Hrvatski Fokus
Hrvatska

Svi se srame osim političara

Od ponosa se umire u općem i posebnom susramlju

 
 
Naši svjetovni i duhovni vođe se silno trude da nam objasne kako svakim danom živimo sve bolje i kako nam je  sve ljepše u Lijepoj našoj. Brojke to demantiraju kako u domaćim istraživanjima i analizama, tako i u stranim. Po svemu dobrom i poželjnom smo na dnu rang ljestvica, a po svemu lošem i ne baš dobrom smo pri vrhu. Netko gleda stvari u ogledalu i pritom misli kako je to stvarnost. Ako nema ogledalo i gleda na isti način kao i mi, onda od nas pravi neznalice i budale, odnosno u nama vidi podatnu biračku masu, koja će nasjesti pričama i obećanjima, kao desetak puta do sada. Pri tome ih nije nimalo sram
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/02/ShameAdobeStock-scaled.jpeg
Većina naroda se zbog toga srami, kao i zbog mnogih drugih stvari, činjenja, nečinjenja, zamagljivanja, obmanjivanja, čergarenja, izmišljanja, neznanja, nekompetencija, ortaštva, korupcije, kriminala, zataškavanja, pravne nejednakosti, šikaniranja, marginaliziranja, vraćanja u prošlost, raznih zloporaba, korištenja djece za osobnu promidžbu, kršenja Ustava i ostalih zakona, neprincipijelnih i neprirodnih koalicija, političke trgovine, utilitarne osobne i stranačke zamjene zakonodavne vlasti s izvršnom, nekompetencije visokih državnih dužnosnika, nesposobnosti saborskih zastupnika, pomanjkanje odgoja (kućnog i građanskog), neimanje prioritetne nacionalne strategije, neznanje o svemu i svačemu, kolko nas ima, koliko ima birača, koliko je naših ljudi  vani, tko gdje  ima boravište, neusklađivanje školstva s potrebama rada, nepoznavanja socijalnog statusa građanstva, neznanja o državnoj imovini, postupanja po filozofiji: “ja tebi, ti meni”. Zbog stranačke podobnosti, nepotizma, partikularizma, laži, laži, prijevara… I nije ih sram! Možda ponekog koji je drugačije odgajan i pomalo se boji Boga. Takvog je teško vidjeti i otkriti, jer je u velikoj manjini i nije  u prvim “borbenim” redovima za vlast i moć. Takav se ne uklapa u opći trend onih koji vladaju, na bilo kojoj razini. Takav njima smeta, te će ga malo pomalo prilagoditi sebi, ili na bilo koji način ukloniti, makar lažnim SMS-ovima ili fotomontažama.
 
I ne će ih biti sram, kao što nas nije sram da to sve znamo i ponovno biramo one zbog kojih nas je sram. To je određeni mazohizam, što pomalo prelazi u sadizam, s jedne i druge strane. Sami sebe kažnjavamo, uništavamo i dovodimo u situacije pune srama, nelagode, gorčine, letargije, depresije, nihilizma i “baš me briga filozofije”. Treba nas biti briga, za sve, pa i za to da nam se kulturan, civilizaran, moderan, napredan, svijet smije, zbog gafova nekih odabranih i “izabranih” od kojih su mnogi podmetnuti, poput kukavičjih jaja u tuđa gnijezda. Pitanje je samo tko su te kaukavice, koje nam tako podmuklo i nečasno podmeću godinama. Nisu takvi ništa krivi, nego mi sami koji to trpimo, pomalo jamramo, tu i tamo neki se pobune, a svi drugi  mirno gledaju predstave, igrokaze, cirkuse, vodvilje, dramolete, operete… i dopuštaju da svaku kritiku i satiru o tome kažnjavaju  i “zakonski” provode “organi državne sigurnosti i pravosuđa”, jer mi smo pravna država, gdje se sudi “po babi i po stričevima”.
 
Sram nas je i zbog toga što mi Zagrepčani nismo svjesni časti koju nam je ukazala aktualna predsjednica države, pohodivši naš grad, izmještanjem svojeg ureda u Bandićeve dvore, šetnjom po Zagrebu, otkrivajući njegovu povijesnu, kulturnu, tradicijsku, purgersku, gastronomsku baštinu i socijalnu stvarnost. Bilo joj je jako drago kad je otkrila kako Zagreb nema beskućnika. Tome se ne možeš smijati, kao njenom plesu na kiši, onomad u Moskvi kad je ljubila i grlila Macrona, sve dečke koji su joj došli pod ruku i zlatni francuski trofej Mundijala. Bilo bi dobro da se gospođa predsjednica u zoru prošetala po rubnim dijelovima Zagreba, gdje svaki dan započinje nemilosrdna borba oko kontenjera, pred neku pekaru gdje pekarni kradomice, da ih netko ne vidi, jer se to ne smije, dijele stari kruh sirotinji, u neku čekaonicu u bilo kojoj bolnici, gdje su nepregledni redovi pacijnata, koji nemaju niti gdje sjesti, već naslonjeni na zid po nekoliko sati čekaju svoj red na pregled zakazan pred godinu i više dana, da je negdje oko 14 sati došla na neki zagrebački plac gdje se s poda kupi voće i povrće, oko podne pred neku pučku kuhinju gdje se dijele obroci, ne samo sirotinji, već i onima koji imaju, a navikli su živjeti na račun drugih. Kad su neki moji učenici, zbog prigovora savjesti služili civilni vojni rok, dostavljali hranu po kućama iz Caritasa, pričali su mi kako su da ulazili u vile, u kojima žive “gospoda”. Nije ih sram zbog toga. Ova država im je majka, dok je pravoj sirotinji maćeha.
 
Ta maćeha nam je smanjila PDV na hranu i pelene, ali sad raste cijena energentima, koji će “pojesti” dobitak ulovljen na hrani. Kaj onda? Ne moraju se svi grijati i trošiti plin, ionako će ga biti manje kad proradi LNG. Ako nešto ne meže, onda ne meže, baš kao i kupnja izraelskih zrakoplova. Nisu za to krivi naši političari, odnosno resorni ministar i “premijer”. To su rekli Izraelci i Ameri, odnosno njihov veleposlanik, koji je sam sebe demantirao u jednom danu. To se zove politka. LNG i borbena eskadrila u sinergiji može čuda napraviti, samo što mi to ne znamo. Oni koji trebaju to znati su naučili iz propale nabave. Jest da to košta, nekih 600.000 tisuća kuna. Znanje je skupo. Iskustvo također, pogotovo kad je nastaslo iz prve ruke. Ponekad takvo iskustvo opeče.  Ali kaj je taj Pavlovljev refleks kraj sramote zbog totalne nesposobnosti i pokušaja obamnjivanja naroda.
 
Taj sram nitko ne vidi. Kažu odgovorni: Nema štete. Za kaj nam se onda drugi smiju, naročito neki susjedi. U Sabor su se opet na velika vrata vratili ustaše, udbaši, partizani, orijunaši, Titovi kileri, NDH, uništavanje dokaznih materijala, uvjeravanje koliko nas ima, izračunanje 10 posto od toga. Zar samo gospodin Bauk zna matematiku? Stvaraju se nove političke platforme, s brda s dola, s jednim jedinim ciljem: Pobijediti i osvojiti vlast. Manje više sve to čine “stara” poznata lica, s istim ili preokrenutim kaputom, s manje više jednakim temeljem iz bivše države i kumrovečke škole.
 
Žao mi je ovih mladih, obrazovanih, sposobnih, ničim opterećenih, koji nisu otišli, već se hvataju u koštac s nepravdama, lošim upravljanjen i vladanjem, korupcijom, svim ostalim negativnim izmima i žele stvari prikazati onakvima kakve jesu, te stanje u državi popraviti, idući odozdo s narodom. Naroda nema. Uvukao se u sebe, šćućurio u predgrađima, životari na marginama, jadan, gldan, ponižen, posramljen, obeshrabren, beznadan, depresivan, apatičan, ali ponosan. Ponosan? Na što? Od ponosa se ne živi. Od ponosa se umire, u općem i posebnom susramlju.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Nisu tripalovci, nego bakarićevci

HF

Kukavstvo i hrvatska šutnja dolaze na naplatu

HF

Hrvatska na raskrižju

HF

Spomenik prvom zagrebačkom biskupu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...