Što je to u nogometu loše, a u državi dobro

Gospodarstvo i politika nemoćni u usporedbi sa Zdravkom Mamićem u izvozu roba i usluga

Sve dok je GNK Dinamo na prvom mjestu i sve dok Izvršni odbor HNS-a čine članovi ili pristalice HDZ-a obje institucije bit će predmeti napada pojedinaca i skupina koje, ne samo da preziru smisao nacionalnog identiteta, nego mu se javno sučeljavaju u ime globalizma, internacionalizma, liberalizma i drugih dosjetki duboko svjesni da samo šport, neovisno o stranačkim simpatijama, nudi slobodu izražavanja za nešto ili protiv nečega s konotacijama u kojima Hrvati imaju kroz povijest negativna iskustva što se i u ovoj državi potvrđuje. To je prepoznato, kao nikad do sad, spontanim dočekom vatrenih sa SP-a iz Rusije. Mjera kojom se narod sa svojom mladosti oduševio na jednoj strani na drugoj je razočarao i posramio politiku koja je nogomet proglasila močvarom koju valja isušiti. Ta je strana činila sve da bi, kako uvijek ističem, uništila najmoćniji socijalni agregat. Možda je tek sad jasno koliko su bili u pravu, da kažem, kukurikavci kad su nogometnu organiziranost označili prvorazrednim političkim pitanjem za proizvodnju socijalnog kaosa kojeg su htjeli postići u nogometu kako bi vladali državom kojoj je sport isto što i bebama duda kao zamjena za sisu, pa i zvečka kojom se bebi, da ne kažem narodu, skreće pozornost s vida na sluh i obratno.

Naivni su i medijima zavedeni svi koji misle da je Zdravko Mamić opasan kao organizator, kako je inkriminiran, zločinačkog pothvata. Ni slučajno! Žrtva je goleme moći koju je postigao s nogometom i za nogomet. Načinom kojim ga je vodio vrhunskim menadžerskim sposobnostima na neovisnom i konkurentno moćnom inozemnom tržištu. Uspio je u svemu prema čemu su gospodarstvo i politika bili nemoćni profitirati izvozom roba i usluga onako kako je to ostvario Zdravko Mamić transferiranjem igrača. Zahvaljujući njemu su klub i reprezentacija stasali u međunarodnoj konkurenciji i postali neovisni o sredstvima proračuna Republike Hrvatske, ali ne i njenog pravosuđa; ono je u nedostatku sportskog prava koristilo svako drugo pravno sredstvo kako bi se osudio Zdravko Mamić kao središnja osoba koja je u nogometu našla rješenja kojima naša politika i gospodarstvo ne raspolažu. U športu se ne priznaju prioriteti zaštite položaja i olakšice kojima se bave menadžeri državnih tvrtki i ministri Vlade koji, kad posijeku šume koje valja čuvati, dobiju bonuse, a svi drugi bogate otpremnine. Zar je stvarno njegov krimen što je klub kojeg je uspješno vodio postao neovisan o proračunu grada Zagreba? Zar iznosom  zbog kojeg je sudski kažnjen nije ga valjalo nagraditi?

Zdravko Mamić postao je neprijatelj svake politike, a posebno onog dijela klupskog nogometa ovisnog o proračunu grada umjesto uspješnog gospodarstva. O toj činjenici najviše svjedoči NK Hajduk. Godinama je od kluba iz Maksimira bio moćniji rival u bivšoj državi sve dok nogometom nisu zavladali tržišni odnosi. U njima se Hajdukovci nisu snašli i naivno su mislili da će eliminacijom Mamića uz podršku Torcide vratiti svoje uspjehe slavi prohujalih vremena. U Splitu se išlo predaleko ili se pak splitski dišpet zlorabio kad je na poljudskom stadionu iscrtana svastika kao neupitni dokaz da su navijači osmišljena farsa pogubne politike koja je pokušala hrvatski nogomet prikazati kao fašističku kaljužu namjerom diskreditiranja nogometa i onih koji ga vode u međunarodnoj konkurenciji. Koliko su kreatori te podlosti moćni svjedoči činjenica da se nadležne službe nisu pokazale vrijedne pozicija na kojima su bile dužne djelovati kako bi otkrile i kaznile tu perverznu diverziju.

Naivni su ljudi koji misle da je nogometni uspjeh obeshrabrio „pisce svastike“ u nastojanjima destrukcije nacionalne identifikacije nogometom. Razlika je samo u činjenici da su se oponenti nogometa kakvog imamo, legitimirali. Za njihovu identifikaciju nisu potrebne službe jer svojim kritikama sami su se predstavili. Problem je u institucijama koje ih ne kažnjavaju najvjerojatnije zato što im i same pripadaju. Nije li to udruga što se javlja pod imenom „Dinamo to smo mi“? Nije li to tekst izvjesnog Violića koji blati HNS pod pseudonimom? U oba slučaja u pitanju je lažno predstavljanje ili prepoznatljivost sustava što ga je u bivšoj državi koristio kadar za potrebe ilegalnog rada, zar u legalnoj državi? Tragično je da službe odgovorne za red disciplinu i građansku odgovornost, ne samo da pasivno gledaju na činjenicu lažnog predstavljanja, nego spomenutu činjenicu ostavljaju bez posljedica u sredstvima javnog komuniciranja. Zar je moguće da se u legalnoj državi javljaju ilegalne institucije?

Kakva smo država koja traži kriminal tamo gdje ga nema i tolerira kriminal Uljanika i skupina što se lažno predstavljaju kao predstavnici Dinama ili kao spasitelji Agrokora? Prosto je nevjerojatno da je ministrica i dopredsjednica Vlade gospođa Dalić iz Vlade doslovce najurena zbog nekih elektronilkih poruka da bi onda objavila knjigu na čiju su promociju došli svi relevantni „vladari“ i gospodarstvenici kako bi joj se divili. Za što? Zar zato što je priznala svoj krimen u rješavanju Agrokora kad je napustila Vladu ili zato što je napisala knjigu o krimenu Agrokora kako bi dokazala kako je put do pakla bio popločan najboljim namjerama? Nisam se uspio svrstati lijevo, ni u centar, niti desno nego ispred. Zato mogu danas nepogrešivo ustanoviti da istina nije protiv osoba s imenima i prezimenima kakva su nam ostavili Franjo Tuđman, Franjo Gregorić, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Tomislav Karamarko i Andrej Plenković, a najmanje je kriv stalno optuživan Milan Bandić.

Krivci mogu biti samo ljudi koji daju povjerenje spomenutima od građana apolitične većine što ne vjeruje HDZ-u, SDP-u, Mostu ili Živom zidu, ni ostalim marginalnim strankama nego činjenici od koje je nastala država nemoćna osloboditi se podaništva svoje prošlosti kojoj je u stanju prkositi jedino posredstvom športa. U ovoj, meni sad već četvrtoj, državi iskustvo uči da je država osobito „talentirana“ sve vrijedno sama obezvrijediti o čemu zorno svjedoči, sad kad se euforija nogometnih uspjeha reprezentacije smirila, napad na HNS i na GNK Dinamo. Nisu nam potrebni neprijatelji izvan Hrvatske. Sami smo si dovoljni kako bi uništili ljude zaslužne za nogometni uspjeh i od nepolitičke organizacije sposobni smo stvoriti politiku zlobe, pakosti i destrukcije. Nije slučajno nogomet, kao nepolitička asocijacija, postao važno političko pitanje stranke koja je dužna, ako želi vladati sudbinom države, uništiti HDZ u nogometu čija reprezentacija drži ruke na srcu pri intoniranju himne. Što je to u nogometu loše, a što je u državi dobro da bi pravosuđe arbitriralo uspješnom nogometu i zanemarilo pljačku našeg gospodarstva? Odakle našim medijima pravo da bi ostrašćeni pojedinci šiljili pera osuđujući HNS i GNK Dinamo?

Država nije u stanju privesti, ne samo pravdi, nego svrsi činjenicu da je nogomet uz neupitni javni interes i vrsta gospodarske koristi puno bliži narodu od mjera što ih nudi Vlada. Pravosuđe ne uvažava okolnosti u kojima su učinjeni prekršaji u nedostatku odgovarajuće legislative u kojoj još nijedan zakon nije uspio napraviti razliku između amaterizma i profesionalizma. U nas se profesionalizam tretira kao zanimanje unatoč činjenici da je u pitanju radni odnos. U nas postoji institucija profesionalnog športa, a da nemamo niti jedan profesionalni sport! To je jedan od razloga zbog kojeg su uspješni djelatnici športa doslovce žrtve optužbi u sustavu koji ima jedini cilj koristiti popularnost športa kako bi se pozornost javnosti otklonila od bitnih političkih i gospodarskih pitanja. Vrijeme, kao neupitni svjedok, dokazalo je da „ močvaru“ nije valjalo isušivati u nogometu nego u Rijeci i u Puli odakle je krenula nesmiljena hajka tadašnje Vlade SDP koalicije koja je zanemarila „mangupe iz svojih redova“. Ta se hajka nije završila nogometnim uspjesima nego se zaustavila kako bi se nastavila drugim sredstvima među kojima je, recimo, GNK Dinamo postao predmet šikaniranja od neke ulične udruge ili nekog Violića koji se nelegalno predstavlja zar u medijima legalne države?

Željko Mataja