Ponekad uskrsava nenadano Ne počinje radost tek u kasnoj dobi ni u toploj sobi, a niti u kutu suza i samoće. Ne počinje radost ni kad čovjek hoće krenuti u bolje, a još nema moći niti dobre volje da odagna zloće iz misli i djela, iz straha od noći. Možda nekad samo, kada zalutamo nekom cestom nada, pa svjedoci svi smo da još budni nismo i da radost s tugom ne dođe nikada. I gledamo tako kako srce dobro tek auti imadu koji stati žele usred vožnje smjele tiho i polako, ali još ne znadu il' ne mogu, ili nisu vješti podnositi svjetlo što i danju blješti. Ne zbiva se radost u klonuću ruku ni u stanu tihu gdje oduške boli kazuješ u stihu! Istom kad oćutiš od nedaća muku pa se snima podaš te besciljno hodaš, tad se sjetit moraš: radost kratko traje – čak i vječnost da je! Ne počinje radost ni smijehom, ni plačem kad od sebe jačem vjerovat se ne da pa se davna žudnja pretvara u varku il' u grumen leda. Radost, radost prava katkad uskrsava nenadano, smjerno. Radost prava to je, što zajedno s tobom o životu poje, što te tješi, tješi neizmjerno, jer sa dna izranja. Radost, radost prava – to je tvoja sanja! To je tvoja java! Malkica Dugeč, 11. 7. 2019.