Hrvatski Fokus
Kultura

Dobri čovjek Mirko Kovač

Hercegovina i Vrata od utrobe

 
 
Fenomenom istočne Hercegovine, posebno u Drugome svjetskom ratu nisu se hrvatski pisci bavili, (možda Vuletić i Vučićević?) niti bošnjački što mi je žao. Zapravo Hrvati su tretirani kao poražena strana i bilo im je dopušteno šutjeti, ili dipliti u gusle jugoslavenstva. Uspomene Rojničine ili Đuro Kriste sa Morašnicom ipak su samo fragmenti jedne zbilje.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/01/354861_mirko-kovac_ls.jpg
Mirko Kovač (1938. – 2013.) vrstan je pripovjedač, prijatelj i istokružnik velikog Danila Kiša. Tu je generacijski i vrlo plodni scenarist i redatelj Gordan Mihić iz okolice Stoca. Dok Vuk Drašković kao vješt, strastven i mahnit pisac inzistira na mraku i svireposti, na animalnim porivima zločinačkog vremena, jasno pretežući vagu (aršin) dobrano na stranu svoga naroda Kovač ima plemenitiju narav, on kaže "o svemu se može govoriti još iskrenije, jer pripovijedanje jest neka vrsta ispovijesti, a to nas oplemenjuje i čini boljima… A sve što sam naumio kazati bit će izrečeno sa ljubavlju."
 
Život (i ljudi) je kod njega ni bijel ni crn nego sivo nijansiran kao kameno more zavičaja, on često na štetu umjetničkoga i dramatskoga dojma opisuje tradiciju, tegobni i spori seljački život, polagano umiranje, beznađe, poniženje, ljubav, odanost, dobrotu, naivnost, učmalost i dosadu. Veliki događaji i velike strasti imaju i tu svoje mjesto, kao i ružnoća i smrt – ali samo kao dio većeg mozaika, kao crna boja utkana u šarenom ćilimu. Ističem od njegova djela scenarij za najbolji hrvatski film "Lisice" (1970.) autora Krste Papića, knjigu "Rane Luke Meštrevića" (1971.), na zahtjev SUBNOR-a (partizanski savez boraca, op. T.T.) povučena iz knjižnica i prodaje, (ozbiljno se spremao sudski progon pisca) a prije toga proglašena knjigom godine. Nažalost scenarij za Okupaciju u 26 slika (1978.) Lordana Z. je također Kovačevo djelo. Čudim se Kovačevoj suradnji sa L. Z., kao i njegovoj priči o Hermanu Togonalu, koja je bila istinita ili ne, nepotrebna i nalik izmišljotini Viktora Vide plasirane senzacionalistu Malaparteu Vratimo se "Vratima od utrobe" (1978.), posvećenoj selu u istočnoj Hercegovini s hrvatskom većinom, pravoslavnom manjinom i par muslimanskih (bošnjačkih) obitelji. Okosnica romana je vezana uz obitelj Stjepana K. od 1914. do 1949., dobrog i pobožnog čovjeka koji uzima pravoslavku Rosu. Stjepan je mobiliziran u prvom ratu, otac i mati mu umiru, znatno mlađi brat Tomislav K. postaje gotovo siroče i put ga vodi u široki svijet.
 
Nakon strahota rata i neimaštine, progona Crkve uz koju je Stjepan vezan, brat Tomislav mu stradava 1948. kao pristaša Staljina, a žena umire 1949. od trbušnog tifusa. Tomislav K. je odrastao bez majke, postao ateist i propali student, hohštapler koji o svemu zna dosta ali u ništa ne ulazi duboko, emotivna olupina koja iskorištava žene, salonski komunist i plitki rezoner. Kao takav jebivjetar odlično se drži na ispitivanju u ustaškoj policiji, ipak ga pošteđuju radi dobrih veza njegovog punca u NDH i šalju u Njemačku gdje postaje ljubavnik neke nacistice. Tomislav K. nije jegulja i trgovac, nema karaktera i emocije kao Raosov Matan ili Ostap Bender, nije ni jegulja i hladni kombinator kockar velikog stila poput Josipa B. Obični razvratnik koji mašta o arheološkim nalazištima u rodnom kraju.
 
Stjepan trpi kao biblijski Job, franjevci i katolički svećenici su prikazani kao duhovne vertikale, autor je pohvalio i pravoslavnu vjeru, ali bez nekoga iskrenoga zanosa. Dva sporedna lika Bošnjaka nisu nimalo simpatični, kameleonski prepredeni efendija Meho Puzić i Ibro koji je prišao partizanima iz računice. Pravoslavni su manje više jako pod utjecajem ateizma, a ateizam je u ovom romanu ključ neljudskosti. Tragičan je lik epskog prvoborca i bratoubojice Dimitrija V. (proučiti bratov govor, str. 70.-73., tu je netko pokazao propalom socijalistu Z.M. izraz "šaka jada"), kojega avionski mitraljez pretvara u bogalja, ironijom sudbine postaje Vlast u bivšem Župnom uredu. (ima neki sličan lik u Andrića, Turčin) Malo osvježenje među seoske likove donosi živopisni, harlekinski, kerempuh Paolo Menze, trgovac i gosparsko kopile, kojemu kćer postaje komunistica i razuzdana osoba.
 
Kovača se sjećam kao osobe koja je napustila Beograd iz protesta prema Miloševićevom režimu i nastanila se u Rovinju. Pisao je i hrvatskim jezikom o čemu sam kaže: "meni je hrvatski ležao, ne samo stoga što sam iz kolijevke štokavice, već i stoga što sam se pisanju učio na djelima hrvatskih pisaca (Šimunović, Krleža, Ujević, Kaleb, Marinković)". Zanimljive je tekstove pisao Kovač o osebujnom i tvrdoglavom norveškom nobelovcu Hamsunu, koji po radikalno borbenoj i žestokoj naravi među hrvatskim intelektualcima ima pandana samo u liberalnom dubrovačkom polemičaru i eruditu Stijepu Rudenjaku.
 
Za kraj slijedi jedan dulčićevski opis Hercegovine iz Kovačeva pera. "Mora se isto govoriti i o smokvi (nakon pohvale poslušnom i strpljivom magaretu), vinovoj lozi i drugim obdarenostima našeg stvorenog čuda, južnog krajolika što ulijeće kao munjevit pejzaž u potpuno vladanje prostorom, stoga su moji opisi tako istaknuti, ne kao prikazi prirode već savršenoga tvoračkoga djela onoga koji je u letu zastao s viskom u ruci i u jednome dahu ostvario podvig graditeljstva (…) Ako smo štogod do sada postigli, onda je to učinjeno sa udivljenjem."
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Virtualna izložba Nadje Moncheri

HF

Voljen budi

HF

Bernard Simon

HF

Pavel i Detour u Lisinskom

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...