Jedni nemaju za kruh, drugi ga bacaju

Pijančevanje i prežderavanje prelazi svaku mjeru

"Narod je u Hrvatskoj gladan". "Ljudi kopaju po kontejnerima". "Nikad nije bilo gore". "Nemamo za kruh". Koliko smo samo puta čuli ovakve katastrofične izjave sa saborskih govornica, iz usta sindikalista, novinara, aktivista civilnog društva, oporbenih političkih prvaka, na uličnim okupljanjima? Razni analitičari koji se bave socijalnom problematikom, izračunali su kako barem četvrtina stanovnika Republike Hrvatske (ukupno negdje oko milijun ljudi ili čak više od toga) živi na rubu siromaštva. (http://www.poslovni.hr/hrvatska/u-hrvatskoj-28-posto-stanovnistva-zivi-na-rubu-siromastva-346028) To se navodi i kao glavni razlog iseljavanja u Irsku i druge zapadnoeuropske ili prekooceanske zemlje. Ide se "trbuhom za kruhom" – vele mnogi. Stječe se dojam da smo na pragu velike kolektivne gladi i da su siromaštvo i neimaština masovna pojava. I onda, u vrijeme blagdana, pogotovu Uskrsa, Božića i Nove Godine, u sezonama skijanja i ljetovanja, rušimo sve dosadašnje rekorde u potrošnji.

Ni prosinac 2018. godine nije bio izuzetak. Predviđa se čak rekordna potrošnja, a prave ćemo podatke znati za koji dan. Nije li to dvolično? Na jednoj strani kukati o masovnom siromaštvu, a na drugoj se masovno bahatiti? Tko je u toj priči lud, kakve su to katastrofičarske prognoze, čemu služe i s kojim se ciljem guraju u javnost i medije? Pokušajmo barem ugrubo izračunati koliko smo novca bacili na ono što nam doista nije potrebno: prekomjerna kupnja hrane, pića, razno-raznih ukrasa, skupih darova, pa i pirotehnike. Uz pijančevanje i prežderavanje, "pucačina", kao oblik najgluplje i najprimitivnije zabave što ju ljudski rod prakticira, u nas Hrvata, vrlo je omiljen šport. Na tone pirotehnike raznih vrsta – od sitnih dječjih petardi do "topovskih udara", razno-raznih raketa i kompleta za vatromete, svakoga se prosinca utroši na uznemiravanje bližnjih i remećenje mira, a za zanemariti nisu ni ozljede šaka i drugih dijelova tijela, što je popratna posljedica svega toga.

S "pucačinom" se uglavnom započinje već oko polovice mjeseca (prosinca) – ponegdje i ranije – a kako se približava vrijeme Božića i Nove Godine, ona postaje sve učestalija i žešća, da bi svoju kulminaciju dostigla za Badnjak i na Staru godinu (Silvestrovo). Na stranu što to prelazi svaku mjeru i uznemirava one kojima do takve vrste "zabave" nije, ali upitajmo se: Koliko sve to skupa košta i imamo li se pravo tako bahatiti, a na drugoj strani kukati zbog "gladi" i "neimaštine"? Nije li to cinizam i dvoličnost prvog reda i na kraju krajeva drskost i bezobraština? Ne pokazujemo li time neosjetljivost prema onima koji doista nemaju što staviti na blagdanski stol ili priuštiti djeci i najskromniji dar?

Zar naši "pucači" nisu mogli barem polovicu onoga što su stukli u pirotehniku dati u humanitarne svrhe, odnijeti prilog u Karitas, Crveni križ, u neku od pučkih kuhinja, umjesto što pune kase trgovcima i usput danima svakoga prosinca teroriziraju nas, svoje sugrađane i kućne ljubimce (pogotovu pse)? Je li što od tih desetaka milijuna kuna koje su bacili u vjetar moglo završiti u nekom fondu za plaće radnika brodogradilišta "3. Maj", socijalnim programima, programima za pomoć invalidima, djeci s poteškoćama u razvoju ili biti darovano onima koji nemaju novca za prijeko potrebne lijekove ili liječenje? Moramo li svoj primitivizam (kad ga već nismo u stanju potisnuti) pokazivati tako javno, bahato i nametljivo i iza sebe ostavljati zelene površine, parkove i ulice prekrivene smećem nakon svojih "pucačina" koje ne rijetko prelaze u višesatna divljanja pri čemu se ne rijetko oštećuju prometni znakovi, ulične kante za smeće, javna rasvjeta, cvjetnjaci? Ima li pametnijeg, korisnijeg i svrhovitijeg načina za potrošnju novca od ulaganja u "pucačinu"? Obraćam se Vama, dragi moji Hrvati, Vama koji se dičite svojim "moralom", "kršćanskom vjerom" i "domoljubljem" i to pitam prije svega Vas!

Bahatimo se, prežderavamo, ločemo, rasipamo, natječemo tko će kupiti bolji i skuplji dar (kao da je u tomu smisao Božića i Novog ljeta), mijenjamo garderobu i mobitele, međusobno se nadmećemo tko će voziti bolji auto, a u isto vrijeme lijemo krokodilske suze nad siromaštvom svojih bližnjih! Koliko se nas sjetilo odnijeti ručak ili kakav skromni dar onima koji nemaju? Jesmo li na bilo koji način pokazali svoju solidarnost i u život pretvorili ono u što se zaklinjemo odlazeći u crkve i na hodočašća? Jesmo li? Ne sumnjam da su mnogi učinili i takve geste, ali sam jednako uvjeren da velika većina nije. Nemam ništa protiv slavlja. Ni protiv toga da se prigodno obilježe blagdan Božića i Nove godine. Radi se to svugdje u svijetu. Ali, možemo li biti malo umjereniji, okupiti se na ulicama i trgovima (pa i uz neki skromni vatromet – koji ionako gotovo svaki naš grad upriliči u ponoć, na isteku Stare godine), ali bez divljanja i bahatosti? Ako ni zbog čega drugoga, a ono iz osjećaja solidariziranja s onima koji nemaju i u potrebi su. Možemo li, braćo Hrvati, "katolici" i "domoljubi"? Je li došlo vrijeme da se odreknemo svoje farizejštine i ponešto od onoga što slušamo u crkvama na Svetim Misama i zagovaramo pretočimo u život svagdanji?

Zlatko Pinter