Izvješće očevidaca zločina u Zrmanji
Treba reći da se prije ustanka, na sam dan toga događaja, kao ni poslije u cijelom kraju, a i u izvještajima koje su podnosite oružničke postaje ili davali sami sudionici, nije govorilo o 27. srpnja kao ustaničkom datumu, već 28. srpnja 1941. o čemu su sačuvani brojni pisani dokumenti. A kako se zapravo odigrao taj tzv. i unaprijed najavljeni "ustanak" i kako su protekli prvi dani nakon njega svjedoče slučajni sudionici, Vladimir Perger, honorarni službenik Ministarstva za javne radove iz Zagreba, Maksimirska cesta 47 i Josip Grčić, graditelj iz Zagreba, Dalmatinska 10. Evo njihova autentičnog opisa događaja kojem su nehotice bili svjedoci i pritom proživljavali prilično dramatične trenutke:
28. srpnja 1941. nalazili smo se u Zrmanji (selu između Srba i Knina, op.a.), kada je u 8 sati u jutro izbio ustanak upadom u mjesto Zrmanju s nekih 100 do 150 pobunjenika, koji su nosili crvenu zastavu. Ovi pobunjenici bili su odjeveni većinom u lička seljačka odijela s dijelovima vojničke odore. Među njima je bilo nekoliko otpuštenih jugoslavenskih oružnika, željezničara. jedan mornar i nekoliko seljaka, sve pravoslavci.
Prvo im je bilo da napadnu oružničku postaju i Ustaški stan, čiji je povjerenik bio Milan Šulentić. Razoružali su oružnike i zatvorili ih u poštuju. Jedino su pustili da se zadržava u svom stanu zapovjednika postaje, mislim po imenu Tončić.* Onda su krenuli u kuću ustaškog povjerenika Milana Šulentića, opljačkali stan, njegovu trgovinu i na kući izvjesili crvenu zastavu. Zatim su po srpskim kućama u mjestu i okolici skupljali skriveno oružje i tjerali stanovnike od 15 do 60 godina da im se pridruže kako bi dalje opsjedali druga mjesta.
Prilikom dolaska u Zrmanju ubili su odnosno mučili i dotukli zamjenika općinskog blagajnika, Hrvata iz Splita nepoznata nam imena, koji je trebao preuzeti dužnost blagajnika od bivšeg blagajnika Srbina.
Pošto su pobunjenici organizirali vlast u Zrmanji i predali je mjesnim Srbima, koji su im se odmah pridružili i dobili oružje, krenulo ih je nekoliko desetaka ti razne krajeve da bi proširili ustanak.
31. srpnja 1941. vratili su se isti pobunjenici natrag u Zrmanju gdje su se odmarali i okrijepili pa su istoga dana krenuli u Gračac u namjeri da ga zauzmu.
Moram napomenuti da su već prilikom prvog upada u Zrmanju, 28. srpnja t.g. prekinuli sve komunikacije prema Kninu i Gračacu, kao i sve brzojavne i brzoglasne veze. 03. kolovoza t.g. pošla je druga jedna grupa, sastavljena od mještana i nešto Bosanaca pravoslavaca, njih oko 100 do 120, djelomično naoružanih vojničkim i civilnim puškama prema Gračacu, da bi pojačali pobunjenike, koj i su tamo bili pošli 31. srpnja t.g.
Važno je napomenuti, da su već 29. srpnja 1941. pobunjenici uklonili crvenu zastavu i svoj ustanak produžili kao srpski nacionalni ustanak.
3. kolovoza t.g. grupa koja je pošla kao pojačanje onima u Gračac. zahtijevala je da svi Hrvati koje su zarobili pođu s njima za Gračac. Pri tom su vikali: "Da vidimo kako će se Hrvati sada boriti!".
Međutim, njihov vođa koji je ostao da drži red u Zrmanji. spriječio je tu njihovu namjeru time, što je nagovorio ljude da pođu bez zarobljenih Hrvatat a da će on s njima postupati onuko kako će odrediti oni iz Gračaca.
Četvrt sata nakon toga proglasio je njihov vođa, koji je ostao u Zrmanji, opsadno stanje i odmah nakon toga uhapsili su Hrvate Paju Šulentića, poštara iz Zrmanje, kojeg su internirali u njegovoj kući. Malo potom vezali su ga i odveli na preslušavanje, a onda su ga odveli na obližnje brdo na strijeljanje.
Pola sata nakon toga odvedeni smo i nas dvojica, zajedno sa ženom ustaše Milana Šulentića, koja je također, s troje nejake djece bila zarobljena i na istom brdu imala biti strijeljana. Dok se namjeravalo izvršiti ovu justifikaciju došao je na biciklu jedan njihov kurira i javio da dolazi prema Zrmanji jedan talijanski motorizirani odred.
Na tu vijest pobunjenici su se uplašili misleći da će ih Talijani kao komuniste napasti, pa su nam odredili da pristupimo Talijanima te da s njima pregovaramo u njihovu korist. Međutim do toga nije došlo. jer su Talijani samo prošli kroz mjesto Zrmanju. uspostavljajući komunikacione veze. Poslije toga sišli smo sa spomenutog brda opet u Zrmanju i vratili se u naš stan.
Noću između 3. i 4. kolovozu došlo je iz pravca Drvar-Grahovo nekoliko naoružanih bosanskih četnika (pobunjenika) koji su zahtijevali da im se izruče zarobljeni Hrvati a napose žena i djeca ustaše Milana Šulentića koja je vjerojatno odvedena sa djecom jer sutradan je više nije bilo u Zrmanji.
Dana 4. kolovoza 1941. poslije podne opet je došla jedna grupa Bosanaca koji su opet tržili da im se izruče zarobljeni Hrvati. Saznavši za tu vijest, uspjelo je Paji Šulentiću i njegovom šogoru Vjekoslavu Krizmanu iz Fužina pobjeći iz Zrmanje u nepoznatom pravcu.
Kada su četnici ovo saznali odmah su uputili svoje ljude u potragu za bjeguncima. Vratili su se 6. kolovoza 1941. u Zrmanju te potpuno opljačkali stan i trgovinu Paje Šulentića a iz pošte iznijeli poglavnikove slike nazivajući ga krvavim bezglavnikom i izjavljujući da bi trebalo sve Hrvate bez razlike pobiti.
Prilikom ove pljačke naišla je jedna kolona talijanskih samovoza s vojnicima te su tom prilikom pobunjenici počeli psovati međusobno dolazak Talijana pa brzo sakrivši oružje pravili su se pred Talijanima kao čestiti i mirni mještani.
Svu opljačkanu robu odvezli su kolima u obližnje brdo pa su se nakon jednog sata ponovo vratili u Zrmanju. Tom prilikom poveli su sa sobom 4 zarobljenika i vezana naša oružanika zajedno s njihovom kuharicom rekavši da će za dva dana doći i po nas dvojicu.
7. kolovoza oko 16:30 sati je jedan teretni talijanski samovoz u kojem je bilo deset talijanskih vojnika s jednim poručnikom i mašinskom puškom pred kućom Paje Šulentića, gdje smo mi bili zatočeni i pitali za Paju Šulentića.
Pošto smo časnika obavijestili da je ovaj pobjegao a da smo mi Hrvati zarobljeni po pobunjenicima te nam se život nalazi u opasnosti i zamolili ga da nas poveze sobom, talijanski časnik sa vojnicima poveo nas je pred kuću ustaše Milana Šulentića koji se nalazio živ u Gračacu i koji je molio pomoć od Talijana da mu spase život, ženu, djecu, brata i ostale Hrvate.
Pred kućom Milana Šulentića sjedio je jedan mještanin koji je čuvao kuću. Talijanski časnik upitao je ovog mještana za boravak žene i djece Milana Šulentića na što je ovaj odgovorio da mu o tome nije ništa poznato.
U tom momentu prišao je našoj grupi jedan visoki čovjek obučen kao neki seoski obrtnik, u plavom, istrošenom odijelu sa sportskom kapom na glavi. Opazivši ga i njega je talijanski časnik pitao za ženu i djecu Milana Šulentića, našto je ovaj znakovima ruku pokazao da je gluh, što je prisutni čuvar kuće potvrdio i talijanski časnik je ušao u kuću Milana Šulentića.
Vrativši se nakon četvrt sata nosio je svežanj fotografija i privatnu korespondenciju koju je predao jednoj gradskoj osobi koja se nalazila u teretnjaku. Poslije smo saznali da je to bio Pero Kalebota iz Zagreba, Mrazovićevo 2/ prezime koji je u onoj navodno gluhoj osobi prepoznao kapetana bojnog broda Plajvajza** aranžera ubojstva pok. Bojnika Petra Kvaternika*** i domobranskog nadporučnika Slavka Pipinića.
Poslije ovoga sjeli smo u talijanski samovoz koji nas je odvezao u Gračac gdje nas je predao ustaši Milanu Šulentiću kojemu smo sve navedeno potanko ispričali na što je on izjavio da će poduzeti potrebne mjere da se pobunjenici oko Zrmanje pohvataju i unište. Poslije ovoga omogućio nam je povratak u Zagreb vlakom.
