidi nesuglasje između izgovorenih riječi, najčešće u obliku obećanja, i stvarnosti, za posljedicu imamo jedno shizofreno stanje u kojem se svaka izgovorena riječ „a priori“ odbacuje kao nešto licemjerno, a svaki se uradak drži poprilično sumnjivim kada je riječ o kriteriju poštenja. „Pusti ga, taj laže čim zine“, „Sumnjiva su ti meni ta njihova posla“, najčešći su javno neizgovoreni komentari, a posljedica toga su neizlasci na izbore i odlazak iz države gdje se ne može vjejrovati onima koji vode zemlju, očito neefikasno i čak krivom smjeru.

Dakle, što nam je činiti? Pričati i ništa ne raditi? Raditi i šutjeti? Ili možda, ipak, i govoriti i raditi? Ja vam velim da treba raditi, ali treba i govoriti, treba kroz medije ako se tako može, a ako se ne može treba i na ulici razotkrivati “golotinju“ onih koji za sebe misle da su „carevi“ i bogomdani da upravljaju zemljom, a riječi im se nikako ne slažu s njihovim djelima! Treba to činiti, jer se oni smatraju neupitnim autoritetima, i „posjednicima“ znanja i istine, samim time što su se dočepali neke funkcije, a bez obzira što su prije bili, znali ili radili (češće ne radili), i boje se svakog javnog razotkrivanja toga da uporno i neumorno govore jedno, a rade drugo ili ne rade ništa od onoga o čemu govore. Pa upravo oni koji osim grčevite borbe za vlast ne brinu ni o čemu drugom, sve one koji ukazuju na njihovo farizejstvo, optužuju za borbu za vlast, populizam i demagogiju?! Dokaza da se upravo događa ovo o čemu govorim ima previše, ali dosta je da se ilustrira samo sa nekoliko činjenica:

a) „Vodeći“ političari i Vlade uporno govore i tvrde da je sa našim pravosudnim sustavom sve u najboljem redu, a situacija je zapravo takva da se ono bavi kokošarenjem, a „krupne ribe plivaju slobodno“ u tom sustavu, što se može ilustrirati s ovih nekoliko primjera „krupne ribe“ koja slobodno „pliva“, unatoč ozbiljnih razloga zašto tomu ne bi trebalo biti tako: Milan Bandić, Tomislav Horvatinčić, Božidar Kalmeta, Nadan Vidošević, Vladimir Zagorec, Marina Lovrić-Merzel, Tomislav Saucha, Petar Pripuz, Robert Ježić, Ivan Čehok,Slobodan Ljubičić-Kikaš, Ivan Jakovčić, Ivica Todorić… i ostali kojima se ispričavam što ih se nisam sjetio, manje ili više „veselo plivaju“ u našoj žabokrečini od pravosudnog sustava!

b) Vlada tvrdi da imamo „povijesno“ malu nezaposlenost, a ona je upravo razlika između broja nezaposlenih prije početka egzodusa Hrvata u Irsku i kojekuda drugdje, i broja registriranih nezaposlenih nakon toga egzodusa napuštanja Hrvatske.

c) Vlada „pjeva“ hvalospjeve o svojoj vanjskoj politici, a nemamo riješen niti jedan granični spor, ni s jednom susjednom zemljom!

d) Vlada govori o svojoj uspješnoj gospodarskoj politici, a sve se svodi uglavnom na infrastrukturne projekte, koji ni kratkoročno, ni srednjoročno, a kamoli dugoročno, ne osiguravaju nikakav značajniji porast zaposlenosti, jer se ne radi o proizvodnim djelatnostima koje dugoročno zapošljavaju zaposlenke različitog profila.

e) Vlada i vodeći političari govore o razvijenoj dmokraciji u Hrvatskoj, a u Hrvatskoj se demokracija svela na to da možete govoriti bilo što, ali to nikoga iz vlasti ne interesira, u Saboru se saborska većina osigurava kupovinom zastupničkih glasova, a na stotine amandmana na prijedloge zakona koje Sabor treba izglasati, „demokratski“ je odgovor – Ne prihvaćaju se!

f) Konačno eklatantni je primjer raskoraka govora i djela, kada Vlada, Sabor, pa i neki mediji smatraju da je dovoljno da netko prisegne na Ustav RH i da ima hrvatsku domovnicu odnosno državljanstvo, pa da se smatra lojalnim građaninom i domoljubom?! Po tom kriteriju u hrvatskim zatvorima nema nikoga tko nije lojalan građanin RH i hrvatski domoljub?!

Laslo Torma