Vrijeme sramote
Idite tamo, sunce tuđeg neba
toplije grijat će no što svoje grije
Sladki su tuđi zalogaji hljeba
jer u Domovini hljeba za vas nije.
Bez osvrtanja idite što dalje
tamo gdje sve raste cvjeta, buja,
nesreća vaša tamo vas šalje
suvišni ste pored izroda i hulja.
Odlazite djeco, dolazit će oni
koji će krvavo sisati vime,
zaboravite ono što vas tamo goni
i svoje rođeno zaboravite ime.
Ne treba vam uteg ni oca ni majke
sestre i braću zaboravite hitno
povijestne nam zbilje sada su bajke
a sve o n o b i t n o, nije više bitno.
Mir završio je na vražjemu stolu
pravda, dobrota, samo puste priče
prošao mazgov kroz vražju školu
djeci nam našoj vražju školu sriče
da obori ih na dno vlastitoga dna:
kiborgi, klonovi, roboti, strojevi
bez imena i nade, bez svjetla i sna
sudbina im – živi, čipirani brojevi.
Ma, idite vi samo, dok se kuća ruši
dok duboke rane Domovina liže,
baš vas briga što ju gnomo guši
pa, idite što dalje, bježite što brže!
