Posvećeno generalu Slobodanu Praljku
"Možete zgaziti cvijeće,
ali ne možete zaustaviti proljeće!"
Jer, sjeme je već posijano…
Ima tome mjesec-dva, ne sjećam se više točno koliko, kako sam sasvim slučajno otvorila na youtubu video s razgovorom jednog političkog komentatora na federalnoj TV BiH,.
I, moram priznati, kako sam se zainteresirala i počela gledati, iz čiste znatiželje. Jer je tema bila jako, jako interesantna. A bila je o suočavanju Bošnjaka s njihovom prošlošću.
„Trebamo se suočiti s našom prošlošću i kazniti sve zločine i zločince. Vidite kako su to uradili Hrvati! Nakon osude Praljka i šestorke, o tome se pričalo tri dana…i prestalo“, kaže on.
–E, pa, niti jest tako i niti će biti tako, dragi naši susjedi!!!
Jer, ovaj narod više ništa ne zaboravlja. I više ništa ne oprašta.
–Imaš potpuno pravo! Zar se može nekoga tko je bio tako veliki čovjek, prešutjeti?
Zaboraviti. I prekrižiti…
Zar možemo prešutjeti, a prešućujući generala Praljka, odustati i od sebe samih?
Zar možemo izgubiti vjeru i u pravdu i u pravednost?
–E, moja Monika, moja Monika! Baš si naivna! Uvijek bila i ostala.
A, zar možemo očekivati ikakvu pravdu, od onih koji kroje nepravdu?
Zar možemo apelirati na savjest i moral onih, koji su bez savjesti i morala?
Pa, haška je „pravda“ počela nepravdom i završila nepravdom.
A mi, onako naivni kakvi i jesmo, očekivali smo, i očekujemo nažalost i dalje, i pravdu i pravednost.
Ali, suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujemo vašu presudu!
„29. je travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljine i Širokog Brijega, svu vlast i obranu tih općina povjerili su Hrvatskom vijeću obrane.
I Predsjedništvo BiH, na čelu s Alijom Izetbegovićem, složilo se da se obrana Mostara, sukladno odluci Kriznog stožera Mostara, povjeri HVO-u.
‒ O čemu, onda, pričaju ovi iz Haaga? O kakvom to „udruženom zločinačkom pothvatu“ lupetaju?
Pa, tko bi normalan davao, kao što se to tada dalo, obranu svoje zemlje u ruke takvim udruženim zločincima?
UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT!!!???
Kakva sramotna laž?!
A mi, onako naivno, po našem dobrom starom običaju, očekivali smo i pravdu i pravednost.
Baš smo, baš smo prave naivne budale!!!
‒Pa, jesu li ti „mudraci sijedih glava“, moja Lucija, čuli za pet stotina izbjeglica, pretežito iz Bosne, smještenih u hotelima duž cijele naše obale? Jesu li znali da je i za njihovu djecu organizirana i škola na bosanskom jeziku?Jesu li imali uvid u popis svih ranjenika… njih deset tisuća, liječenih ovdje kod nas u Hrvatskoj?
Pa o obučavanju njihovih policajaca i pilota,
Pa o obučavanju i opremi čitavih postrojbi,
Pa o stalnoj im dopremi naoružanja,
Pa, o otvaranju i logističkih centara u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru,
Pa o oslobađanje Mostara i doline Neretve od velikosrpskog agresora, četnika i bivše JNA, kada su agresori bili do nogu potučeni, isključivom zaslugom Hrvata… HVO, HV i HOS.
Jer, muslimanska vojska nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, niti iskusnim časnicima, koji bi se na hercegovačkim ratištima, mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem neprijatelju. Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i HOS-a.
U svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala. Ali, odmah nakon oslobađanja grada, hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. Iako njihov dolazak u Mostar, nije više imao svrhe. Jer je cijeli taj prostor bio već oslobođen.
MOSTAR!
Oslobođen, ali sravnjen.
Oslobođen, ali spaljen i porušen…
Oslobođen, ali od samoga sebe.
A Srbija se izvukla od većine optužbi. Nema ni genocida, ni etničkog čišćenja, ni silovanja, ni klanja, ni rušenja, ni paljenja.
„Sravnit ću vas sa zemljom! Neće od vas ostat ni kamen na kamenu. Čujete li vi mene!?
Ni kamen-n-n-n… na kamenu-uuuu!!!, urla i vrišti general Perišić, dok razgovara s voditeljem programa na Radio Mostaru.
I Muslimani –Bošnjaci su se izvukli od optužbi.
Jedini optuženi su Hrvati.
Najprije su 92. optuženi za rušenje Starog mosta kojeg su, baš pod zapovjedništvom Slobodana Praljka, a pod paljbom i pod kišom poslanih projektila, Hrvati tj. bojovnici HVO-e, zaštitili daskama i vrećama pijeska.
Stari most je srušen 9. studenog 1993. godine. Ubrzo je u javnost izašla snimka rušenja mosta, a većina svjetskih medija za rušenje optužila postrojbe HVO-a.
„ Čuvajmo se da otrov vlastitog jezika,
ne ubije nas same“, Platon
General Slobodan Praljak i njegovi suradnici, godinama su dokazivali da HVO nije srušio most. Ekspertni timovi dokazivali su da nije pao zbog udara topničke granate nego od eksplozija mina postavljenih unutar samog mosta.
Pa, nakon toga, nakon što im nije dokazana nikakva krivnja, nakon što su pravi krivci razotkriveni, na leđa su im natovarili još i „podjelu Bosne“ i „udruženi zločinački pothvat“
Hrvatske i HVO u BiH, s ciljem etničkog čišćenja, između 6. i 11. mjeseca 1993. i pripajanja teritorija RH.
Sjećam se dobro i toga dana te daleke 93. godine kada su Muslimani u Mostaru dobili, upravo zahvaljujući Slobodanu Praljku, 19 kamiona humanitarne pomoći preko Herceg Bosne.
I listam sve, jednu po jednu, stranicu mojih sjećanja.
A slike mi se nižu …sve jedna za