Ne nasjedajmo beogradskim šibicarima!

"Ne vjeruj Srbima ni kad ti darove nose"…

 

 

Ana Brnabić je nedavno na summitu Inicijative 16+1 galantno i "dobrohotno" ponudila kako će ona napraviti prvi korak i pozvati Plenkovića u Beograd. Baš me živo zanima hoće li naši "dudeki" iz Banskih dvora ponovno progutati mamac – kako su to ne rijetko činili u prošlosti, jednako kao i "dudeki" s Pantovčaka.

Brnabićka je jako dobro ispekla zanat kad su u pitanju bizantske podvale, mešetarenje i „šibicarska diplomacija“ kakvu Srbija njeguje već stoljećima. Oni se nama redovito javljaju uvijek kad treba nešto užicati (ostvariti kakav trenutačni interes), a između toga nastavljaju kontinuirano voditi svoju opskurnu, prljavu, monstruoznu propagandu (kojoj nema ravna na Kugli zemaljskoj) i odnositi se prema nama kao prema najvećim i smrtnim neprijateljima i zločincima. Kod njih je stanje duha u tolikoj mjeri bolesno, da svoje naraštaje odgajaju na mržnji prema nama Hrvatima – doduše, ne samo prema nama, ali u tomu po svim anketama koje sami provode kod njih zauzimamo uvjerljivo prvo mjesto – i ta je patološka mržnja sastavnicom ne samo javnog diskursa (medija, publicistike, literature i javne komunikacije), nego je sadržana i u školskim udžbenicima (i to onima tiskanim poslije pada Miloševića, nakon 2000. godine – što pokazuju sve analize koje rade njihovi intelektualci).

 

Vidimo kakve sve zloćudne i prljave laži podmeću kad je u pitanju Drugi svjetski rat – u čemu im nažalost, svojski pomaže čitava bulumenta naših "antifašista" (čitaj: crvenih fašista) – i to unatoč činjenicama koje posljednjih godina izlaze na svjetlo dana vezano za žrtve i svjetskog rata i Jasenovca iz njihovih vlastitih arhiva u Beogradu. Takav je susjed Božja kazna, ništa drugo i ako je itko zaslužio da s njime nemamo nikakve odnose, to je zasigurno Srbija. I nema to ničega zajedničkog s mržnjom ili netrpeljivošću, takav stav bi po logici stvari trebao zauzeti svaki građanin ove zemlje koji imalo zna što se događalo na prostorima jugoistočne Europe u posljednjih 100 godine i misli dobro Hrvatskoj. S njima nikad mira, s njima nikad na zelenu granu (kako to narod kaže), jer imaju svoje dugoročne teritorijalne ekspanzionističke ciljeve i od njih ne odustaju, a sve drugo izvan toga je kazalište, gluma, maska, krinka, bizantske podvale i smicalice, laž i prijevara. Što dalje od njih, to bolje!

 

Naravno, nemoguće je ne održavati nikakve odnose (jer imamo, nažalost, brojna neriješena pitanja, zajedničku granicu, ostaci ostataka naše manjine još uvijek žive tamo itd.), ali surađivati samo onoliko koliko se mora radi održavanja stabilnosti i mira – i ništa više od toga! Hladni pogon (što bi rekli ljudi iz tehničke struke). Srpski političar i diplomat (barem od Pašića nadalje, da ne ulazim u daljnju prošlost) uvijek ima "figu" i džepu i ako za ikoga, onda za njih vrijedi ona Cezarova: "Ne vjeruj Danajcima ni kad ti darove nose". To nam kazuje iskustvo, krvavo razdoblje kroz koje smo prolazili kroz više od stotinu godina, pa i u dvije nesretne "južnoslavenske" državne zajednice kojima je bila namijenjena sudbina transformacije u "Veliku Srbiju". Iz njihovog smo se "bratskog" zagrljaja i 90-ih godina prošlog stoljeća jedva izvukli, uz goleme žrtve i posljedice koje i danas osjećamo na vlastitoj koži.

 

Oni ne drže do istine, njima je laž sredstvo postizanja ciljeva – ne od jučer, nego stoljećima unatrag – i to na nesreću nije nikakva fikcija nego realnost. O ovoj osobini (ne svih, ali većine Srba i pogotovu političkih, crkvenih i intelektualnih elita) govore mnogi tamošnji intelektualci, poput recimo, Sretena Ugričića koji kaže: “Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.” (https://pescanik.net/uvredeni-srbi/) Ugričić je samo jedan od brojnih intelektualaca s margine koji nemaju nikakvoga utjecaja na prilike u društvu. Takvi se ni na puškomet ne mogu približiti parlamentu ili ući u vlast, jednako kao što to u prošlosti nisu mogli Dimitrije Tucović, Kosta Novaković, Jovan Jovanović Zmaj i mnogi drugi normalni ljudi, demokrati i humanisti. Tamo vlada bolesno stanje svijesti.

 

Hrvatskoj s istoka (točnije iz Srbije) u zadnjih stoljeće i pol ništa dobro stiglo nije. To je bjelodana činjenica – koliko god se neki trudili izokrenuti je ili prikriti. Oni su uvijek kvarili odnose između pravoslavaca u Hrvatskoj i većinskog (hrvatskog) naroda i stvarali pomutnju na političkom planu koristeći njihove lidere kao trojanske konje i petu kolonu, a sve ne bi li ostvarili svoje velikosrpske interese. Svetozar Pribićević je najbolji primjer za to. Sve dok je bio slijepi poslušnik Beograda i Radikalne stranke i izvršavao njihove naloge bilo je dobro. Onoga trenutka kad je krenuo u savez s vodećom hrvatskom strankom i Stjepanom Radićem, zapečatio je svoju sudbinu i nakon progona, internacije i zatvaranja završio u egzilu. Od tada, on koji je čitavo desetljeće vjerno služio velikosrpskom režimu ali je svoj život ipak okončao časno (a svojom knjigom Diktatura kralja Aleksandra raskrinkao i osudio krvavi karađorđevićevski teror), jedan je od "izroda" i najvećih srpskih "izdajnika". I danas su politički lideri Srba u Hrvatskoj na čelu s Miloradom Pupovcem marionete Beograda i njihovi "igrači", a ne hrvatski političari koji vode brigu o prosperitetu zemlje u kojoj žive, slozi s hrvatskim narodom i dobrobiti onih koje zastupaju. To ne vide samo oni koji ne žele vidjeti.

 

Od razdoblja kad su počeli (pod utjecajem SPC-a – koji je oduvijek prednjačio u njihovoj ekspanziji) "posrbljivati" pravoslavce u Hrvatskoj, Makedoniji, na Kosovu, u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini pa i u samoj Srbiji (od druge polovice XIX. stoljeća) do danas, mi se Hrvati srećemo s politikom mržnje i netrpeljivosti koju šire njihovi popovi, intelektualci i političari – u jednakoj mjeri ovdje u Hrvatskoj, kao i u Srbiji. Za njih ne samo da je neprihvatljivo svako postojanje hrvatske države, nego je sporno i postojanje samoga hrvatskoga naroda! Jedini su koji negiraju identitet skoro svih drugih nacija u okruženju što je raritet u svjetskim razmjerima.

 

Čak se i naš republikanac, humanist, demokrat i nepopravljivi filantrop Stjepan Radić, govoreći o ponašanju Vlaha (koji su upravo postajali "Srbi") na jednome skupu 1902. godine pitao: "Ili smo dotle pali te nam zbilja više nije stalo do svog ponosa – ili smo luda što grije u svojim njedrima zmiju koja sprema otrov da ga u svoje vrijeme uštrca našu krv. Ili – Hrvati – imamo li što da izgubimo ako se skroz otuđimo tom elementu? Gdje su nas podupirali? Gdje su stupili s nama u borbu kad se radilo bilo o kojem našem političkom pravu ili kulturnoj kojoj stečevini? Gdje? Nigdje! Obratno! Svuda su protiv nas – svuda! Ovdje s Madžaronima, u Slavoniji s Madžaronima i sa Švabama, u Dalmaciji s Talijanima. Neka se prelomi svaka naša zajednica s njima, mi nemamo šta od toga izgubiti – obratno: možemo samo dobiti!" (Stjepan Radić, Svoj k svomu, Obzor, br. 199., Zagreb, 30. VIII. 1902. (https://hr.wikiquote.org/wiki/Stjepan_Radi%C4%87)

 

Što god tko o Radiću mislio, on je uvijek znao što govori. A govorio je samo ako je imao razloga za to. Istina ga je koštala i života. Njega i njegove stranačke prijatelje koji su usmrćeni zločinačkom rukom usred beogradske skupštine samo zato što su pružali otpor srpskoj hegemoniji i nisu se mirili s ponižavajućim položajem vlastitog naroda. Krvnik Puniša Račić je srpski nacionalni heroj, kao što su to danas Draža, Nedić, Ljotić, Mladić, Karadžić, Šešelj, Milošević, Arkan i drugi iz istog kruga zločinaca. No, ostavimo se povijesti i pogledajmo što se danas događa.

 

Aktualna premijerka Srbije izjavila je ne tako davno kako je njezin "deda" bio Hrvat. Koja "senzacija"! Tko bi rek'o! Da nije možda bio i ustaški oružnik ili "koljač u Jasenovcu"? Je l' to preispitala prije nego je izašla u javnost s informacijom? Baš me živo zanima CV "dede – Hrvata" od Brnabićke i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata! Ili je možda bio četnik? Dražin koljač? Jer, bilo je i takvih "Hrvata" – malo, ali bilo ih je. Naravno, iza toga "priznanja" srbijanske primjerke krila se sasvim uobičajena podvala, kukavičje jaje  (u tipičnoj bizantskoj maniri) u vidu pitanja: "Može li 'ko zamisliti da se u Hrvatskoj na mestu predsednika Vlade zadesi neko čiji je deda bio Srbin?". Ne, naravno da ne može (razmišljam ja) jer mi Srbe još uvijek "žive gulimo", "na kolac nabijamo", "vežemo konjima za repove", "koljemo", ubijamo maljevima", "spaljujemo žive", "odsijecamo im glave 'srbosjecima'" (itd., itd.)… i taj je "teror" do te mjere izražen da nam etnobiznismen i reketar Milorad Pupovac i društvo vedre i oblače političkom scenom i u svakoj su vlasti (na ovaj ili onaj način) od 1990. do danas.

 

Svesrpska "ugroženost" očituje se i tako da nam se SDSS, PPS i SNV pojavljuju kao tutori i arbitri u svim političkim i društvenim pitanjima, dok u isto vrijeme protiv hrvatske države i hrvatskoga naroda vode jednu perfidnu, zaplotnjačku kampanju obilježenu otrovnom mržnjom. I potom nas još (kao da sve to nije dovoljno) putem svojih "biltena" i tužakanja međunarodnim organizacijama prokazuju kao "ustaše", "fašiste" i "ksenofobe". Za vlast u kojoj participiraju ne rijetko tvrde kako je "filoustaška", dok Pupovac kao zastupnik u Saboru, najutjecajnija i najistaknutija figura iz redova nacionalnih manjina i koalicijski partner vladajućeg HDZ-a bez ikakvih problema posjećuje četničke derneke (Bačka Palanka, Niš itd.) i tamo daje potporu Vučiću u njegovim huškačkim nastupima protiv Hrvatske. Srbi u Hrvatskoj su za sebe ponovno (i nakon svega!) rezervirali status "antifašista" što je perverzija kojoj nema ravne! Dakle, što reći ovim povodom nego da je Ana Brnabić odlično ispekla zanat i da suvereno vlada velikosrpskom propagandom koja je kamen temeljac njihove politike od sredine XIX stoljeća do danas. "Ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose" – davno jednom reče Cezar.

 

Dok naši Hrvati u Srbiji i Vojvodini ne smiju ni pisnuti, kamo li se primaknuti vlasti – a svaka izjava koju se usude za medije dati njihovi lideri izaziva buru napada i prijetnji, oni se ovdje u Hrvatskoj bahate i uz to ponovno predstavljaju kao "ugroženi". Uvijek su samo oni "ugroženi". Ni jedna druga nacionalna ili etnička zajednica (od 30-ak koliko ih najmanje živi u Hrvatskoj), osim njih. To je sociološki fenomen čije uzroke i korijene nije problem dokučiti, samo ako želimo pogledati istini i činjenicama u lice. Radić je to jako dobro definirao još 1902. godine; pametnom dosta, kako bi se reklo. Upravo ova velikosrpska perfidija, ta lakoća izvrtanja stvarnosti i krivotvorenja prošlosti, opskurna i otrovna LAŽ kao glavno sredstvo postizanja ciljeva, to je ono što se svakom normalnom čovjeku mora zgaditi. Znam, gadi se to i onoj normalnoj manjini u Srbiji kojoj je od svega već odavno muka (Čedomiru Jovanoviću, Latinki Perović, Sonji Biserko, Nataši Kandić, Sretenu Ugričiću i stotinama drugih intelektualaca koji nastoje promijeniti stanje i otvoriti oči vlastitom narodu). Takvi ljudi nemaju utjecaja ni na što, ali se unatoč svemu bore- jer drugoga izlaza nema. Baš kako prije nekoliko godina reče Latinka Perović: "To je borba na život i smrt…između nas i njih". Za sad, međutim, njezino veličanstvo LAŽ caruje Srbijom.

 

Što očekivati od jednog takvog društva koje je u svojim temeljima postavljeno na potpuno krivim postulatima, na izokrenutom sustavu vrijednosti, na iščašenom poimanju stvarnosti, na potpuno krivim predodžbama o vlastitoj prošlosti i ulozi u zajednici naroda? Što očekivati od "divljeg društva" (kako ga naziva Vesna Pešić) koje i danas, u trećem mileniju ljudske civilizacije ostaje zarobljeno u vlastitom svijetu megalomanskih i mitoloških opsjena i frustracija i s tim "prtljagom" nastoji "krenuti u budućnost"? Za njih je velikosrpstvo sasvim normalno i prirodno stanje stvari, a težnja stvaranju "Velike Srbije" na račun susjednih zemalja legitimna. Mi Hrvati (kako u Hrvatskoj, tako i oni u BiH) zaslužili smo mjesto glavnih srpskih "neprijatelja" samo iz jednog jedinog razloga: jer smo se našli na putu njihove teritorijalne ekspanzije i uspješno pružamo otpor toj naci-fašističkoj velikosrpskoj koncepciji koju Beograd provodi već više od stotinu godina. Na kraju, sasvim logično pitanje: Zašto se oni toliko drže nas, kad smo po njima "zločinačka i genocidna nacija" i "ustaše"? Zašto ne njeguju prisne odnose sa svojim (jedinim tradicionalnim prijateljima na svijetu) Grcima? Zašto preko njih ne lobiraju za ulazak u EU? Zašto to ne čine preko susjeda Bugara, Rumunja, Mađara (s kojima su u boljim odnosima nego s nama)?

 

Glavni razlog tomu što Srbi ovaj prostor (kako Republike Hrvatske, tako i BiH) ne žele ispustiti iz fokusa jesu upravo njihove teritorijalne pretenzije. Oni bivša okupirana područja Hrvatske još uvijek nazivaju "Srpskom Republikom Krajinom" (kao da je u pitanju privremeno zaposjednuti dio Srbije) i guraju Dodika u projekt "osamostaljenja 'Republike Srpske'". Da nije Beograda (i veza Srbije s Rusijom, dakako), Dodik bi bio manji od makovog zrna. Nakon osamostaljenja genocidne Dodikove gubernije, slijedilo bi njezino pripajanje Srbiji i naravno, izazivanje nove krize kako bi se oživotvorio propali projekt "republike srpske krajine". Da bi se njima te bolesne ideje izbile iz glave, potrebno je mnogo više od povremenih komentara onoga što čine ili govore i jalovih kritika koje im upućujemo. Naravno, osim ovog generalnog cilja (zbog kojega im je svaka asocijacija u kojoj se Hrvatska nalazi dobrodošla i poželjna), postoji i niz drugih razloga.

 

Oni imaju zadaću koju im je dodijelila Rusija, a sastoji se u tomu da kao njihov trojanski konj "razmrdaju" EU, što ne mogu postići ako ne izigravaju političkog lidera u "regionu". Budući da Hrvatska još uvijek slovi kao taj "lider", treba ju skinuti s "trona" i zauzeti njezino mjesto, a onda "region" (ili njegov najveći dio) ide tamo kud Rusiji odgovara. Osim ovoga, postoji i trenutačni realni interes Srbije za ulazak u EU, a to je lova iz europskih fondova koja bi trebala ublažiti katastrofalno stanje državnih financija i održati nekako na vlasti četnika Vučića i njegovu kamarilu.

 

Danas kad je ta vlast uzdrmana (doduše od ništa manjih četnika i fašista nego su ovi koji drže poziciju), službenom Beogradu bi jako dobro došla neka "afirmativna" inicijativa koja bi ih u svijetu prikazala kao "mirotvorce", "demokrate" i predvodnike "stabilizacije regiona". A boljeg poligona za to od Hrvatske nema, pogotovu što oni jako dobro znaju mentalitet i slabe točke naših "dudeka". Zato su se Vučić, Dačić, Vulin i ostala četnička bagra dosjetili da baš sada (kad se Hrvatska nesumnjivo pozicionira kao lider u ovom dijelu Europe i domaćin je summita Inicijative 16+1) preko Brnabićke (kao izvođača radova) bace "udicu" – pa ako se što zakvači, zakvači. Takva dvolična i zaplotnjačka politika beogradske čaršije i tamošnjih žicara (s "figama" u džepovima), nastavit će se sve dok jednoga dana velikosrpska koncepcija ne doživi potpuni slom, a oni sami ne budu dovedeni u situaciju da se stvarno i zauvijek moraju odreći (službeno, za pregovaračkim stolom, u pismenoj formi) svih teritorijalnih pretenzija na susjedne države – uz obvezna jamstva UN-a i drugih međunarodnih mehanizama.

Do tada, uzalud vam trud svirači…

 

Zlatko Pinter