Preko banaka EU ruši države

Tko nadzire tijek novca, taj i vlada

 

 

U povodu nedavnoga sastanka ekonomista u Dubrovniku, koji je za temu imao EURO, prevela sam nekoliko fundamentalnih tekstova o toj temi koji na najjednostavniji način govore o tragediji eura kao središnjoj moneti Europske unije koja je luđačka košulja koja se steže oko žrtava koje su ju iz neznanja ili zbog korumpiranog vodstva navukli na sebe. Ovi ekonomisti, koji su tzv. eksperti, dolaze iz neoliberalne škole nadrealizma koji nemaju veze s realnom ekonomijom. Nitko ne spominje "uspjeh" koji su ostvarili u Grčkoj koja je nakon uspješne države koja je imala Olimpijadu 2004. postala koncentracijski logor Europe. Francuske i njemačke banke su Grčku nakon prihvaćanja eura dovele do bankrota. Te su banke privatizirale Grčku, rasprodale su i rasprodaju sve grčko blago: morske luke, aerodrome, vodu, struju, telekomunikacije, podvodne rezerve nafte u Egejskom moru, rasprodaju otoke, čak i arheološke spomenike od kojih se prihod od ulaznica predaje stranim bankama. Tzipras, komunistički predsjednik, planirao je nacionalizirati crkvena dobra i prodavati unikatne umjetničke predmete od vrijednosti za otplatu dugova.

Gledala sam u Italiji na TV-u kad je počela kriza kako su 2011. Grci, narod koji nam je dao Homera, Euripida, Sofokla, Fidiju, Praksitela, Aristotela, Platona, jednom riječju temelj naše civilizacije, dovedeni do toga da spavaju na ulicama, da poklanjaju svoju djecu koju ne mogu hraniti. Gledala sam kako MMF i Svjetska banka ukidaju sva sredstva za kulturu i obrazovanje i kako simfonijski orkestar svira posljednji put i svi glazbenici sviraju i plaču. U Grčkoj u nekadašnjim kvartovima u kojima je živjela srednja klasa čuje se: engleski, njemački, francuski, kineski, japanski i drugi jezici. Nema tamo više Grka. Mladi i školovani su napustili Grčku, ostali su starci i 60 tisuća imigranata koji dijele sudbinu s Grcima. O tome ni na jednom našem skupu, ni u jednim novinama, ni na TV-u, ni radio emisiji, ni na blogovima nema ni riječi. Grčka je primjer koji se može dogoditi Hrvatskoj.

 

Nakon ovih tekstova pripremit ću vam niz tekstova o Grčkoj. Euro je napravljen za protestantsku merkantilističku Europu i za uništenje katoličke i pravoslavne južne Europe. Italija, nekada peta ekonomska sila izdiše pod terorom Europske središnje banke i eura i nekoliko milijuna izbjeglica. Kad slušam Andreja Plenkovića i ministra financija Marića diže mi se kosa na glavi. Njima je sve dobro i trgovački ugovori CEFTA-e i ostali za koji je neovisni savjetnik UN-a rekao da ga nijedna država ne bi smjela potpisati.

Pročitajte ove tekstove koji će vam realnu ekonomiju približiti na najjednostavniji način da znate u što vas guraju. Živjela sam u Italiji u kojoj su ljudi s pristojnim mirovinama nakon prelaska na euro došli u Caritasovu javnu kuhinju. Kad im je stigao račun za stanarinu, struju i ostalo 500 eura više nisu imali od čega živjeti.

(Kornelija Pejčinović, prof.)

 

NARODI PODJARMLJENI LIHVARIMA I POLITIČKE ILUZIJE

 

Mayer Amschel Rotschild: Dajte mi kontrolu nad novcem i ne tiče me se tko donosi zakone.

Ezra Pound, 1933.: Treba znati da svu književnu modu i sav novinarski sustav /medijski sustav/ kontrolira svjetska lihvarska oligarhija koja ih usmjerava na podržavanje općeg neznanja o lihvarskom sustavu i njegovim mehanizmima.

Marco Della Luna:Politička ekonomija, neuspjesi socijalnih revolucija, društveni uvjeti dirigirani financijama mogu se rastumačiti na jednoj stranici ako se napuste izmišljene stručne konstrukcije stvorene da prikriju stvarnost koja je u biti veoma jednostavna i linearna.

U društvu je svatko proizvođač i potrošač, potražnja i ponuda (tiče se čak i proizvodnih investicija u kojima se traže novci danas za neki budući profit).

To je razmjena, sva ekonomija je razmjena koja treba prihvaćenu monetu, novac, koji se može trošiti da bi se /razmjena/ mogla izvršiti.  Ako nedostaje novac onda se usporava ekonomija.Otuda onaj tko zagospodari monopolom stvaranja i raspodjele, određivanjem vrijednosti monete – koja je sva jedan oblik kredita,  djeluje na:

a) Povećavanje i smanjivanje likvidnosti, ekonomija raste ili se usporava, mogu se birati geografska područja i ekonomski sektori koja se potiču u razvoju ili gase, može se spekulirati, arbitrirati, destabilizirati ili ucjenjivati.

b)Prihvaćajući kao vrijednost simboličku monetu koja se stvara iz ničega, iz nule, dajući je kao posudbu koja u sebi sadrži kamatu,  postupno se postaje kreditor cijelog sadašnjeg i budućeg prihoda = sveukupni dug postaje veći od postojeće likvidnosti, sveukupne pasivne kamate koje se imaju platiti nadmašuju cijeli svjetski prihod.

c) Zadužujući ljude dugom koji ne mogu otplatiti, zadužujući poduzetnike i države stavlja ih se u stanje ovisnosti /ropstva/.

d) Ako netko ili nešto (država, blockchain, kripto digitalna moneta, zaprijeti ovom monopolu, monopol ju eliminira, sabotira ili kupi: sustav je zacementiran i svijet se nalazi unutar ovog ogromnog financijskog mehanizma.

 

To je suština čitave političke ekonomije. I ne može se izaći iz ovog mehanizma ako se ostaje u društvu koje je utemeljeno na ekonomskoj razmjeni.Ovo gore navedeno pojašnjava stvarne uzroke ekonomskog rasta i recesije, balona i njihovih pucanja, javnog duga, fiskalnog pritiska, procjene – rating, opće nesolventnosti, nestajanja država, globalizacije i političke nemoći. Sigurno je da u ekonomiji i u politici sudjeluju različiti drugi faktori, ali su općenito sporedni. Sigurno je da sve nije isplanirano, kontrolirano i određeno od središnje sile, ali monetarni monopol po svojoj općoj funkciji određuje gdje, kada i kako će se dogoditi.

 

Snaga monetarnog monopola je u moneti  koja je neophodna a koja nema ni troškova proizvodnje ni granice  i kojom  monopolista koji monetom raspolaže postupno zadužuje društvo koje ju koristi i koja monopolistu omogućuje da kupi sve i svakoga, da ga cenzurira, da mu onemogući pristup, itd. O monetarnom monopolu se ne govori a ni o njegovim učincima. MONOPOL JE OKULTNA OLIGARHIJA.

Ova monopolistička sila i instrumenti koje koristi provodeći svoje gospodstvo i pljačku društvenog korpusa je  izraz sociopolitičke iskustveno potvrđene konstante povijesti, Ili

– Oligarhijska konstanta ( to je svako organizirano društvo kojim upravlja oligarhija koja drži najveći dio političke, ekonomske, vojne, tehnološke, kulturne moći; a jednakost, vladavina prava, pouzdanje u pravni sustav, su priče za malu djecu.)

– Oligarhijski instrumenti ( za vladajuću oligarhiju socijalini korpus je samo instrument a ne svrha i krajnji cilj, otprilike kao što je pastiru stado. Oligarhiji socijalni korpus nije u odnosu roditelja prema djeci. Francusko ustavno načelo „vlast naroda, za narod i po narodu, je samo priča za malu djecu.)

 

VLASNIK NOVČANICE EURO JE BCE – SREDIŠNJA EUROPSKA BANKA. AUTOR TEKSTA JE NAPISAO: AKO JEDNA POLITIČKA STRANKA NEMA U SVOM PROGRAMU NA PRVOM MJESTU MONETARNU SUVERENOST, MOLIM SE ZA NJU.

Niže sitnijim slovima piše: Euro pripada BCE – Euro. središ. banci. Dakle ona ga emitira posuđujući ga državama zadužuje ih. /Države postaju dužnici./Da bi se shvatilo kako se sustav razvija ove dvije konstante zajedno se smatraju TEHNOLOŠKOM VARIJABLOM (ono što se mijenja u vremenu i u političkom kontekstu su instrumenti – od oružja do religije, od financija do informatike i genetike i na raspolaganju su oligarhiji za kontrolu, vlast i moć, i te instrumente koristi u ovladavanju socijalnim korpusom).

 

Oni koji vjeruju u revolucije, u radikalne sistemske reforme, u borbu klasa, u društvenu pravdu (tu uključujem i svoje prijatelje koji misle da će uspjeti putem objavljivanja monetarne revolucije) ostaju uvijek frustrirani upravo zbog toga što vjeruju da se ove konstante mogu ukinuti ili da organizirano društvo može postojati bez oligarhizma, bez privilegija, bez nejednakosti i tlačenja.Zbog toga je i ova raširena vjera u mogućnost društvene pravde jedna konstanta koja preživljava i nakon uvijek novih poraza i  zbog toga se nju koristi u usuglašavanju, u obećanju popravljanja oligarhijsko instrumentalne strukture društva koja  izaziva narodno nezadovoljstvo. Za uspostavljanja Pravde, Jednakosti i Solidarnosti može se uvijek postići politički sporazum i iskoristiti ih za zauzimanje fotelje onoga koji u njoj sada sjedi. Yes, we can!

Za postizanje narodnog pristanka koristi se često i iluzija ili vjera u mogućnost ostvarenja razumskog, postojanog i konačnog društvenog poretka (Platonova Država, teokratsko uređenje, realni socijalizam, tisućljetni Reich, savršeno tržište kao konačni liberalni cilj povijesti).

I ovo je iluzija, s obzirom da su u povijesti svi ovi politički režimi bili nestabilni i završavali su se politički promjenama, ustavnim, ekonomskim, socijalnim, kulturnim, etničkim, vjerskim, dakle djeluje.

 

Marco Della Luna, https://whitewolfrevolution.blogspot.com/2019/06/le-nazioni-sottomesse-allusura.html

(s tal. prevela Kornelija Pejčinović, prof.)

 

EURO I STVARANJE MONETE – PRIJEVARA KOJA SE TIČE MONETE KOJA SE STVARA IZ NIČEGA

 

U ožujku 2019. inženjer Fabio Coditi, predsjednik udruge Pozitivna moneta – Moneta Pozitiva – objavio je važan intervju u Money.it koji je vodio Fabio Frabetti: Originalni oblik diskusije o Euru i Europskoj uniji. Skup je ostvaren na poziv različiti sudionika koji su imali različita mišljenja.

KAKO NASTAJE INTERES ZA GOSPODARSTVO?

Interes je nastao u direktnom susretu makroekonomskih pitanja i moga rada. 2007. kreditna kriza za tražitelje kredita u neprilikama najprije je udarila na tražitelje kredita u građevinarstvu koje je bilo u mojoj kompetenciji. Shvatio sam da narav ove krize nije bila s realnog uzroka nego financijskog. Nisu nedostajali materijali, ljudske sposobnosti, organizacija ni potražnja na tržištu:  nedostajao je međutim prethodni pristup banaka koje su prije sređivale financiranje bez garancija da bi zatim zalupile vrata i onima koji su imali garancije i to solidne.Zapitao sam se kako je bilo moguće da u jednoj stvarnoj zemlji nastane takva promjena u ponašanju bankarskog svijeta. Postavio sam si pitane o jednom dvostrukom problemu i alternativi koje je završilo u pitanju IMAJU LI NOVACA ili SU IZGUBILI FORMULU KAKO GA STVORITI?

 

Moja grupa i ja pokrenuli smo opsežni istraživački rad da bismo posložili komadiće ove slagalice. Na kraju smo došli do jednog gotovo prastarog pitanja u koje se uklapa, za narod,  jedna gotovo mistična aura često obavijena tehničkim pitanjima usmjerenim da spriječe razumijevanje: TKO STVARA NOVAC? KAKO GA STVARA? GDJE GA STAVLJA?

To me podsjeća na jedno pitanje Beppe Grilla iz devedesetih godina koje proizilazi iz studija Giacinta Auritia /Tekst tog autora sam prevela i objavila u hrvatskom-fokusu prije više mjeseci, naslov je: Riječ je sotonina/. /Beppe Grillo, dugogodišnji komičar a onda osnivač pokreta „5 zvijezda“/

PITANJE GIACINA AURITIA GLASI: ČIJI SU NOVCI? Izazivam te da mi daš svoj odgovor o tome.

Udar Beppa Grila u „Nježnoj apokalipsi“ bio je izvanredan i zaslužuje da bude ponovljen.

„Slažemo li se u tome da smo država mi? Da. Slažemo li se u tome da smo mi i Država ti koji dajemo vrijednost moneti? Da. ONDA MOŽEMO REĆI DA JE MONETA – NOVAC NAŠ. Ali onda AKO JE NOVAC NAŠ ZAŠTO GA POSUĐUJEMOA?“

Uvjerenje koje se tokom godina proširilo je, u tom nema sumnje,  je  da: DRŽAVA VIŠE NIJE U MOGUĆNOSTI STVARATI NOVAC NEGO GA MORA POSUĐIVATI. MEĐUTIM, DRŽAVA JE JEDINA INSTITUCIJA NA SVIJETU KOJA BI TREBALA IMATI PRAVO STVARANJA NOVCA, OPISNO REČENO – STVARATI GA IZ NIČEGA.

Ovdje smo, preko naših istraživanja ušli specifičnost sporazuma, pravničkih interpretacija istih i tehničkih činjenica i došli do SENZACIONALNOG OTKRIĆA – MONETARNE SUVERENOSTI.

 

MONETARNA SUVERENOST TAKOĐER PRIPADA DRŽAVI KOJA IMA U SVOM POSJEDU VLAST NAD MONETOM KAKO METALNOM TAKO I NA BANKNOTAMA – NOVČANICAMA. DRŽAVA BI TU VLAST – SIGNORAGGIO – MORALA POVRATITI I PRIMIJENITI U BILO KOJEM MOMENTU DA BI OSTVARILA BILO KOJI TIP EKONOMSKIH MJERA I PRIMIJENILA IH U BILO KOJEM TRENTKU BILO KOJOM VRSTOM EKONOMSKIH MJERA I POMOGLA SVOME STANOVNIŠTVU DA PREBRODI KRIZU.ONO ŠTO ŽELIMO POJASNITI JE ŠTO SE PRETHODNO ZBIVALO S LIROM A SADA DOGAĐA S EUROM PO ČIJOJ STRUKTURI MI MORAMO KUPITI MONETU – NOVAC – PROGRESIVNIM ZADUŽIVANJE!!!???

Potrebno je prije svega utvrditi os, točku koja je sve promijenila i ta činjenica prethodi čuvenom razvodu Ministarstva financija od (narodne) Banke Italije.

 

Godine 1971. godine kada je američki predsjednik Richard Nixon ODVOJIO VRIJEDNOST DOLARA OD ZLATA – učinio je kraj – ZLATNOM STANDARDU RAZMJENE – GODLD STANDARD EXCHANGE koji je nastao utvrđenim sustavom mijenjanja novca Bretton Wood koji je utemeljen 1944. (Time su poništeni prijedlozi Keynesa).

PO PRVI PUTA U POVIJESTI ČOVJEČANSTVA MONETA JE POSTALA ODVOJENA OD BILO KAKVE REALNE VRIJEDNOSTI KOJA BI IMALA U SEBI / U OVOM SLUČAJU – ZLATO / I KOJA BI GARANTIRALA POVJERENJE U TAJ SUSTAV ZAMIJENE.

MONETARNO SREDSTVO JE POSTALO TAKO PO VRSTI POVJERENJA – NE VIŠE SREDSTVO KOJE IMA VRIJEDNOST U SEBI – NEGO MONETA FIAT.

TAKO JE POSTALO VAŽNO TKO, KOJI SUBJEKT EMITIRA TU MONETU, KOJA INSTITUCIJA MOŽE GARANTIRATI VRIJEDNOST I VALJANOST. AKO SAM PRIVATNA OSOBA KOJA NE MOŽE GARANTIRATI JAVNI INTERES MOJA MONETA POSTAJE IZRAZITO SPEKULATIVNA ŠTO ĆE REĆI – SLUŽITI ĆE BOGAĆENJU MALOBROJNIH I OSIROMAŠENJU SVIH DRUGIH.

Od 1860. do 1980. talijanska država se financirala vlastitim monetarnim izvorima i tada se govorilo o MINISTARSTVU FINANCIJA a ne o SREDIŠNJOJ, CENTRALNOJ BANCI ili preko 50% čitavog javnog duga države. Drugi dio – 50 % – je bio upravo u kompetenciji Banc d Italija – središnje talijanske banke – čiji su udjeli u to vrijeme bili u ruci javnih banaka, dakle bila je samo jedan ogranak Države.

Država je stavljala vlastite naslove na financijska tržišta ali je i samu sebe stabilizirala stopom kamate koji je morala podržavati; neprodane naslove prema sporazumu prvog ministra – predsjednika i guvernera prihvaćala je Središnja banka koja ih je monetizirala stavljajući ih u pasivnu bilancu. U praksi je Država imala neograničene mogućnosti financiranja. Ovdje se radilo i kristalnoj jasnoći ekonomskog izbora.

Ostvarivanjem  anti cikličkih politika, korištenjem monetarnih instrumenata prema vlastitom izboru za reguliranje valutarne /monetarne/ mase u prometu u periodu inflacije /kad ju je potrebno smiriti / ili deflacije / kada ju treba popustiti/ bilo je plod političkog sporazuma i znanja.

 

A ŠTO SE DOGODILO 1981.?Nastao je niz prijelaza koji je doveo do brutalne tranzicije od potpunog suvereniteta u rukama Države do osakaćenog suvereniteta koji je djelomično prenesen, zahvaljujući politikama samoograničenja,  djelovanjem različitih vlada, koje je dovelo do stvaranja jednog neovisnog organa koji danas više nije ni Banca d Italija – Talijanska narodna banka, nego Banca Centrale Europea – Središnja Europska Banka. Međutim ova /BCE /postavlja granice stvaranja novca – monete – u odnosu na valutarnu – monetarnu masu. Ukoliko je ta akcija dopuštena privatnim bankama s obzirom na povjerenje one ostvaruju 97 % novca koji mi danas koristimo.

A KAKO GA STVARAJU?IZ NIČEGA BEZ IKAKVIH TEHNIČKIH SREDSTAVA. STVORE TEKUĆI RAČUN NA KOJI DOZNAČUJU NOVCE PREKO NUMERIČKIH TABELA KOMPJUTORA: MEHANIZMOM DVOSTRUKE PARTITE. NA SVOJU AKTIVU STAVLJAJU KREDIT VLASNIKA TEKUĆEG RAČUNA S HIPOTEKARNOM GARANCIJOM. TAKO STVARAJU NOVAC NAŠIM SREDSTVIMA BEZ IKAKVIH TROŠKOVA PO CIJENI GARANCIJA KOJE IM MI DAJEMO UZ, NARAVNO, KAMATU.

To je suludo. Spontano mi na pamet dolaze pitanja: S obzirom na nabrojane uvjete kako uspijevaju bankrotirati? I zašto je danas tako teško od njih dobiti kredit?

 

Ovdje je vrlo komplicirano polje: kada smo mi proučavali bankarsko računovodstvo učinilo nam se da smo krenuli u zbrku i luđački pothvat. Od trenutka kad privatne banke traže profit za svoje radnje prirodno je da one dopuštaju posudbu za što je moguće više vraćanje /novca/: spekulativni mjehuri s nekretninama i financijske spekulacije su direktna posljedica. REALNA EKONOMIJA GRAĐANA I PODUZETNIKA IZ TOG PERVERZNOG SUSTAVA ČINI SAMO OKO 10 % NOVCA.

PREPUŠTANJE PRIVATNIM BANKAMA PRAVA DA STVARAJU NOVAC DOVELO JE DO STANJA DA ONE SAME ODREĐUJU I BIRAJU KOJIM SMJEROM UPRAVITI NOVAC. NOVAC ĆE USMJERITI ONAMO GDJE JE ZA NJIH VELIKA DOBIT.

ONO ŠTO MOŽE DOVESTI DO PROPASTI OVIH BANAKA NISU MALE ŠTEDIŠE, VEĆ VELIKI PODUZETNICI, ČESTO PRIJATELJI PRIJATELJA, KOJI NE VRAĆAJU DUGOVE (TO SU CIFRE KOJE SE VRTE OKO DESETINA MILIONA EURA). PASIVA BILANCE KOJA SE TAKO STVORILA U TIM SLUČAJEVIMA NIJE ČAK POKRIVENA NI SOLIDNIM GARANCIJAMA KOJE SE INAČE TRAŽE KADA SE KUPUJE KUĆA (ZA KOJU TRAŽE HIPOTEKU KAO JAMČEVINU).

BANKE DAKLE STVARAJU NOVAC NA TEMELJU JEDNE REALNE GARANCIJE: AKO TA NE POSTOJI ILI NE POSTOJI VIŠE NASTAJU PROBLEMI  U POSTUPANJU S NASTALOM PASIVOM (DUGOM). PREMA SADAŠNJIM NORMAMA KOJE SU NA SANZI BANKA SE MOŽE POKRITI SA VLASTITOM IMOVINOM, LIKVIDNOŠĆU KAPITALA KOJI JOJ PRIPADA, ZATIM OBLIGACIJAMA I NA KONCU ZAKONOM BAIL-IN VLASNICIMA TEKUĆIH RAČUNA.

JE LI KARTA KOJU KORISTE ONI KOJI PRIMAJU DRŽAVNU POTPORU OBLIK STVARANJA NOVCA?

Stvarno nije. Novci koji potječu iz državnih izvora nastaju kao razliku u troškovima između troškova i uprihodovanog. To je jednostavno premještanje izvora prihoda s jednog naslova na drugi. S makroekonomskog stajališta ništa nije učinjeno nego samo premještanje sredstava po stavkama.

 

Ono što se mora shvatiti je da se danas ne moraju premještati novci nego  ih se  istinski treba stvarati sve dok se oni mogu upotrijebiti u tijekovima realne ekonomije, obitelji i poduzeća. Mario Draghi (predsjednik Europske Središnje Banke) sa svojim QE-quantitative easing – oživio je iz ničega 2600 milijardi eura: nije ih izvukao iz podruma nego ih je proizveo klikom kompjutora u Frankfurtu.

U ritmu od 80 milijardi mjesečno: rečeno u građevinarskim pojmovima, milijun potpuno novih stanova od 100 kvadratnih metara. O tome postoji jedan video koji je objavljen i koji je jednostavnošću zaprepastio prisutne prikazavši iskrenost Marija Draghija koji je na pitanje novinara: MOGU LI NOVCI IMATI KRAJ?, odgovorio: Tehnički NE. NOVAC NEMA KRAJA. Stoga imamo ogromne izvore da zadovoljimo sve naše potrebe. Bolje bi bilo reći: IMAMO NEOGRANIČENE MONETARNE IZVORE. Kao nakon 1971 i poslije. Ali ovdje je naglasak na „naše“, točno čije? TI SU NOVCI UVIJEK DATI BANKAMA I FINANCIJSKIM TRŽIŠTIMA.

Izbor koji bi uostalom išao protiv  ciljeva BCE- Europske središnje banke – bio bi u člancima 127 TFUE i 3 TUE koji bi trebali predviđati uravnoteženi socijalni rast (koji je međutim nespojiv sa stabilnošću cijena što je inače prvi cilj postavljen da suzbije jedan od problema a to je problem inflacije (uzevši riječi američkog ekonomista Randall Wraya.)

 

Paolo Savona je napisao pismo Europskoj uniji u rujnu 2018.: Recimo da sam ja potpisao ugovor s ciljevima a ti mi ne dopuštaš da ih postignem , je li ugovor valjan? Nije, ništavan je. Zbog toga ja ću učiniti korak prema kontinentalnoj zajednici s ciljem da ih stavim pred sve njihove mogućnosti: Jesu li postignuti zajednički ciljevi? Nisu, čak ni stabilnost cijena s inflacijom od 2 %.

Ostavši u sferi Eura talijanska država bi trebala vršiti svoj vlastiti monetarni suverenitet, što bi vi rekli, ne bi ga trebala biti lišena. Kako bi ga trebala vršiti?

Za početak bi htio dati ovaj odgovor, par elemenata koji se tiču definicije suvereniteta. Članak 1. Ustava predviđa: DA SUVERENITET PRIPADA NARODU, ČAK NE VLADI ILI PARLAMENTU, NEGO DIREKTNO TALIJANSKOM NARODU. TIME ULAZIMO I U PODRUČJE MONETARNOG I FISKALNOG SUVERENITETA KOJI SE MOGU OGRANIČITI JEDINO ČLANKOM 11. ALI SE NE MOGU NIKOME USTUPITI NI NA KOJI NAČIN.

Ono što je ustupljeno je ustupak u vođenju politike različitih država koja se tiče monetarnog i fiskalnog. Prva /monetarna/ je ustupljena ali je već prije bila pod Središnjom bankom više nego direktno pod Državom. To se dogodilo prijenosom nadležnosti Banca d Italija – Talijanske banke- na BCE – na Europsku središnju banku.

Ali prve nadležnosti su uvijek bile u Ministarstvu financija koje i danas ima nadležnost nad metalnim novcem, nad banknotama – novčanicama itd. Članak 117. potvrđuje da je moneta državna i da je izmjenjena kao takva ustavno 2001. kad smo potpisali Maastricht.

I ONDA KAKO DRŽAVA MOŽE VRŠITI TAJ MONETARNI SUVERENITET?

Na različite načine ali prije svega treba definirati ono što se ne može činiti s obzirom na europske ugovore koji su potpisani.  Ne može emitirati novčanice (povijesna transformacije novčanica), međutim  nadležnost Ministarstva financija /danas Ministarstvo gospodarstva i financija/ su metalni novci i državne obveznice /zapisi/ ili bilo kakav tip elektronskog, fiskalnag ili virtualnog /novca/.

Ova posljednja skupina je prenesena na BCE – Središnju europsku banku a to nikada mogla biti jer je direktna nadležnosti Države Italije. Prema tome u Tekstu Unico Bancario članak 11bis ističe se da elektronska valuta može biti štoviše emitirana i od regia razlličitih država. Ovdje se razgovor vraća na prvo: Ako ja mogu stvarati elektronsku monetu zašto bi posuđivao novac?

A ONDA ZAŠTO NIJEDNA DRŽAVA NE VRŠI OVU FUNKCIJU?

ZATO ŠTO PROBLEM KOJI NASTAJE NIJE MONETARNOG NEGO PSIHOLOŠKOG TIPA.  Mi iz udruge Pozitivna moneta – Moneta positiva govorimo uvijek o tomu da živimo uronjeni u Platonovu pećinu vezani lancima gledajući u dno gdje se projiciraju sjene stvarnosti. U modernom smislu na dnu pećine se nalazi kamera ili TV ekran čije su poruke prijevare izrabljivača.

Svakodnevno ponavljana mantra prema Goebbelsovoj metodi (ponoviti laž tisuće puta pretvara istu laž u istinu), a novci se negdje moraju naći. Nitko međutim ne upućuje kako bi se pošteno trebalo raditi i da se novci trebaju stvarati ni iz čega.

A /NOVCI/ SE MOGU STVARATI BEZ IKAKVIH POSLJEDICA TAKO DA SE NISTE ZADUŽILI BILO GDJE I KOD BILO KOGA.

Odgovaram jednim pitanjem: Otkuda dolazi novac koji imamo u džepovima? Jednostavno: Netko ga je morao napraviti. Prije nego kupimo jedan stroj treba biti proizveden. Isto tako prije nego uzmemo novac na posudbu trebao ga je /novac/ netko stvoriti. Koja je radnja koja to dopušta? Kako se to događa? Kako se prave novci? To pitanje nije ni malo ni neobično.

 

Kako, na primjer, funkcioniraju financijska tržišta koja nemaju nikakav podzemni podrum: Država emitira dužničke naslove na milijun eura, tržišta / to najviše čine velike banke i investicijski fondovi/ kupuju ulažući ih kao aktivu bilance banke koja sa svoje strane stvara milijun eura koji se poslije usmjerava prema Državi.

To je naprosto ludost! Promislite dobro… Zašto Država nema jednu javnu banku s kojom bi izvodila istu igru? Zašto se mora obraćati privatnim spekulantima?

Rasprava o EURU i o svim povezanim temama s mog motrišta su izlišne s obzirom na ono temeljno u raspravi, s obzirom na glavni problem, a taj je, KAKO SE STVARA MONETA/NOVAC.

Jer svaki problem nastaje ako se nemaju ekonomska sredstva za poticanje rada onom tko rad  treba i za vršenje poslova koji su potrebni: stoga prema monetarnim sredstvima koja su gore navedena ne bi smio postojati nikakav financijski problem bilo kakve vrste troškova i investicija ako se žele poduzeti.

ZAŠTO SMO DALI PRIVATNIM BANKAMA DA STVARAJU 97 % UKUPNOG NOVCA KOJI KORISTIMO? ZAŠTO SMO DALI U ZAKUP EKONOMSKI ELEMENT – MONETU – KOJA JE OD NAJVEĆE VAŽNOSTI? A DALI SMO JU U ZAKUP ONIM OSOBAMA KOJE RADE U KORIST MALOBROJNIH A NE SVIH?

Kako bi funkcionirala raspodjela novca – monete –  prema idealnom modelu Fabija Coditija?

Stigli smo do toga da kažemo: nije toliko važno kako, nego je fundamentalno stvarati novac i uložiti ga u gospodarstvo. To je bitna radnja dok služi toj svrsi. Jasno je da bi novac trebao  biti usmjeren prema onima koji su najviše kažnjeni ekonomskom nejednakošću koja je danas očita prema virtuoznom mehanizmu  raspodjele prihoda  koji naš Ustav predviđa. Na primjer: prema nedavnim podacima Oxfama gotovo četiri milijarde siromašnih ljudi u svijetu posjeduju onoliko koliko posjeduje 26 osoba. Nije se nikada u povijesti čovječanstva dogodila takva nejednakost.

Ne smijemo činiti ono što je podržavao Giovanni Falcone: „Slijedi tijek novca i otkrit ćeš mafiju.“ U ovom slučaju moramo imati brigu slijediti proces stvaranja i raspodjele novca i otkrit ćemo zašto osiromašujemo. Italija svake godine potroši 200 milijardi eura na kamate (lihvu) na dug. To je 12 % BNP-a; u Grčkoj smo vidjeli kako su slavine Središnje europske banke zatvorene kad je narod počeo povlačiti novce. Dakle radi se o problemu političke naravi, o izboru i političkoj svijesti.

 

Fabio Conditi, https://oltrelalinea.news/2019/05/18/euro-e-creazione-della-moneta-la-lettura-di-fabio-conditi/

(izabrala i s tal. prevela Kornelija Pejčinović, prof.)

 

ZAŠTO JE MICHAEL HUDSON NAJBOLJI EKONOMIST NA SVIJETU

 

Michael Hudson je najbolji ekonomist na svijetu. Zaista! Jedino što mogu reći da je i jedini ekonomist na svijetu. Svi ostali su neoliberali što znači da nisu ekonomisti nego varalice tj. oni koji mame žrtve (za financijske interese).Ako niste nikada čuli ua Michaela Hudsona to samo pokazuje kolika je moć Matrixa. Hudson zaslužuje Nobelovu nagradu za ekonomiju ali ju nikada neće dobiti. Čak štoviše Hudson nije uopće imao namjeru biti ekonomist. Na University of Chicago koji ima jedan od vodećih ekonomskih fakulteta Hudson je studirao glazbu i kulturnu povijest. Došao je u New York City i zaposlio se u izdavaštvu. Mislio je da će stati na svoje noge kad mu je dodijeljeno pravo da se bavi arhivskim materijalom Georgea Lucacsa i Lava Trockog, marksista koji su ostavili duboki trag u 20. stoljeću. Hudson se sprijateljio s bivšim ekonomistom koji je radio u General Electricsu i koji ga je podučio o toku novca kroz ekonomski sustav i objasnio mu kako nastaju krize kad dug preraste ekonomiju. Privučen tom podukom Hudson se upisuje i diplomira i doktorira ekonomiju na University of New York i dobiva posao u financijskom sektoru da izračuna kako se štednja reciklira u nove hipotekarne kredite. Hudson je naučio više ekonomije iz svog radnog iskustva nego svog doktorskog studija. Na Wall Streetu je naučio kako bankarske posudbe uvećavaju cijenu zemljišta i plaćanja kamata financijskom sektoru. Što više banke posuđuju povećava se cijena nekretnina a to banke potiče da još više posuđuju. Kako hipotekarni dug raste veći dio kućnog budžeta i veći dio najamne vrijednosti nekretnine plaća se financijskom sektoru. Unatoč važnosti ova analiza zemljišne rente i vrednovanja vlasništva nije bila dio Hudsonovog doktorskog studija iz ekonomije.

 

Hudsonovo sljedeće zaposlenje bilo je u Chase Mnahattan Banc. Njegova je zadaća bila izračunati izvoznu dobit latinoameričkih zemalja kojom te zemlje mogu otplatiti svoj dug bankama SAD-a. Hudson je utvrdio da kao što davatelji hipotekarnih kredita gledaju na najamni prihod od vlasništva kao tok novca koji se može usmjeriti na plaćanje kamata tako i međunarodne banke gledaju na prihode izvoza stranih zemalja kao na prihode kojima se može platiti kamate na strane kredite.Hudson je shvatio da je cilj zajmodavaca zgrabiti čitav prihod ekonomskog viška  jedne države za otplatu duga. Tako američki zajmodavci i MMF daju kredite zaduženim državama za plaćanje kamata. Posljedica toga je da vanjski dug raste s kamatama na kamate. Hudson je predvidio da zadužene zemlje neće moći otplatiti dugove, neugodno predviđanje se potvrdilo kada je Meksiko objavio da ne može više otplaćivati dug. Ta kriza je riješena s „Brady bonds (obveznicama nazvanim po ministru financija SAD-a). Ali kada je 2008. izbila hipotekarna kriza u SAD-u, upravo kako je Hudson predvidio, ništa nije učinjeno u korist američkih vlasnika kuća. Ako niste mega banka vaši problemi nisu u žiži ekonomske politike SAD-a.

 

Za Chase Manhattan Hudson je razvio računovodstveni oblik za analiziranje bilance plaćanja naftne industrije SAD-a. Ovdje je Hudson naučio drugu lekciju o razlici između statistike i stvarnosti. Korištenjem „cijene transfera“ naftne kompanije uspijevaju izbjeći plaćanje poreza stvarajući iluziju nultog profita. Filijale naftnih kompanija kupuju jeftinu naftu od proizvođača na lokacijama izbjegavanja poreza. S tih pogodnih lokacija na kojim nema poreza na prihod prodaje se nafta zapadnim rafinerijama po cijenama koje eliminiraju profit. Filijale naftnih kompanija registriraju profit u područjima s besporeznim zakonodavstvom. (Poreske vlasti su do neke mjere poduzele oštrije mjere na korištenje određivanja cijene transfera kao načina izbjegavanja poreza).

 

Sljedeći Hudsonov zadatak je bio procjena količine novca od kriminalnih aktivnosti koja idu u Švicarsku na tajne račune. U ovoj istrazi koja je bila posljednji njegov posao za Chase Hudson je otkrio da je State Department preko Chase-a i drugih banaka otvorio banke u Karibima radi privlačenja novca u dolarskim iznosima (da bi se povećala potražnja dolara kod kriminalaca) da bi ujednačili ili izravnali inozemne strane vojne tokove dolara Washingtona. Ako dolari dolaze iz SAD-a potražnja ne raste tako da se apsorbira veći prinos dolara, cijena dolaru pada i na taj način prijeti temeljima vojne sile SAD-a. Stvaranjem off shore banaka u kojima kriminalci mogu nekažnjeno ulagati dolare vlada SAD-a podržava vrijednost dolara.  Hudson je otkrio da deficit SAD-a koji je izvor pritiska na vrijednost dolara isključivo po svojoj naravi, vojni. Ministarstvo financija SAD-a i State Departmant podržavaju u potpunosti sigurni raj u Karibima za ilegalne djelatnosti da bi izravnali negativni utjecaj na platnu bilancu SAD-a u praćenju vojnih operacija u inozemstvu. Drugim riječima i kriminal može koristiti u podržavanju dolara SAD-a, vlada SAD-a podržava kriminal.

 

Kad je u pitanju ekonomija u suvremenim prilikama ekonomska teorija nema veze s praksom. Ni tijekovi trgovine ni direktna investicija nisu važni za određivanje tečaja valute. Ono što je važno stavlja se pod „greška i propust“. To je Hudson otkrio kao eufemizam za stvarni likvidni novac onih koji raspačavaju drogu ili državnih službenika pronevjeritelja vanjskotrgovinskih prihoda vlastitih zemalja.Hudson je otkrio da je ekonomska teorija stvarno sredstvo kako se otarasiti podljudi – untermenschen. Međunarodna trgovina zaključuje da države mogu vraćati ogromne dugove, otplaćivati kredite  jednostavno smanjivanjem plaća domaćem stanovništvu. Ova se politika trenutno primjenjuje na Grčku i ona je bila temelj IMF strukturalnog prilagođavanje i programa stroge štednje nametnute zemljama dužnicima. To je u biti oblik pljačke koji se vrši na nacionalnim bogatstvima zemalja dužnika.

 

Hudson je naučio da se monetarna teorija tiče jedino plaća i potrošnih dobara i da u nju nije uključeno povećanje prihoda kao što su nekretnine i dionice. Uvidio je da ekonomska teorija služi kao pokriće za polarizacije svjetske ekonomije na bogate i siromašne. Obećanja globalizma su mit. Čak i lijevo krilo marksističkih ekonomista razmišlja o eksploataciji u pojmovima plaća a da su nesvjesni toga da je glavni instrument eksploatacije financijsko sistemsko prelijevanje vrijednosti u plaćanju kamata./financial system s extraction of value into interest payments/.

 

Zanemarivanje duga od strane ekonomske teorije kao instrumenta eksploatacije dovela je Hudsona da se zagleda u povijest ranijih civilizacija – kako su se one nosile s dugom. Njegova istraživanja su bila toliko temeljita da je je Harvarsko sveučilište postavilo za istraživača povijesti babilonske ekonomije u Peabody Museumu.

U međuvremenu je bio tražen od mnogih financijskih institucija. Povjeren mu je zadatak da izračuna za koliko bi godina Argentina, Brazil i Meksiko mogli isplatiti izuzetno visoke kamate na svoja dugovanja. Na temelju Hudsonovog rada Scudder Fund je postigao drugi najviši stupanj povrata na svijetu u 1990. godini.

Hudsonovo istraživanje problema našeg vremena provelo ga je kroz povijest ekonomske misli. Otkrio je da su ekonomisti 18. i 19. stoljeća razumijevali daleko bolje negativni efekt dužničkog problema od današnjih neoliberalnih ekonomista koji ga bitno zanemaruju da bi izišli ususret financijskom sektoru.

 

Hudson dokazuje da su gospodarstva Zapada financirana na način grabežljivaca koji žrtvuju javni interes u korist financijskog sektora. To je razlog zašto više ekonomija ne radi u korist običnih ljudi. Financije više nisu proizvodne, produktivne. Postale su parazit na ekonomiji. Hudson priča priču u svojoj knjizi „Killing the Host – Ubiti mnoštvo“. Čitatelji me često pitaju kako mogu naučiti ekonomiju. Moj je odgovor da posvete mnoge sate čitanju Hudsonove knjige. Najprije pročitati knjigu do kraja jednom, dva puta, da se shvati ideja koju knjiga nosi. A onda proučavati dio po dio. Ako shvatite knjigu shvatit ćete ekonomiju bolje nego ijedan ekonomist dobitnik Nobelove nagrade.

 

Ovaj prikaz knjige shvatite kao uvod u tu knjigu. Ja ću još mnogo o njoj pisati kako tijekom vremena budu tražili događaji. Što se mene tiče uvjeren sam da se današnji slijed događaja ne može razumjeti neovisno od Hudsonovog tumačenja financijalizirane zapadne ekonomije. Doista, kako su ruski i kineski ekonomisti obrazovani u neoliberalnoj ekonomiji može im se dogoditi da krenu nizbrdo kao Zapad. (To se tiče i nas Hrvata, op. K.P.)Ako usporedite moju analizu financijaliziranja s Hudsonovom o efektu off shore shvatit ćete da je sadašnji smjer zapadnog svijeta put u destrukciju.

Paul Craig Roberts je bivši zamjenik ministra financija – US Treasury  SAD-a u Reaganovoj vladi, Associate Editor of the Wall Street Journal. Autor: How the Economy Was Lost; The Neoconservative Threat to the World Order.

 

Paul Craig Roberts, http://prn.fm/paul-craig-roberts-why-michael-hudson-is-the-worlds-best-economist/

(s engl. prevela Kornelija Pejčinović, prof.)