Hrvatski Fokus
Kultura

Igor Eškinja izlaže u splitskoj galeriji Kula

Otvorena izložba Igora Eškinje Zlatni prsti Louvrea

 
 
Kako ističe kustos Dalibor Prančević muzej u kojemu se artikulira ovaj rad Igora Eškinje jedna je od destinacija velikog broja posjetitelja koji, potaknuti različitim pobudama, dolaze vidjeti remek djela svjetske umjetnosti, ali i povijesnu arhitekturu te njezine prepoznatljive suvremenije dodatke. Kada ih se pokuša svrstati pod nekakve medijske kategorizacije i uokviriti jednoobraznim definicijama, većina tih remek djela zapravo je tradicionalne provenijencije. Izgleda kako je osvještavanje upravo takvog podatka ishodišno mjesto umjetničkog čina Igora Eškinje pa on boraveći u poznatome muzeju istražuje njegove prostore te otkriva i fokusira se na posve drugačije muzejske topose i načine umjetničkog angažmana. Naime, kao početnu poziciju artikulacije svoga rada odabire jedan naizgled efemeran, no intenzivan punkt, mjesto svojevrsnog razgraničenja →izlaz iz muzeja. Dakako, valja napomenuti kako nije riječ o bilo kojem ili bilo kakvom muzeju već onome koji zarana markira početke ozbiljne muzejske prakse i svrstava se u jedan od najstarijih i najvažnijih svjetskih muzeja, pariškom Louvreu. Poradi toga njegova prisutnost u naslovu Igorovog rada itekako ima jaku rezonancu.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/12/2018-11-27-13-55-3716-.jpg
Eškinja se bavi fizičkim postanjem same slike – i to slike u tradicionalnom smislu riječi – jer svoje radove gradi temeljem primarnog autografa, odnosno otiska ruke. Ipak, otisci nisu njegovi nego brojnih anonimnih posjetitelja što ih umjetnik uočava na staklenim stjenkama muzejskog izlaza i bilježi svojim fotoaparatom. Umjetnik praksu višeznačne konceptualne igre prevodi na istraživanje tradicionalnog medija kao što je slikarstvo, ali i na propitivanje uloge aktera te mjesta njegova stvaranja. Igra, kako je moguće vidjeti, postaje izrazito složena. Tako je izuzetno važna participativna komponenta u nastajanju djela i nesvjesna kolektivnost koja ide onkraj uskog shvaćanja intimnog konteksta umjetničkog stvaranja. Umjetnik odabire vizualno atraktivnu pojavu – mnoštvo masnih otisaka prstiju ili cijelih dlanova na staklenoj površini izloženih sunčevim zrakama – te ju uvodi u značenjsko polje umjetničkog čina. Pristupi ovom radu doista su mnogostruki pa se može govoriti o nesvjesnim socijalnim igrama ili, doslovce, neplaniranim i usputnim susretima (barem na forenzičkoj ravni). Društvena komponenta, dakle, u samom je tkanju ovog Igorovog umjetničkog iskaza. Inače, zar svoj dugovjeki kontinuitet umjetnička djela u Louvreu ne duguju i društvenom dogovoru temeljenom na akumulaciji dodatnih vrijednostii interpretacijskim nadogradnjama kroz različite epohe?
 
Nadalje, zanimljivo je i vrijeme kada se rad inicira, a riječ je o smiraju dana. Općenito gledajući, to je vrijeme kada jasna deskripcija predmeta slabi te on manifestira svoje sintezne oblike bez raspričanih detaljiziranja, vrijeme kada se uočava core stvari bez suviška. U ovom slučaju zrake zalazećeg sunca uprisutnjuju nečist kao zlatne tragove i kao nadasve važnu komponentu muzejskog izlaza kao frekventnog mjesta. Leksik i uporaba zlatne boje obremenjeni su ekskluzivnim karakterom kroz cijelu povijest umjetnosti te obično potenciraju nesvakidašnju pojavu i vrijednost.
 
Igor Eškinja posjetiteljima muzeja daje značaj onih koji pridružuju vrijednost, vještinu mitskog kralja Mide koji je svojim dodirom sve pretvarao u zlato sa svim pozitivnim i negativnim reperkusijama svoga čina. Zavodljiva je ideja – napose iz kritičkog rakursa – da sve što dotaknu posjetitelji ima potencijal postati umjetnost. Zlatna boja povezuje ove Igorove radove sa „blagom“ kojega čuva muzej i sve se zapravo zatvara u jedan nevidljivi,ali logičan krug. Također, postavljeni u izložbenom prostoru Igorovi radovi funkcioniraju kao djela koja je moguće opisati tradicionalnim rječnikom i pristupiti im uvriježenim alatima interpretacije. Promatrana s određene distance sva ta djela pokazuju svoju narav samodostatnih kompozicija vlastite likovne logike i estetskog nerva, na liniji nereprezentacijske umjetnosti kao specifikuma dijela umjetničkih praksi dvadesetog stoljeća. Bliži pogled, međutim, otkriva procesualnost i ukotvljenost u predmetnost te posvemašnju deskriptivnost pa se razlučuju refleksije ljudskih figura, otisci njihovih ruku, neka sasvim drugačija ikonografija. Umjetnik stvara odnos suptilne tenzije. No nije li u toj ambivalenciji sadržana i dvojakost društvenih konvencija i normiranosti koje uvijek manifestiraju svoja lica i naličja? Možda polje – istovremeno – i estetskog i kritičkog govora samoga umjetnika? Ili nešto sasvim drugo i neočekivano, usađeno u motrište gledatelja?
Izložba ostaje otvorena do 27. siječnja 2019.
 

Nives Matijević

Povezane objave

Hvalim te, Bože

HF

Stoje hrasti

HF

Volio bih slikati mirno more

HF

Oprosti mi, Croatio

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više