Izvlačenje iz ormara ratnoga profiterstva

Suđenje Ivi Sanaderu je manje više mazanje očiju javnosti

U ratno profiterstvo spadaju sve one aktivnosti koje se koriste, u posebnim ratom stvorenim situacijama i okolnostima, da bi se za sebe stekla neka korist, na štetu žrtava i ostalog stanovništva, suprotno zakonu, običajima i temeljnim etičkim normama. Najviše bode u oči materijalno bogatstvo pojedinaca stečeno za vrijeme rata, poraća i mirne reintegracije. To se događano raznim metodama i oblicima rada, beskrupuloznih pojedinaca, koji su bili u prilici “jamiti”, od obične kokošarske pljačke po kućama, pretvorbe i privatizacije, do monopola nad pojedinim  traženim artiklima hrane oružja i naftnih derivata, što tajno, što javno, zaključivanjem štetnih ugovora, primanjem mita, sukcesivno strateški i taktički ustrojavanom korupcijom, pod egidom domoljublja i sa platforme političkih stranaka i političkih koalicija. Ratno profiterstvo u osnovi nije uvijek bilo primarno, barem ne u početku. Kod puno njih, koji su bili u prilici, kao krajni rezultat svega činjenog i nečinjenog, se to ostvarilo. Gotovo preko noći kod mnogih pojedinaca je golemo materijalno bogatstvo postalo vidljivo i prepoznato i netransparentno. Obične pljačke i privatizacijski kriminal za vrijeme rata i poraća bili su temelj ratno-profiterskog kapitalizma, koji je stvorio društvene i političke elite – “novo društvo” suverene, neovisne, slobodne, moderne i demokratske države Hrvatske. Ratni profiteri postali su ugledni članovi društva. Infiltrirali su se, implementirali i petrificirali, bilo direktno ili indirektno u sva područja rada, djelovanja odlučivanja, na svim razinama, u sve oblike vlasti. Postali su nezaobilazni,  neupitni, glavni, važni i bitni činitelji naše sadašnjosti, vizionari budućnosti i revizori prošlosti, s ciljem učinkovitog prekrajanja te prošlosti, onako kako, kada i gdje, to njima odgovara, u svakom smislu.

Kad se slučajno netko negdje razotkrije, brzo ga se ubaci na funkciju ili radno mjesto gdje je dobro zaštićen. Za to treba imati novac i moć, uglavnom novac, pri čemu nikoga ne zanima kakav je to novac, od kuda i kako je “jamljen”, o čemu govore mnoge donacije, naročito u izbornim kampanjama, od najniže do najviše razine, posebice za predsjedničke izbore. Takvi donatori su uvijek su adekvatno nagrađeni, ili su dobili lukrativno radon mjesto, političku funkciju ili su “zaboravljeni” svi njihovi grijesi, naročito oni koji spadaju u ratno profiterstvo. Budući da, po zakonu , ratno profiterstvo ne zastarijeva, neki misleći, pragmatični i dalekovidni visoki državni  dužnosnici “teže” ratno-profiterske slučajeve spreme u ladice, te ih po potrebi, da bi sebe osigurali ili promovirali izvlače. Njima opterećuju javnost, prikrivaju  pojedine novonastale netransparentne i nezakonske aktivnosti, aktualnih vlada i visokih dužnosnika. Slučaj s bivšim predsjednikom Vlade dr. Ivom Sanaderom se razvlači već desetak godina, da bi ga se u jednom od više sudskih procesa osudilo kao ratnog profitera, za primanje mita u pogodovanju Hipo banke. Kaj god! U odnosu na sve ostalo što se događalo, ovo je relativno mala svota, po odvjetnicima nedokazano mito. Ovo je manje više mazanje očiju javnosti. Zar je bivši premijer jedini ratni profiter?  Ne trebaš biti nikakav stručnjak, niti imati  IQ poput Einsteina, da bi u to vjerovao. Što je s ostalima, osumnjičenima i neosumnjičenima? Jedni čekaju da se njihov process završi, apsolutno sigurni u svoju nevisnost, dok su drugi nagrađeni. Javno i politički djeluju, na najvišim razinama i funkcijama, hvaleći se svojim velikim uspjesima, ustrojstvima novih resora, veleposlanstva, konzulata, firmi, agencija, projekata, …

U ratno profiterstvo ne spada samo pljačka, nezakonito bogaćenje, već i ostali  oblici stjecanja nečega, što nije zasluženo i pošteno stečeno. Kao gljive poslije kiše “nicale” su, “stasale” i ušle u opticaj  razne diplome, naročito one iz susjedne države. Društvo se obogatilo novim magistrima, doktorima, profesorima, inžinjerima, ekonomistima, menadžerima s upitnim opskurnim i trivijalnim znanjima, neupotrebljivim sposobnostim i velikim umijećem upravljanja, urođenim  stečenim, kako alternativnim činjenicama tako fake news-ima. Koliki su stanovi preko noći dobili novog stanara, bilo nasilnim ulaženjem bilo dobivanjem ni za što. Tu ne mislim na izbjeglice i prognanike. Mnogi od njih nisu ostajali samo privremeno. Neki su još dan danas u tim stanovima, a obnovljene su im kuće u područjima i mjestima iz kojih su prognani, odnosno izbjegli. To je u nekom smislu, ratno profiterstvo.

Besplatni placevi, državni poticaji, poklonjene  tvrtke, otvaranje biznisa, unosno postavljanje na pojedine funkcije, posebice za stečajne upravitelje, zaposlenje u veleposlanstvima, konzulatima, državnim službama bez kompetencija i kompeticija. Rezultat svega je ovo što danas imamo: sve veće osiromašenje cijelog društva, milijun stanovnika živi ispod granice siromaštva, svakodnevno iseljava 200-injak najpotentnijih stručnih i sposobnih relativno mladih ljudi, koji traže bolji i sigurniji život u državama gdje se cijeni znanje, poštuje rad, gdje su pravno svi jednaki, nema više povjerenja ni u što i ni u koga, vlada apatija, depresija, strah i sram zbog ponižavanja zdrave pameti. Uporno nas se uvjerava, baš kao žitelje Životinjske farme, kako nam je sve bolje, uz prezentaciju određenih brojki koje rastu, samo mi to ne vidimo i ne osjećamo, jer smo niža klasa.

Jednakom filozofijom, utilitarnim svjetonazorom, ponižavanjem građanstva, omalovažavanjem žrtava rata i poraća, neprocesuiranjem ratnih zločinaca, nekažnjavanjem ratnih profitera, neuzimanjem ratno-profiterske i nezakonito stečene imovine, neprovođenjem nužno potrebnih reformi, nedopuštanjem referenduma, potiskivanjem demokracije, neprirodnim političkim koalicijama vlast sve manje biva odraz volje naroda, nazire se autokracija s umreženim oportunizmom, klijentelizmom, nepotizmom i korupcijom, bez obzira na ideološki predznak. Ideologija se može svesti na jednaki nazivnik, zapravo je nema. Mnogi nastaju, opstaju i žive po principima: “use, na se i poda se”, zgrabi što više, laži, obmanjuj, brendiraj sebe, država to sam ja, mogu što hoću, ne znam…

Takvi su naravno morali imati članske iskaznice određenih boja, u skladu s trenutnim vlastima, uglavnom plave, crvene i narančaste, pri čemu benefiti i sinekure nisu bile proporcionalne broju članstva i osvojenih mandata. Često je ta narančasta boja imala prednost, što je određeni fenomen ovoga društva. Taj fenomen zadnjih dana pomalo blijedi i gubi svoju važnost. Izgleda da se može bez “narančastih”. Razvija se i zauzima primat jedan drugi fenomen, odnosno stvara se jezgro buduće vlasti, što iz lokalnog prelazi u državno. Sve ide k tome, samo što to oni koji sebe smatraju državotvornim ne vide. Oni se bave sami sobom. Međusobno se kolju za vlast i premoć, nesvjesni da se ruše iznutra, odnosno da će doći do velike implozije. Pritom, od oporbe nema straha, barem ne za sada, iako se čini da se oni konsolidiraju kako u samoj stranci, tako i međustranački sa sličnim opcijama.

Sve to me nagnalo da ponovno, gotovo u jednom dahu pročitam “Životinjsku farmu”. Čitajući “farmu” nametnuli su mi se danas aktualni likovi iz javnog i političkog života, slični Orwelovim likovima i likovima iz Štrumpfova. Neki se likovi preklapaju i eksplicitno izviru u prvi plan, kao i prepoznatljive situacije u pojedinim odlomcima romana i radnjama u crtiću. Primjena pojedinih događanja iz Farme stvara asocijacije aktualnih događanja, naročito sa SMS-ovima i hotmail-ovima. Međutim ti “projekti” – bili istiniti ili lažni – jako su prozirni i prepoznatljivi kao loše kopije UDB-e, FBI-ja,  KGB-a, OZN-e, POA-e, SOA-e… To su tvorevine nastale na temelju urođenih gena, s bizantijskim, osmanlijskim, rodijačkim, neukim, jalnim, pohlepnim, kumskim, oračkim, “pobožnim”, nepoštenim, ostapbenderovskim, primitivnim, nezajažljivim, arivističkim, agresivnim, egoističnim, pokvarenim, podzemnim, kriminalnim elementima, zasnovanim na niskim strastima pojedinaca u njihovoj necjelovitoj ličnosti, nesvjesnoj svojih ograničenja, koji su igrom slučaja došle na određene položaje, koji ih ne zadovoljavaju.

Ankica Benček