Muslimani pobili Hrvate u Buhinim Kućama

 

Pokolj Hrvata od strane pripadnika Armije BiH dogodio se 9. siječnja 1994.

 

 

U muslimanskoj agresiji na hrvatska područja u srednjoj Bosni tijekom 1993./94. godine i potpunom okruženju Lašvanske doline koje je trajalo 316 dana, u Vitezu je poginulo ili nestalo ukupno 653 Hrvata, ranjeno je više od 2.000 civila i vojnika, ubijeno je 35 djece, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba roditelja i 431 dijete bez jednog roditelja, opljačkano je i spaljeno 30 sela i zaselaka. Zločinci odreda 'El Mudžahid' (iz sastava 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH) i specijalci MUP-a "R BiH" kojima je zapovijedao Dragan Vikić, na okrutan su način 9. siječnja 1994. godine ubili 27 Hrvata u zaseoku Buhine Kuće kod Viteza. Ranjeno ih je 35 (od kojih 8 civila), nestalo je 17 civila, a 13 žena odvedeno je u susjedno Sivrino selo gdje su zatvorene u muslimanski logor i mučene. Istoga dana napadnuto je i gradsko područje Viteza na koje je ispaljeno preko 100 granata. Žrtve su lišene života bešćutno i surovo. Ubijane se sjekirama, motornim pilama, noževima.

Ankica Vidović izgubila je supruga, ubili su joj brata i bratovog sina, a kćer ranili. Rafalnom paljbom ubili su Dragicu Grbavac, kao i njezinog sina Danijela koji nije doživio svoj drugi rođendan (rođen je 15. 2. 1992.). Mališan je ubijen u naručju oca koji je kasnije dao iskaz o pokolju. Tijelo Marka Buhića (rođen 1957.) prerezali su motornom pilom – nakon što je pronađen trup tri tjedna se tragalo za donjim dijelom tijela žrtve. Dragicu Petrović ubili su dva dana poslije napada na selo, iako su joj prethodno poštedjeli život. Nikola Janković ubijen je sjekirom, a Stjepan Ramljak zaklan nožem.

 

“Iza te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na kojoj mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. `Poklati!’ `Spaliti sve!’ `Allahu ekber!’ – čuo sam povike bijesnih vojnika. Čuo sam i bolno 'deranje' jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili. U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A. V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji tako da ne znam o kojim osobama se radi. Svog sina Danijela, rođenog 1992. godine nosio sam do ambulante u Vitez, a dalje je transportiran u Novu Bilu. Isti dan, od teško zadobivenih rana je umro. Ostao sam bez supruge i svog jedinog djeteta…“, dio je iskaza jednoga od preživjelih svjedoka iz Buhinih kuća kod Viteza. (https://www.dnevnik.ba/teme/buhine-kuce-24-godine-od-zlocina-tzv-armije-bih-nad-hrvatima-najmlada-zrtva-dvogodisnji-djecak) Zločinci su naročito bili okrutni prema braniteljima – pripadnicima HVO-a. Nakon što su pronađena njihova tijela, utvrđeno je da su devetorica bila vezana žicom oko nogu i vrata i s rukama na leđima. Najmlađem hrvatskom vojniku bilo je samo 19 godina, najstarijem 27. Radi se o: Mladenu Grgiću (1973.), Ivici Lovrenoviću (1967.), Smiljanu Papiću (1969.), Mariju Buligoviću (1972.), Goranu Kafadaru (1972.), Anti Božiću (1972.), Ivanu Kreševljaku (1975.), Toniju Jazviću (1975.) i Mariju Barešiću (1974.).

 

Napad na Buhine Kuće imao je za cilj prekid komunikacije Vitez-Busovača i sužavanje lašvanskog džepa. Ova taktika odsijecanja hrvatskih područja što ju je u drugoj muslimanskoj ofenzivi provodio tadašnji načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH, Sefer Halilović bila je na djelu od travnja 1993. godine, kad se krenulo u totalni rat s ciljem konačnog uništenja HVO-a i hrvatskog naroda na područjima srednje Bosne. Tako je u siječnju 1994. godine (do akcije oslobađanja Buhinih kuća što ju je poduzeo HVO 21. siječnja), ovo područje srednje Bosne bilo podijeljeno na 5 potpuno odsječenih i izoliranih enklava (Lašvanska dolina, odnosno Vitez, Busovača, Novi Travnik, Lepenica i Žepče). Borbe su se vodile isključivo na hrvatskim područjima koja su prema strukturi stanovništva ali i prema Vance-Owenovom i Owen – Stoltenbergovom planu ulazila u sastav buduće hrvatske provincije.

 

Posljednji u nizu mirovnih međunarodnih planova bio je Owen-Stoltenbergov, koji je objelodanjen 30. srpnja 1993. godine, ali je dan poslije propao zbog povlačenja potpisa Alije Izetbegovića. Ponašanje muslimanskog lidera bilo je u skladu s nastojanjima da se hrvatska područja pripoje budućoj islamskoj državi, iako je to bila posljednja prilika da se zaustavi rat i koliko-toliko isprave dotadašnje nepravde, te spriječi legalizacija etničkog čišćenja – kako onog što su ga provodili Srbi, tako i muslimanskog čije su posljedice bile najteže upravo na prostorima srednje Bosne.

 

Pored Dragana Vikića, Hrvati srednje Bosne smatraju da je jedan od glavnih krivaca za zločine u ovom dijelu Herceg Bosne Džemal Merdan, zamjenik zapovjednika 3. korpusa 7. muslimanske brigade "AR BiH", koji je, da paradoks bude potpun, pred vijećem haaškog suda (MKSJ), umjesto da mu se sudi kao okrivljeniku, bio svjedok u postupku protiv Darija Kordića kojega je optužio da je imao moć donošenja odluka i "veliki utjecaj" na zapovjednika Operativne zone HVO Srednja Bosna generala Tihomira Blaškića). Ova praksa, da se agresorske oficire, naredbodavce i počinitelje zločina nad civilnim stanovništvom, vojnicima HVO-a i ratnim zarobljenicima uzima kao ključne svjedoke da bi se osudila druga strana u sukobu, bila je stalna praksa haaškog sudišta kad su u pitanju suđenja Hrvatima.

 

Buhine Kuće izravno su spadale u zonu odgovornosti 3. korpusa "AR BiH", ali nitko od njihovih odgovornih nije nikad osuđen. Spomenuti Džemal Merdan nije ni optužen, a oni koji su bili izvedeni pred sud u Den Haagu (Amir Kubura, Enver Hadžihasanović i Mehmed Alagić) oslobođeni su krivnje za ovaj zločin "u nedostatku dokaza". Ta formulacija se ponavlja i u brojnim drugim slučajevima, pa čak i kad materijalni dokazi i činjenice jasno govore o tomu tko, kako i gdje je vršio masakre nad hrvatskim civilima i vojnicima. Pogotovu na dnevni red ne dolaze monstruozni zločini mudžahedina – saveznika "AR BiH" od kojih je najveći dio i formalno bio uključen u njihovu vojsku odlukama Alije Izetbegovića, Sefera Halilovića, Atifa Dudakovića i drugih najviših političkih i vojnih muslimanskih dužnosnika. Mada je prema svim spoznajama i iskazima preživjelih pored odreda 'El Mudžahid', u masakru u zaseoku Buhine Kuće, 9. siječnja 1994. godine sudjelovala i jedinica za posebne namjene MUP-a "Republike BiH" kojom je zapovijedao Dragan Vikić, ni njemu niti bilo kojem vojnom zapovjedniku ili počinitelju tog zločina iz redova "AR BiH" ili policije nikad nije suđeno za ovaj zločin. U prosincu 2016. godine, „Tužilaštvo“ BiH podignulo je optužnicu protiv Vikića, ali za zločin u Velikom parku u Sarajevu iz travnja 1992. godine (kad je ubijeno 8 vojnika tadašnje "JNA"), dok se sve ostalo jednostavno prešućuje. Vikić se i dalje smatra jednim od "najvećih heroja" BiH i na svaki spomen mogućega suđenja za zločine za koje postoji utemeljena sumnja da ih je počinio ili zapovjedio, muslimanski mediji dižu graju, kao i u svim ostalim slučajevima.

 

Tako nastoje svoje krvave tragove prikriti i zadržati status "jedinih i najvećih žrtava" u ratu u BiH. Tu je laž uspjela nametnuti svjetskoj javnosti njihova propaganda vođena preko muslimanskih lobističkih i medijskih centara u islamskom svijetu. Osim zločina u prigradskom naselju Viteza Buhine Kuće, postoje brojni dokazi da su Vikić i njegovi specijalci prije toga sudjelovali u masakru nad Hrvatima u Križančevu Selu 18 dana prije, kad su ubijena 34 civila i pripadnika HVO-a, a 30 ih je zarobljeno i odvedeno u Zenicu gdje su mučeni i 27 njih ubijeno na svirep način.

 

Kad je riječ o Buhinim Kućama, tog 9. siječnja 1994. godine, oko 5 sati ujutro (prema iskazima svjedoka), specijalci na čelu s Draganom Vikićem ("velikim muslimanom" rođenim od majke Srpkinje i oca Hrvata) tijekom noći i zaštićeni maglom, ušli su bez otpora i sukoba iza crta obrane koje je držao HVO, te s mudžahedinima i ostalim pripadnicima "A R BiH" počinili krvavi pokolj. U nepunih sat vremena pobili su 27 civila i vojnika, a među žrtvama je bilo desetak civila, uključujući i žene, djecu i starce. Kao i obično pri napadima na hrvatska mjesta, pobili su sve što se micalo i zapalili desetak kuća.

 

I strani mediji (među ostalim CNN, BBC…) izvijestili su o ovom pokolju i u svijet poslali stravične slike koje su svjedočile o užasu koji se dogodio. Tjednima kasnije tražena su tijela žrtava, pa se tako za posmrtnim ostacima 5 civila tragalo punih 36 dana dok nisu pronađeni u jednoj seoskoj šupi u kojoj su nemilosrdno masakrirani – nakon oslobađanja Buhinih kuća, 14 veljače. (Vitez.info/https://www.vitez.info/vikicevci-su-bili-i-na-buhinim-kucama/)

 

Djeca Viteza – žrtve zločina "A BiH", specijalnih snaga MUP-a "R BiH" i mudžahedina:

 

1. Antičević Boris (10), poginuo 10. 6. 1993. od muslimanske granate

2. Babić Josip (17), ubijen 18. 2. 1994. od A BiH

3. Badrov Pero (18), poginuo 6. 11. 1993. od muslimanskih ekstremista

4. Baškarad Dario (17),  ubijen 30. 9. 1993. od A BiH. 

5. Batinić Mario (11),  ubijen 5. 3. 1994. od pripadnika A BiH 

6. Bojanić Tomislav (15), ubijen 9. 10. 1993. od ABiH 

7. Bralo Marko (8), poginuo 4. 8. 1993. od muslimanskih ekstremista

8. Čečura Draženko (15),  poginuo 10. 6. 1993. od muslimanske granate

9. Damjanović Magdalena (17),  ubijena 1. 8. 1993. od muslimanskih snajperista

10. Garić Anto, star 4 mjeseca, ubijen 28. 9. 1993. tijekom napada A BiH na bolnicu 

11. Garić Ivana (16) ubijena 18. 9. 1993. od muslimanskih ekstremista 

12. Garić Milan (12), poginuo 10. 6. 1993. od muslimanske granate

13. Garić Sanja (17), poginula 10. 6. 1993. od muslimanske granate

14. Grbavac Danijel od godinu dana, ubijen od A BiH 9. 1. 1994. u Buhinim Kućama

15. Grebenar Augustina (8), poginula 10. 6. 1993. od muslimanske granate

16. Grebenar Velimir (12), poginuo 10. 6. 1993. od muslimanske granate

17. Jelić Bruno Vitez (14), ubijen 6.9.1994. od A BiH

18. Jurišić Zoran (17), ubijen 30. 12. 1993. od pripadnika A BiH

19. Križanović Sanja (15), poginula 10. 6. 1993. od muslimanske granate

20. Livančić Igor (17), ubijen 10. 10. 1993. od pripadnika A BiH

21. Matić Branka (18) ubijena 25. 12. 1993. od pripadnika A BiH

22. Milić Ranko (17), ubijen 30. 10. 1993. od pripadnika A BiH

23. Omeragić Vlatka (16), 14. 1. 1994. Zenica

24. Ramljak Dragan (15), poginuo 10. 6. 1993. od muslimanske granate

25. Ramljak Zoran (16), svirepo ubijen 20. 4. 1993. od pripadnika ABIH

26. Stojak Žarko (17), zarobljen pa ubijen 5. 9. 1993. od pripadnika ABIH

27. Šantić Marin (15), ubijen 16. 9. 1994. od muslimanskih snajperista

28. Šapina Anto (17),  poginuo 12. 10. 1993. od muslimanske granate

29. Šarić Dragan (17), ubijen 23. 3. 1993. od pripadnika A BiH

30. Štrbac Ivica  (13), ubijen 19. 12. 1993. od muslimanskih snajperista 

31. Štrbac Zvjezdana (10), svirepo ubijena 11. 9. 1993. od pripadnika A BiH 

32. Toljušić Ranko (17), ubijen 30. 10. 1993. od muslimanskih ekstremista

33.Vidović Anton (17), ubijen 24. 10. 1993. od muslimanskih ekstremista

34. Vidović Dalibor (17),  ubijen 16. 12. 1993. od muslimanskih ekstremista

35. Žuljević Dragan (18), ubijen 14. 10. 1993. od muslimanskih ekstremista

(http://hercegbosna11.blogspot.com/2017/12/zlocin-bez-kazne-muslimanska-tkz-abih.html)

 

Za sve masovne zločine koji su počinjeni u muslimanskoj agresiji na hrvatska područja postoje materijalne činjenice i živi svjedoci, za veliku većinu njih pouzdano se zna tko ih je zapovjedio i počinio, ali, do dana današnjeg, ni za naredbodavce ni za zločince nema kazne. Od strane Tužilaštva BiH u velikoj većini slučajeva formalno se podižu optužnice i uhićuju pojedinci samo kako bi se međunarodnu zajednicu zavaralo da se u tom smislu nešto poduzima, ali riječ je o najobičnijoj podvali koja se provodi po direktivi iz Sarajeva. Njihove (bošnjačke) vlasti i mediji te zločine uporno negiraju i zataškavaju.To je, nažalost, surova stvarnost u kojoj Hrvati i dalje oplakuju svoje žrtve i uporno iznose istinu koju nema tko čuti.

 

Zlatko Pinter