Hrvatski Fokus
Povijest

Komunistički staljinistički zatvori (8)

U logoru na Jeniseju

 
 
Kad bi netko viknuo da se treba sklanjati jer pada stablo, neki ne bi bili sposobni ni da se izmaknu. U našoj su brigadi na taj način pored ognjišta poginula tri zatočenika. […] Jednom prilikom je našu brigadu zapalo saditi krumpir. To je bio pravi praznik. Bilo je, istina, strogo zabranjeno da se krumpir jede, ali nismo marili za posljedice. Pregladnjeli čovjek je kadar dati i život za jedan jedini zalogaj. Jeli smo krumpir onako nečist, često sa zemljom i začudo nikome se ništa nije dogodilo. Kasnije smo se Kitvojtenko i ja mnogo puta prisjećali tog dana i uspoređivali okus jabuka i sirovog krumpira koji smo tada jeli u Aleksejevki. Sirovi je krumpir bio nenadmašan. […]
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/02/salekhardigarka-railway-156.jpg
Zahvaljujući tim radionicama [u Jercovu], svi su službenici, slobodni radnici, stražari, a pogotovo organi NKVD-a, dolazili po vrlo povoljnim cijenama do raznovrsnog namještaja, suhomesnate robe, odjeće i obuće, što je u drugim dijelovima Sovjetskog Saveza bilo nezamislivo. […] Rukovoditelji straže, organi NKVD-a i drugi rukovodeći radnici napravili su sebi i po desetak pari cipela, valjenki [čizmi od valjane tkanine za gaženje snijega], odijela; cijele garniture sobnog i kuhinjskog namještaja. Opskrbljivali su se u izobilju suhomesnatim proizvodima, po vrlo niskoj cijeni. […] Zatočenici su među sobom ironično govorili da žena pukovnika Korobicina, poslije carice Katarine II. koja je bila glasovita zbog svojih 15.000 haljina, dolazi po broju haljina na drugo mjesto svih vremena u Rusiji. […] Za izradu skupocjenog namješta npr. trebalo je pisati kao da je vrijeme i materijal utrošen na neke sitne popravke, tako da se ti proizvodi poslije mogu naplatiti ispod svakog minimuma stvarne vrijednosti. A kad se nešto radilo za rukovoditelje logora, onda se sav utrošak materijala i radnog vremena morao otpisivati na račun tobožnje izrade nekog grubog namještaja za zatočenike. Ljudi su mjesecima radili raznovrstan namještaj, a ja sam morao njihov rad upisivati i prikazivati kao da je utrošen na izradu putova i drugih radova u šumi. […]
 
Kada sam se upoznao sa svim tim kriminalom organiziranim po nalogu onih koji su bili dužni striktno paziti na čuvanje zakonitosti, koji su sudili ljude i za najmanju sitnicu na deset i više godina robije, onih koji su prije osuđivali obične seljake kolhoznike samo zato što su pabirčili klasje žita u polju da bi se nekako prehranili i za to ih slali u ovakve logore, silno sam se zabrinuo ne znajući što (u)činiti. […] Prijavio sam se tehničkom rukovoditelju tih radionica, inženjeru Hausmanu, koji je kao zatočenik odradio svoj petogodišnji rok u ovom logoru i u njemu ostao kao slobodan službenik nakon izdržane kazne i otvoreno ga pitao kada će se završiti ta bestidna pljačka državne imovine i odmah mu rekao da ja više ne mogu dalje u tome sudjelovati. Hausman je bio najprije zaprepašten. Nije mogao vjerovati da mi je tako nešto palo na pamet. Zatim mi se nasmijao u lice. Nije, kaže, bar od mene očekivao da mu postavljam takva naivna pitanja. Najzad, taj čovjek mi je otvoreno rekao da sam, kako vidi, i nakon svega ostao velika naivčina i budala. – Slušaj, Baranovski, i upamti: svi mi vidimo i znamo da postupamo nezakonito. Mi to radimo svjesno, bez ikakve grižnje savjesti, jer to radimo po naredbi naših pretpostavljenih o čijoj volji ovisi i naš život. Treba biti potpuni idiot i luđak, pa istupiti protiv toga. […] U našoj radionici pljačkali smo samo državu. U drugim radionicama pljačkali su i državu i zatočenike. […] Dok su zatočenici hodali poderani i bosi, od materijala koji je dolazio za njih izrađivana su odijela, bunde, čizme i cipele za rukovoditelje logora. Dok su ljudi izgladnjivani i umirali od gladi ili se pretvarali u neizlječive bolesnike od pelagre, dotle je meso za njihovu ishranu prerađivano u kobasice i salame namijenjene isključivo neljudima u čijim smo se rukama nalazili. Ti su paraziti ne samo živjeli na račun zatočenika, njihovog sljedovanja i njihovog rada, već su, osim toga, izmišljali raznovrsne urote i disciplinske prekršaje kako bi nas prikazali što većim i opasnijim prijestupnicima koje treba budno paziti i čuvati, samo da bi sebi i na taj način osigurali položaj i spašavali se od odlaska na frontu. Mnogi su od njih za vrijeme svoga službovanja stekli bogatstvo upravo u vrijeme kada su sovjetski narodi živjeli u strašnoj oskudici i bijedi uslijed ratnog pustošenja. […] Za sva ta svoja nedjela još su dobivali redovita unaprjeđenja u više činove i raznovrsne druge nagrade i odlikovanja. […] ta je praksa ukorijenjena u svim logorima, a i u drugim privrednim i društvenim organizacijama. […]
 
Nakon naredbe da se žene izdvoje u poseban logor i da samostalno rade na sječi šumske građe, žene su došle u težak položaj. Primoravati te većinom mlade, pa i nedorasle djevojke na takve teške poslove bilo je bezdušno. […] Naročito je teških scena bilo među kriminalcima. Njima je u početku bilo dopušteno živjeti zajednički sa ženama, a poslije nekoliko godina došlo je naređenje da se izdvoje. Neki su imali i djecu. […] To su bila najnesretnija stvorenja na svijetu. Bez ikakve krivice, osuđena živjeti u logoru, lišena najelementarnije ljubavi i brige svojih roditelja. Ta su djeca ostajala u logoru sve dok ne bi dorasla za školu, a onda bi ih otpremali u specijalne dječje domove. […]
 
Za načelnika odjela NKVD-a Mehrinškog logorskog punkta bio je određen poručnik iz Jercova koji je za vrijeme rata ne samo rukovodio strijeljanjem, već i sam ubijao ljude osuđene na smrt. Za taj svoj posao bio je nagrađen ordenom i dobio čin majora. Međutim, da bi ga maknuli s očiju onih koji su ga poznavali u okolici Jercova, gdje je obavljao taj krvnički posao, poslali su ga u Mehringu na dužnost načelnika odjela NKVD-a. […]
 
Krasnojarsk! Kad smo čuli tu riječ, svima je srce zamrlo. […] Tek pred večer smjestili su nas, najzad, u prijemne prostorije krasnojarskog zatvora u koje su obično privremeno zatvarali pristigle robijaše. […] Dospio sam u neku veliku ćeliju br. 9, u koju su nagurali gotovo stotinu ljudi tako da se nije moglo spavati. […] Iako su među političkim zatočenicima mnogi bili intelektualci, učenjaci, inženjeri, tehničari i slično, ipak su gotovo svi određeni samo za fizičke poslove. […] Većinu su slali u rudnike ili na sječu i eksploataciju šuma, na teške fizičke radove. […]
 
Među Litvancima kolala je uzrečica: 'Više je Litvanaca u Sibiru, nego u Litvi'. […] Podignuto je na stotinu velikih tvornica, pogona, radničkih naselja, pa i gradova i rajonskih centara kao što su Strelka, Novojenisejsk, Maklakovo, Suhojpit, Igarka, Norilsk i mnogi drugi. Sve je to izgrađeno rukama zatočenika i političkih prognanika, na njihovim kostima. […] Pozvao me komandant Sankin i uručio mi rješenje o doživotnom progonstvu u Krasnojarski kraj. […] Ruke su mi drhtale. Prerano sam se ponadao da su stare optužbe zaboravljene, da mi napokon vjeruju. Sada je jasno da ostajem sumnjiv i kriv do smrti. Bio sam duboko pogođen i potišten ovom osudom. Nisam mogao više ni pomišljati na neko izbavljenje iz progonstva. Mogao sam samo izabrati sebi granu na kojoj jeli o koju bih se objesio i završio svoj život, ako je to život! […] Požalio sam se načelniku Semišalovu i tražio objašnjenje za takve postupke. On mi ili nije mogao ili nije htio ništa reći. Taj se čovjek i inače malo zanimao za rad. Najviše je volio loviti ribu u Jeniseju, bančiti i pijančiti sa svojim društvom. Danima uopće ne bi dolazio na posao, a odvodio bi sobom i neke majstore i radnike da dinamitom ubijaju ribu. Tada bi uhvatili na stotine kilograma ribe i odnosili je prijateljima i poznanicima, pa i predsjedniku Kazačinskog rajonskog sovjeta, sekretaru rajonskog komiteta Partije, rajonskom tužitelju i drugim funkcionarima. […] Kasnije su, doduše, smijenili Semišalova, a saznao sam da su i mene htjeli skinuti s dužnosti, ali se tome suprotstavio šef glavne uprave Petrov. Bližila se jesen 1950. godine. […] Morali smo putovati specijalnim remorkerom jer se na Jeniseju već pojavio prvi led koji su ovdje nazivali 'šuga'. […] Ledene sante Angare i Jeniseja gomilale su se i sudarale tako da je cijela okolina odjekivala. Na dužini od 7-8 kilometara prostiralo se golemo ledeno polje koje se, kao da je živo, kretalo, uzdizalo, tonulo – nezaboravne slike strašnog sjevera. Zar smo osuđeni da do smrti živimo ovdje? […] Cijeli taj dan proveo sam u kancelariji sa starijim knjigovođom koji me upoznao s onim što me čeka. Bio je nekada znanstveni suradnik Lenjingradske akademije, a sada je prognanik. […]
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Povezane objave

Pokolj Albanaca u Baru

HF

Pisarski priručnik brodski Julija Balovića

hrvatski-fokus

Frano Supilo i bošnjačko pitanje

HF

Povijesni prikaz odnosa Srba i Hrvata

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više