Hrvatski Fokus
Društvo

Kafić “Kod lažnog svjedoka”

Dosjelost kao takva i nikakva iliti upitnost smisla u besmislu i samozvanog reda u kaosu

 
 
Zanimljiva je povijest dosjelosti (u pravnom i svakom drugom nebuloznom smislu izvan okvira iste takve pravnosti). Tako u rimskom Zakoniku XII. ploča stoji: „Dosjelost [usus auctoritas] za zemljište je dvije godine, a za sve ostale stvari je jedna godina“ (Tab. VI, 3). „Usus auctoritas ovdje znači vrijeme posjedovanja potrebno da bi se stvar stekla dosjelošću. Iz ove odredbe vidi se da je taj rok bio kratak; u Justinijanovu pravu period dosijedanja je znatno produžen (u nekim slučajevima čak na 40 godina)“. (Leges duodecim tabularum / Zakonik dvanaest ploča, Biblioteka Latina et Graeca, knj. XXXIII., Latina et Graeca, Zagreb, 1994., str. 89., 134., bilj. 61.). Dobro je ne smetnuti s uma da se rimsko pravo razvijalo kao što se razvija i ljudski rod i pogled na život uopće koji se širio diljem ondašnjeg Rimskog Carstva stvorenog osvajanjem i pljačkom koju je na neki način trebalo ozakoniti i nagraditi (u što kraćem roku) – zapravo (pri)silu poslušnika i veterana u miru nakon uspješnih osvajačkih ratova, a također i na korist onih koji će u svim društvima i državama uporno težiti i inzistirati na „jednakosti svih pred zakonom“ i štoviše ju temeljito braniti osiguravajući svojoj pravničkoj kasti prešutno i (ne)očigledno „načelo neumrlosti“ (koje se u pravnim sustavima tako neće zvati niti će se itko njime nominalno povoditi). Pisac ovih redaka smatra da je „načelo nepogrješivosti“ božja domena (koju je pak netko trebao pripisati i nametnuti ljudima), a to je velikim dijelom i „načelo slobodnog sudačkog uvjerenja“.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/06/e7a8cc.jpg
„[…] ako je bila nekretnina, onda, ali samo na italskim zemljištima, za dvije godine stjecao dosjelošću, kako ne bi pitanje vlasništva bilo (dugo vremena) neizvjesno. [Smisao dosjelosti je, prema tome, da faktičko stanje (posjeda) dovede u sklad s pravom (vlasništva). Nije dobro uspoređivati i usklađivati faktičnost stanja ako je ono utemeljeno na osvajačkoj otimačini ili čekanju istjecanja određenog roka bez gotovo ikakve brige za nekretninom osim one da je ponekad proračunato bačeno oko na nju.] […] Nama se, međutim, nametnula bolja misao (odluka, rješenje) u nastojanju da ne bi vlasnici bili brzo (u kratkom roku) lišavani prava na svoje stvari, kao i stoga da se ova povlastica ne bi ograničavala samo na određena područja. […] Što se pak tiče onih stvari koje se smatraju nekretninama zna se lako dogoditi da netko i bez sile (nasilja) stekne (na njima) posjed koji je ispražnjen (napušten) uslijed odsutnosti ili nebrige vlasnika, ili zbog toga što je on umro bez nasljednika. U ovakvom slučaju, makar ga on posjedovao u zloj vjeri, jer znade da je zauzeo tuđe zemljište, ipak, ako to (zemljište) ustupi drugom koji ga je primio u dobroj vjeri, taj će ga moći steći dugotrajnim posjedovanjem jer on nije primio ni ukradenu, ni silom stečenu stvar. Odbačeno je, naime, shvaćanje (mišljenje, stav) nekih starih pravnika koji su smatrali da se i zemljišta ili nekretnine mogu ukrasti, a carskim je konstitucijama bilo predviđeno da ne treba oduzimati (nekretnine) onima koji ih dugo bez sporova (valjano) posjeduju. […] Zabluda u pogledu lažne (netočne) osnove ne daje pravo na dosijedanje, kao npr. u slučaju kada netko koji nije kupio (stvar) pogrešno smatra da ju posjeduje na osnovu kupnje, ili kada misli da stvar koja mu nije darovana posjeduje po osnovi darovanja. Dugotrajni posjed koji je počeo teći u korist pokojnika nastavlja se i u korist nasljednika i posjednika ostavinske imovine, makar oni znaju da je zemljište tuđe. Ali ako je (taj posjed) nevaljano započet, on ne može koristiti nasljedniku i posjedniku (ostavinske) imovine, pa makar oni za taj nedostatak i ne znali“ (VI, 1, 7, 11-12). (Justinijan, Institucije, Biblioteka Latina et Graeca, knj. XXVII, Latina et Graeca, Zagreb, 1994, str. 143, 145, 147).
 
U Statutu grada Dubrovnika (III, 28) stoji odredba za one koji dovode lažne svjedoke: „Budući da parničari običavaju dokazivati svoje tvrdnje ne samo ispravama nego i pomoću svjedoka, određujemo ovo: ako tkogod u nekoj parnici izvede lažne svjedoke za koje mu se mogne dokazati da ih je potkupio, neka bude kažnjen u onom iznosu zbog kolikoga ih je izveo. I neka na isti iznos bude osuđen sam taj lažni svjedok, a ne mogne li platiti, neka se išiba i žigira“. (Statut grada Dubrovnika 1272. /prijevod: Mate Križman i Josip Kolanović/, Historijski arhiv Dubrovnik, Dubrovnik, 1990., str. 123.). Postoji jedan kafić blizu suda u Dubrovniku, a ljudi ga u šali nazivaju „Kod lažnog svjedoka“, te su mu time nadjenuli istinsko, zbiljsko ime.
„I zbilja, odavna me guši tu unutra želja / Da protudokazima srušim sve te besmislice. / Umovanjem su lošijim me nazvali mudraci / Jer prvi sam se dosjetio kako je moguće / Proturječiti zakonima uspješno i pravdi. / To vrijedi više nego deset tisuća statera / Kad braniš loše razloge a pobijediš u parbi“ (1036.-1042.). (Aristofan, Oblaci, Biblioteka Latina & Graeca, knj. LIV., Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005., str. 177.).
Uz razvidnu upitnost smisla postojanja dosjelosti i njezinog (ne)razvojnog „dugog trajanja“ čak i u XXI. stoljeću, potrebno je dodati: „Oteto – prokleto“.
 

Đivo Bašić, Dubrovnik

Povezani članci

Whisky Fair Zagreb 2020.

HF

Zaustavite demografski pad

HF

Neplanirani noćni sastanak

HF

Kob

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...