Tiha radost

      Ponekad uskrsava nenadano

        Ne počinje radost tek u kasnoj dobi ni u toploj sobi, a niti u kutu

        suza i samoće. Ne počinje radost ni kad čovjek hoće krenuti u bolje,

        a još nema moći niti dobre volje da odagna zloće iz misli i djela,

        iz straha od noći.

        Možda nekad samo, kada zalutamo nekom cestom nada, pa svjedoci

        svi smo da još budni nismo i da radost s tugom ne dođe nikada.

        I gledamo tako kako srce dobro tek auti imadu koji stati žele

        usred vožnje smjele tiho i polako, ali još ne znadu il' ne mogu, ili

        nisu vješti podnositi svjetlo što i danju blješti.

        Ne zbiva se radost u klonuću ruku ni u stanu tihu gdje oduške boli

        kazuješ u stihu!

        Istom kad oćutiš od nedaća muku pa se snima podaš te besciljno

        hodaš, tad se sjetit moraš: radost kratko traje – čak i vječnost da je!

        Ne počinje radost ni smijehom, ni plačem kad od sebe jačem

        vjerovat se ne da pa se davna žudnja pretvara u varku il' u grumen

        leda.

        Radost, radost prava katkad uskrsava nenadano, smjerno.

        Radost prava to je, što zajedno s tobom o životu poje, što te tješi,

        tješi neizmjerno, jer sa dna izranja.

        Radost, radost prava – to je tvoja sanja! To je tvoja java!

Malkica Dugeč, 11. 7. 2019.