Postoji li demokracija?

Što ako su birači potkupljeni ili nemaju izbora?

Obično staru Heladu (Grčku) uzimaju kao uzor demokracije; na Spartu se pritom ne misli iako su drevni Spartanci kao ratnička aristokracija živjeli oskudnim i teškim životom, međusobno su blagovali i zajedničke odluke vodili većinom, tj. doslovno zvučno grlatijom većinom. Dva kralja, gerusija iliti Vijeće staraca (stariji od 60 godina što je vrlo duboka starost za antiku gdje se prosječno umiralo između 35 i 50 godine) i efori bili su efikasna vlast za jedno malo pleme koje ima 9.000 punoljetnih muškaraca (ratovi ih svode na 500!!!) i 200.000 zavisnih seljaka, građana, kmetova i robova.

Antoninus Pius

Atena je formalno demokratskija, ali u praksi sirotinja nije imala vremena za duga vijećanja (i putovanje sa sela u Atenu je gubitak vremena). Periklo je u doba blagostanja Atene kao aristokrat rodom trebao izmiriti socijalne napetosti, pa je tako uveo plaću za državne službe, jer dotad su samo bogati mogli sebi dopustiti luksuz da se bave javnim poslovima. Grčki grad je bura u čaši vode, ljubomore, strančarenja, demagogije, sukobi sa drugim polisima su to društvo činili sumornim. Dakle, složit ćemo se da to baš i nije neka velika demokracija. Rim je za vrijeme Republike imao Sulinu diktaturu, stare obitelji su se bezobrazno obogatile, siromasi i seljaci su provodili život u ratu i dugovima. Cezar je kao rođeni kockar odvagnuo stvar i uspostavio diktaturu utemeljenu na vojsci i podilaženju rimskim masama (plebs) kojima treba dati kruha i igara.

Carevi su postupno tražeći oslonac u narodu širili socijalnu bazu, tj. rimsko građansko pravo proširili na sve Latine, pa onda na sve slobodne građane. Administracija je bujala kao karcinom, vazda pohlepni senatori su kao zmije vrebali na carev pogrješni korak, zapovjednici legija su u atmosferi općeg građanskoga rata sanjali da budu "kalif (car) umjesto kalifa", careva garda je tražila sve više novaca… (o uzrocima veličine i pada Rima pisao sam već). Tražilo se rješenje u dva, pa i četiri suvladara, u podjelu carstva na Istočno i Zapadno, pokušalo se genijalno od Hadrijana, Antoninusa Piusa i Marka Aurelija uvesti instituciju posinovljavanja talentiranih nasljednika među generalima. To je bolja ideja od monarhije, ali nestabilnija jer narod se može vezati tradicijom uz osobu ili obitelj.

S druge strane, onaj koji je "rođen u purpuru" može biti razmaženac ili tiranin odijeljen od realnosti i okružen ulizicama, ili jednostavno budala. Nakon dugoga progona kršćana od Nerona do Dioklecijana Konstantin je pokušao od kršćanstva napraviti cement koji će povezati nesrodne narode carstva. Islam je u svoje doba bio pokret bujan poput socijalizma, jer Konstantin je poprilično "porimio" Crkvu, tj. u "prijateljskom" zagrljaju joj pomalo i naciknuo kralježnicu i udaljio ju od naroda. Odvajanje Crkve od države, točnije duhovne od svjetovne vlasti je na Zapadu dalo moć i slobodu i crkvi i državi, ali i sukobi kraljeva, careva i papa stvaraju geografiju jedne raskomadane Europe. Pape su u dugom razdoblju bili izloženi herezama od kojih su neke bile šašave a neke radikalno starokršćanske,da bi renesansa omogućila i novi pogled na svijet, nastajanje reformacije i protureformacije, te u baroku deizma, i u 19. stoljeću otvorenog ateizma i darvinizma.

Osmansko carstvo je bilo globalizacija u kojem su židovski i talijanski trgovci, kršćanski seljaci, vazalne države i kršćanski najamnici tzv. martolozi (etimologija bi prije dolazila od armatolog nego od harmatolos) suživjeli s muslimanskom elitom. Primanjem muslimanske vjere građaninu se otvarao put za najviše funkcije u državi, bez obzira na podrijetlo. Čak i posjed feudalaca nije bio nasljedan. To je turska "demokracija". Talijanski gradovi sigurno nisu demokratski. Pojedinim gradovima su vladale vojničke obitelji, pojedinim trgovačke. U Genovi je elita "prodala" vlastiti grad ponašajući se kao bankarsko trgovačko dioničko društvo. Venecija je napravila mudre institucije (i presadila ih u Dubrovnik 1205.); ta aristokratska republika je usadila patriotizam i u svoje seljake, obrtnike, vojnike i mornare.

Zašto je propala Španjolska?

Aristokratska republika koja vlada morima i strateškim točkama na obali je u osnovi bila i Engleska, tj. Britanija. Nizozemska je kao bogata poljoprivredna zemlja, zemlja jake obrtničke proizvodnje, trgovine i vjerske tolerancije uspjela dio 17 stoljeća prednjačiti u kolonizaciji, pomorstvu, izumima, demokraciji, lijepoj umjetnosti, ipak bila je premalena, napad Louisa XIV. početkom XVIII. st. je naveo kapitaliste (i nizozemske Židove) da prebace kapital u Englesku. Zašto je Španjolska propala iako je gospodarila nad srebrom, zlatom i polovicom svijeta? Jer nisu shvaćali geopolitiku ratujući s Englezima, Francuzima, Arapima, Turcima? Jer su dizali preraskošne građevine i imali enormne troškove plemstva, činovništva, vojništva, Crkve? Jer kolonizacija novoga svijeta nije jeftina? Jer su napustili obrtničku proizvodnju i uvozili proizvode sa sjevera? Jer su imali nesposobne kraljeve? Odgovor daje Francuska koja je usavršila državnu upravu i sa oštroumnim kraljevima i kardinalima, te vojskom od 350.000 ljudi dominirala Europom. Da, Europom u kojoj je Njemačka sebe razorila i rascjepkala tridesetogodišnjim ratom. Je li Napoleon više od 100 godina zakašnjeli Cromwell? Je li Englesku spasio ugljen i splendid isolation zahvaljujući moru? Je li razvoj industrije i tehnologije zapravo uvjetovao težnju srednje klase da sudjeluje u odlučivanju? Je li Francuska revolucija zapravo krvava tragedija u kojoj je jedan meki, slabi, dobroćudni i neodlučni kralj zamijenjen mahnitim korzikanskim imperatorom? Što je tadanja Engleska demokracija; kompromis visokoga plemstva sa bogatim građanstvom u kojemu običan čovjek, radnik i seljak ne znače ništa.

Mit o slobodnom poduzetništvu su srušili Japan i Njemačka koji su industrijom programiranom od strane države pretekli englesku industriju. Zar demokracija nije dovela na vlast Hitlera, pa i srušila Rusko carstvo i omogućila komunističku revoluciju izdajom Kerenskoga? Tko kontrolira novine i druge medije, mogu li bankari izazivati umjetne krize, mogu li tajna i javna društva raditi revolucije, atentate, organizirati ratove i neprincipijelne saveze? (masonski mladoturci npr.). Dobro je kada možemo lažljivca i nesposobnjakovića smijeniti, što ako neka velesila daje novac za kupovinu socijalnoga mira u nekoj državi i time pokriva nesposobnu vlast? Što ako sve važne političke stranke (obično jedna tobože lijeva i jedna tobože desna) provode isti program bez obzira na izborna obećanja? Što ako su birači potkupljeni ili nemaju izbora? Naravno ne možemo nizozemski sustav prenijeti u Kinu jer su veličina, mentalitet, položaj i važnost država različiti, kao i djelatnosti kojima se ljudi bave i njihovi prioriteti (konfucijanstvo naspram kvaziliberalizmu).

Jedina demokracija je – Vatikan

Ovo je stara i vječna  tema koja zaslužuje cijelu knjigu; zasad samo napominjem da je jedina demokracija Vatikan kojega baš pogrješno optužuju za staromodnost i krutost; naime više od 100 pametnih, obrazovanih, starijih ljudi je ravnopravan kandidat za izbor Svetoga oca (nadam se da će izbrati katolika). Hrvatska demokracija mogla bi biti pametnija od ostalih, tj. uključiti predstavnike prirodnih znanosti, tehnologije, društvenih znanosti, kulture i umjetnosti koji bi svojim radom podigli kvalitetu rasprava i dali vjerodostojnije informacije javnosti. Oni bi bili isključeni iz procesa stvaranja vlade od parlamentarne većine i glasovanja o povjerenju vladi. Bili bi odabirani isključivo po kriteriju relevantnih radova, dakle ne birani od kolega! Tu je i predsjednik koji ne smije imati tako jake ovlasti kao u Francuskoj, ali ne smije niti biti fikus!

Teo Trostmann