Kad zazvone dubrovačka zvona

Svestrani umjetnik koji će biti zapamćen po svojem skladanju, ali i kao gitarist, aranžer i dirigent

Pjesnikinja Đurđica Ivanišević lijepo je oslikala ratne godine maestra Đela Jusića koji je "partio" u 81. ljetu, "svestrani umjetnik koji će biti zapamćen po svojem skladanju, ali i kao gitarist, aranžer i dirigent. Pamtimo ga po djelima, ali i življenju života kakav dolikuje samo velikanima. Kako zaboraviti da je godine Domovinskoga rata, kada se većina iselila iz Dubrovnika, živio upravo u tom gradu, u kojem je, kako navodi Samir Milla u Večernjem listu, u ratnom okruženju vodio humanitarne i prigodne božićne i novogodišnje koncerte. Rekao je da nije znao da živi u rezidencijalnom centru dok nije počelo padati sve više granata na taj centar. »Viđali smo ga aktivnog u ratnom kriznom stožeru, ali i aktivnoga u glazbi. U svibnju 1992. nazočan je u službenoj audijenciji kod Svetoga oca Ivana Pavla II. u Vatikanu, zajedno s dječjim zborom ‘Mali raspjevani Dubrovnik’. Nastupao je ‘Mali raspjevani Dubrovnik’ i uvježbavao u hladnoj crkvi sv. Vlaha pod uzbunom i okovanoj ratom.

U vrijeme Domovinskoga rata skladao je nekoliko vrlo popularnih budnica: ‘Kad zazvone dubrovačka zvona’, ‘O, sveti Vlaho«, skladao je suitu ‘Dubrovački kantuni’ koju je s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom snimio na CD-u.« I kako je dobro zaključeno, odlaskom gospara Đele Jusića Hrvatska je ostala bez jednoga od svojih najvećih glazbenih imena." Dodat ću da su muslimani istočne Hercegovine nekada sebe većinom i osjećali Hrvatima, ili makar imali jake simpatije prema Hrvatskoj. Začudo mali postotak Srba i Crnogoraca se naselio u Dubrovniku i većinom  prilagodio "lokalnoj klimi", i to često kao trgovci, činovnici, obrazovani ljudi, liječnici, osobe u miješanim brakovima, tako da do pojave DTS-a i miloševićizacije nije bio hrvatski i katolički Dubrovnik nacionalno ugrožen. I komunisti su većinom bili karijeristi, parolaši trbuhozborci.

Rođen u Dubrovniku 1939. Đelo je iskusio kao i većina građana teško djetinjstvo, ratni Dubrovnik je od 1941. doslovno gladovao pod talijanskom upravom. Dok su ljudi trpjeli lijeve i desne manijake i bombardiranja južnoafričkih i engleskih antifašista, naš Dubrovnik je iz XX. stoljeća izašao sa baštinom očuvanom od ratnih razaranja, ali i od nagrde industrije i neboderača zapadnih bezbožnika. Time su drugovi "usrećili" Split i Kaštela. Otvaranje prema svijetu s turizmom je odjednom sumornu i pritupu socijalističku stvarnost pretvorilo u mediteransku dolcevitu, epikurejski jedan dan (ljetni?) u kojem trubaduri sviraju, bello impossibile ponekada i sladunjav, ponekada i banalan ali i mozartovski razigran. Mali raspjevani Dubrovnik vraća me u djetinjstvo, sjećam se vršnjaka pjevača i govora divnoga i zvučnoga tako bogatoga dalmatskim romanizmima. Čovjek mogao je u to vrijeme dobro živjeti pod uvjetom da ne strši i  ne postavlja suvišna pitanja i stavi mozak u formalin (pitanje forme a ne reforme), a računi će doći na naplatu 1991. (baš se sokratovskih Dulčića i Milišića sjećamo iz onezijeh vremena!)

Cat Stevens, ABBA, Demis Roussos pokazuju optimizam koji je tad vladao na Zapadu. Đelova suradnja sa Terezom, Oliverom Dragojevićem, bratom Ibricom, Franom Lasićem, Ivom Pattierom, Milom Hrnićem i Trubadurima na Euroviziji došli su u vrijeme kada je Zapad disao punim plućima, cement, plastika, industrija, agrarna revolucija, napredak tehnike dali su prostora i poleta (a možda i tiskanje papirnatih novčanica?)

Fosilizirani gradić sa romantičnim perivojima, đardinima i kulama bjelokosnim na azurnom moru i rajskom zelenilu Lokruma, Srđa, Petke i sv. Jakova u međuvremenu se pretvorio u metastazu s inteligencijom tipa Kuščevića, dr. Pusić i braće Milanović vodeći se prvi puta u svojoj povijesti samo za trenutnim profitom. E, danas su maestro došli reperi, tehno, hevimetalci, kvazinarodnjaci – ali Vi bi se na to samo blago dubrovački nasmijali i lagano mahnuli rukom jer znate da mode dolaze, možda i gromoglasno ali prolaze kao pjena nakon oluje ispod fortece.

Teo Trostmann