Nacionalne ustanove u Hrvatskoj postaju sve veća politička legla i legla osobnog oportunizma i nepotizma, ustanove u kojima se polemizira na narodni račun tko je veći, a tko manji Hrvat
NA ŽRTVENIKU NEVINIH OVACA – otvoreno pismo na temu HBL-a, svezak 9
Lako je biti pametan među budalama. Mnogo je teže izigravati budalu među pametnima. Teško narodu u kojem pojedinci, kako bi branili svoj narcizam u koruptivnom patriotizmu i svoju puritansku nacionalnu i skoro robovlasničku superiornost, nemaju baš puno vremena za “jalove polemike”, odnosno za humanizam. Jer, humanizam je za njih zaista jalova polemika. Takvi su svi čistokrvni puritanci koji drže Boga za bradu, koji su tobože ovlašteni od države da manipuliraju ljudskim životima, ljudskim sudbinama i ljudskim dušama, da imaju vlast u rukama i da žive na narodni račun na principima feudalnog vlasništva iz vremena Šenoinog Šime Drmačića – i da u fanatizmu svog nacionalnog identiteta ne vide dalje od nosa. Dakle, ovo pismo je namijenjeno svima koji vjeruju da humanizam nije “jalova polemika” na žrtveniku nevinih ovaca. Svi oni koji baš nemaju vremena za “jalove polemike”, ovim pismom si mogu zakititi šešir svog narcizma u koruptivnom patriotizmu.
Čovjek se rodi da pripada svom narodu i svojoj domovini. Meni osobno, posrećilo se pa su pojedini književni kritičari u Jugoslaviji govorili da sam pjesnik između dvije domovine. I danas imam dvije domovine: Hrvatsku i SAD. Poanta ovog pisma je ipak zaštita hrvatskog identiteta i hrvatskog humanizma.
*
Godine 2021. LZMK je tiskao Hrvatski biografski leksikon, svezak 9 i u ovaj Leksikon je uvrstio i moju biografiju. Obradovao sam se jer sam kao hrvatski pisac i pjesnik i pored objavljivanja književne građe uglavnom u Hrvatskoj već duže vrijeme pao u zaborav u Hrvatskoj. Otkupio sam izvjestan broj ovog kompletnog enciklopedijskog izdanja od 1-9 i poslao ga na adrese u Hrvatskoj, u Italiji, u Vatikanu i u SAD-u. U LZMK sam naručio i kompletnu Hrvatsku književnu enciklopediju iz 2011./12. godine i nekoliko HBL, svezak 9. Provjerio sam biografske podatke o meni, pohvalio ovaj poduhvat LZMK i pored toga što mi se učinilo da su informacije o meni podosta šture i na tome se i zadržao jer sam u to vrijeme (pa sve do danas) radio na mojoj Memoarskoj trilogiji.
Ne žalim što sam primio i hrvatsko državljanstvo
Početkom studenog ove 2024. godine, pred kraj moje Memoarske trilogije, išao sam provjeriti neke podatke o meni u HBL i usput prelistao cijeli HBL, svezak 9 – zgrozio sam se, mislio sam da ću dobiti infarkt! Na stranicama ovog Leksikona uvrštene su biografije i nekih meni nemilih ljudi. Tijekom prikupljanja podataka o meni, nitko mi iz LZMK nije rekao da će tu biti i njihove biografije. Da sam to znao, ne bih dozvolio da moja biografija bude uvrštena čak i pod cijenu da izgubim hrvatsko državljanstvo. Kako stvari stoje sada, možda bih trebao zažaliti što sam se vraćao u Hrvatsku 2010. godine i što sam primio hrvatsko državljanstvo, ali eto ne žalim što sam primio i hrvatsko državljanstvo – bar imam moralno pravo skresati u lice pojedinim hrvatskim licemjerima ono što mislim.
*
Nitko na ovom svijetu ne može biti vlasnik moga tijela i moga uma i nitko ne može narediti da živim i umirem za njegov ili njezin hrvatski identitet kao za nekog “hrvatskog“ feudalca Tahija. Nitko ne može odlučiti o mojoj sudbini na stranicama HBL-a bez moje dozvole.
Živim u Americi i već više od 55 godina sam američki državljanin, dakle odgovoran sam ovdašnjem američkom Ustavu i ničijim više. Hrvatski narod koji živi u Hrvatskoj odgovoran je za život u Hrvatskoj, a ne ja koji jedem američku govedinu.
Mene, jugoslavenskog Hrvata i hrvatskog književnika u Americi evo već više od 55 godina ne štiti nijedno književno društvo u Hrvatskoj i nijedna nacionalna ustanova u Hrvatskoj, a pojedinci u Hrvatskoj koriste moje ime i moju književnu građu da prikupe poene za svoj narcizam u koruptivnom patriotizmu i da žive na narodni račun.
Da nije bilo mog djeda (kojega ja osobno nisam nikada vidio i imao), ne bi bilo ove današnje hrvatske demokracije, odnosno Republike Hrvatske! Tko to ne razumije, džabe mu i hrvatski identitet i sve znanje ovoga svijeta i što nema vremena za tz. “jalove polemike“. Ovo otvoreno pismo nije jalova polemika – ovo je istina o našem hrvatskom humanizmu koja boli, ali koja je istovremeno i najveća utjeha…
EH, TI, DJEDE
Eh, ti, djede,
noćas sam sanjao kako kupiš jagode
u podne
pokraj groblja…
Tvoje ruke bile su velike, djede – da si živ, u njih bi
mogao skupiti jagoda za sav ovaj nejaki naraštaj.
Vidio sam, djede, i tvoje brkove kako strše na vijesti
da će tuđinci možda doći i na tvoje međe.
Znam ja, moj djede, da si bio neustrašiv – čak i u snu
želio sam da te makar jednom vidim i da te se uplašim.
Ali… Eh, ti, djede, nikad te nisam imao – nikad mi mjesec
nije po tebi poslao žutih kolača…
Chicago, 2. 6. 1976.
(Odisej sa Atlantika, 1986.)
Ne tužim se, samo mi je do neba krivo što sam prvo hvalio LZMK, ne znajući da me taj isti LZMK nije uvrstio 2011./12. godine u svoju Hrvatsku književnu enciklopediju, a kada sam to doznao radeći na mojoj Memoarskoj trilogiji, predugo sam čekao prelistati i HBL, svezak 9 – i to mi se osvetilo. Cijeli komplet HBL 1-9 darovao sam, još uvijek zapakiranog, Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, dakle nisam prelistao komplet HBL 1-9 i nisam upoznat sa sadržajem u ovom enciklopedijskom kompletu, osim sa sadržajem u svesku 9 koji sam nedavno prelistao.
Hrvatska, nažalost, nije velika svjetska demokracija – današnja Hrvatska je mlada demokracija i ona ovisi o velikim svjetskim demokracijama, odnosno o velikim svjetskim silama! Nemojmo uzimati baš sve zdravo za gotovo što rade velike svjetske demokracije.
„Velike svjetske demokracije“ su u povijesti uzrokovale najveće pogrome na svijetu i „mali narodi”, umjesto da su učili od njih, ponavljaju njihove pogreške. Njemačka i druge vodeće demokracije u Europi čuvale su i sačuvale svoj nacizam i fašizam generacijskim naslijeđem i zato danas imaju generacijski neofašizam i neonacizam i ponovnu rasističku glavobolju. 20,000 nacista okupilo se 1939. u Madison Square Gardenu u New Yorku i podržali Hitlera. Sjedinjene Američke države su bile na čelu Saveznika u ratu protiv sila Osovine – sile Saveznika su pobijedile nacizam i fašizam. Na kraju II. svjetskog rata Amerika je primila europske naciste i njihov kapital, uglavnom iz Njemačke i zato je, od tada, većina najvećih industrijskih konglomerata u Americi u rukama nasljednika s njemačkim prezimenom. Tko ovo ne zna ili tko ovo niječe, ne zna svjetsku povijest. Danas, zbog generacijskog naslijeđa nacizma, neonacisti slobodno marširaju u američkim gradovima.
Slobodan sam čovjek
Ja sam slobodan čovjek i književnik i nisam ničije ni privatno ni društveno vlasništvo, dakle nisam ni hrvatski ni američki i ničiji rob! Iz moje biografije u HBL-u vidi se veoma dobro koliko me hrvatski nacionalni kulturnjaci malo poznaju i koliko me u stvari uopće ne žele upoznati – tko su ti u našem hrvatskom narodu koji su toliko zainteresirani za moju biografiju, kada su me sve hrvatske nacionalne ustanove ufitiljile u svoje ladice i kada nitko u Hrvatskoj ne zna za me, osim upravo onih u LZMK koji su zainteresirani da nešto zarade i preko mojih leđa? I, bogami, dobro su zaradili, a da sam znao ovo što danas znam o pojedinim osobama u LZMK, ne bi preko mojih leđa zaradili nijedan euro!
Ponavljam, tijekom prelistavanja HBL-a, svezak 9, mislio sam da ću dobiti infarkt – još uvijek u šoku, čak sam pomislio odreći se hrvatskog državljanstva. Međutim, nakon nekoliko besanih noći, potvrdilo se ono što je najsvetije u našem hrvatskom narodu – biti i ostati državljanin u svom hrvatskom narodu (a već sam bio spakirao svu moju hrvatsku dokumentaciju i bio na putu da je pošaljem Vladi RH, neka ih tamo poništavaju kako znaju). Nitko, nijedna nacionalna kulturna ustanova i nijedan pojedinac u Hrvatskoj, ponavljam, nitko u Hrvatskoj nije vrijedan da se odričem mog teško stečenog hrvatskog državljanstva. Američki državljanin sam još od 1974. godine i ovaj američki narod me je prihvatio kao svoga – Amerika me je prihvatila kao najbolja maćeha. Postao sam Hrvatski državljanin kada sam se vratio u Hrvatsku 2010. godine – morao sam dokazati da sam Hrvat i to sam dokazao (o tome nema ni riječi u HBL-u). Nitko nema pravo, bez moga odobrenja, mojim hrvatskim identitetom skupljati poene za svoj narcizam u koruptivnom patriotizmu i to još na istim stranicama na kojima se generacijskim naslijeđem ovjekovječuju ustaše, hrvatski ratni zločinci iz II. svjetskog rata i poraća.
LZMK je morao znati na osnovi svih informacija o meni, posebno i onih informacija u NSK u Zagrebu, kakvim sam životom živio u RH u Jugoslaviji i u Americi, kao jugoslavenski Hrvat i hrvatski pisac/pjesnik do propasti Jugoslavije i tijekom godina od stvaranja nove, mlade hrvatske demokracije, odnosno tijekom postojanja današnje Republike Hrvatske – dakle, LZMK je morao znati da je humanizam u mom hrvatskom identitetu moral moje ličnosti. Ponavljam, humanizam u mom hrvatskom identitetu je moral moje ličnosti. Ovo ne govorim da se nekomu ulizujem mojim patriotizmom (tko se brani patriotizmom, najveći je nitkov!).
*
U mojoj biografiji u HBL, svezak 9 piše da sam svašta radio, ali ne piše:
– tko su mi otac i imati; da sam bio posvojen; da sam imao nesretno djetinjstvo; da me je odgojila kao najbolja majka moja ujna folksdojčerka; da sam izučio kolarski obrt; da sam, pored Gimnazije Matija Antun Reljković u Vinkovcima pohađao i Srednju poljoprivrednu školu u Vinkovcima; da sam u gimnaziji vodio dramsku i muzičku sekciju koja je nastupala u Domovima kulture i u školama; da sam bio u Sjemeništu franjevaca konventualaca u Zagrebu i da sam bio dekan svim sjemeništarcima u klasičnoj gimnaziji; da sam treći najstariji od petero braće i tri sestre;
– da sam bio predsjednik Saveza studenata Pedagoške akademije i član Saveza studenata Slavonije i Baranje;
– da sam 1967. g., s još dvojicom studenata, suotkrio rimski sarkofag, odnosno rimsku grobnicu iz vremena stare Murse, što je tada bilo registrirano u Muzeju Slavonije u Osijeku;
– da sam pisao jednočinke i da sam na Pedagoškoj akademiji vodio dramsku sekciju u kojoj smo mi studenti nastupali u suradnji s dramskim glumcima iz osječkog Narodnog kazališta u slavonskim i baranjskim školama i u Domovima kulture;
– da sam bio aktivan u studentskim organizacijama za mir u svijetu;
– da sam otišao u SAD iz radoznalosti i jer sam vjerovao u ljubav;
– da sam bio student kod čuvenih svjetskih lingvista na Čikaškom sveučilištu, među kojima su bili i preživjeli poljski partizani iz II. svj. rata; da sam studirao i na postdiplomskim studijima na Illinois sveučilištu; da sam na De Vry sveučilištu studirao naizmjeničnu struju Nikole Tesle;
– da sam bio domar, javni bilježnik, prevoditelj, socijalni radnik, glavni inženjer u stambenom sektoru u dva nebodera, svaki s 250 kondominija; domar/elektrotehničar i gostujući predavač esejistike u gimnaziji; certificirani medicinski asistent u bolnicama i u staračkim domovima, bolničar i rendgenski tehničar i da sam u skoro svim strukama bio proglašavan za najboljeg djelatnika mjeseca i godine;
– da sam osobno poznavao istaknute najstarije ljude iz hrvatskog kulturnog i radničkog života u hrvatskoj dijaspori od prije I. svj. rata, između dva svjetska rata i njihovih poraća; da sam poznavao skoro sve osobe iz hrvatskog kulturnog i zabavnog života koje su dolazile i u mojoj suorganizaciji u SAD-u;
– da sam radio kao prevoditelj u privatnoj agenciji TransEuropa Translations i kao turistički agent u American International Entgerprises (AIE) u organiziranju charter direktnih letova preko JAT-a, Swiss Aira i Lufthanse;
– da sam u Americi sretao najistaknutije hrvatske predstavnike u kulturnom i diplomatskom životu (pisac g. Mirko Božić, predsjednik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SRH i sada stogodišnjak, nekad ambasador u SAD-u g. Budimir Lončar i dr.); da sam osobno poznavao mog bliskog susjeda g. Harolda Washingtona, prvog afro-američkog gradonačelnika Chicaga; da sam osobno bio u poznanstvu s gđom. Mildred Peterson, američkom spisateljicom i filantropicom, čiji je suprug bio u američkom diplomatskom koru u Grčkoj i u Jugoslaviji; da sam bio u poznanstvu s g. Archibaldom Pleasanceom, čuvenim kanadskim i američkim slikarom flore i faune na platnu i prvim dizajnerom u američkoj tvornici dječjih igrački Mattel, koji je izradio naslovnicu za moju knjigu pjesama Lirika sa Pacifika, koju je na Interliberu 2005. hrvatski bard Dragutin Tadijanović prelistavao i zaključio da imamo pjesničkih sličnosti i da jednako zapisujemo godinu i mjesto pisanja pjesama; da sam bio u poznanstvu s gđom. Frances Faith Berlin, autoricom preko tisuću pjesama u stihu i u notama, dobitnicom nagrada u Nashvilleu, te nekoliko romana – bila mi je prva mentorica za moju poeziju na engleskom jeziku; da sam bio u dugogodišnjem poznanstvu s g. Walterom Hannemannom, filmskim kritičarom i urednikom 32 cjelovečernja igrana filma (Smokey and the Bandit i dr.) od kojega sam iz prve ruke doznao o američkom iskrcavanju u Normandiji i o savezničkim misijama na južnoslavenskim prostorima tijekom II. svjetskog rata; da sam po ugledu na američkog pjesnika Walta Whitmana, oca slobodnog stiha, počeo zapisivati pjesme u slobodnom stihu;
– da sam istraživao i biografski pisao o Nikoli Tesli i da sam dugogodišnji član Izvršnog odbora u Memorijalnom društvu Nikola Tesla u New Yorku, u kojem znanstvenici i istaknuti intelektualci iz cijelog svijeta promoviraju Tesline zasluge za bolji život u čovječanstvu;
– da sam primio povelju za suprikupljanje pomoći nastradalima od potresa u Crnogorskom primorju i u Dubrovniku 1979. u iznosu od $44,000;
– da sam organizirao s Maticama iseljenika Iseljeničke susrete;
– da su me hrvatska pjesnikinja Vesna Parun i urednik Matice Ivo Smoljan predlagali za prijem u DHK, ali da mi je prijem odbijen bez obrazloženja;
– da sam prvonagrađen za poeziju u BiH i da mi je MI BiH objavila knjigu pjesama;
– da sam objavljivao poeziju na engleskom jeziku u američkim antologijama i da sam bio nagrađivan za moju poeziju na engleskom;
– da sam bio zastupljen s pet knjiga na Interliberu 2005.;
– da sam objavio što tradicionalno, što u vlastitom izdanju preko 400 pjesama na hrvatskom jeziku u Jugoslaviji, SAD-u i Kanadi i preko 150 pjesama na engleskom jeziku;
– da do danas nisam primljen ni u jedno književno društvo u Hrvatskoj, a da skoro u svakom sokaku u skoro svakom selu postoji ogranak nekog književnog društva u kojem mogu biti članovi osobe koje nisu napisale nijednu knjigu pjesama, pripovijetku, dramu i roman; da pored svega gornjeg nisam uvršten u Hrvatsku književnu enciklopediju u izdanju LZMK, 2011. godine (a da su u HKE uvrštene osobe koje nisu napisale nijedno književno djelo);
O svemu gornjem nema ni riječi u mojoj biografiji u HBL-u, svezak 9 – kao da su za moj hrvatski identitet namjerno prešućeni najvažniji detalji iz moga života i u Jugoslaviji i u Americi.
*
Još 1987. Vesna Parun i Ivo Smoljan su me predlagali u DHK – na licu mjesta sam osjetio da je Društvo hrvatskih književnika tada bilo razjedinjeno. Dakle, nisam bio primljen u DHK i tako sam do danas ostao prepušten sam sebi u Americi – osobno, debelo sam plaćao za objavljivanje mojih knjiga u Hrvatskoj.
Ne treba se čuditi što je moje književno, kulturno i društveno (a ne i političko djelovanje, kojega u mene nije bilo i nema ga!) doslovno prešućeno u HBL-u, svezak 9…
Vratio sam se 2010. g. mojoj domovini kao izgubljeni sin, da postanem njezin državljanin. Ja, koji sam proživio nesretno djetinjstvo i mladost u Hrvatskoj, koji sam pjevao u crkvenom zboru, koji sam se školovao u Sjemeništu franjevaca konventualaca jer sam želio biti i svećenik i koji sam u Hrvatskoj postajao hrvatski pisac i pjesnik još u šestom razredu osnovne škole, morao sam, pored već sve postojeće dokumentacije, dokazivati da sam nacionalno Hrvat i dokazao to? Pa Bog ih blagoslovio, zar ti hrvatski revizionisti, koji se školuju u Hrvatskoj na narodni račun, zaista vjeruju da prije ove današnje Hrvatske nikada prije nije postojala Hrvatska? Meni osobno, i ova današnja Hrvatska i sve što je u njoj najdraže mi je i najljepše mi je na svijetu. Nikoga ne mrzim, ali mrzim što malo-malo pa netko u Hrvatskoj podmeće svoje kukavičje jaje u tuđe gnijezdo u svom hrvatskom narodu… Dakle, ne treba se čuditi što osjećam da sam u mojoj 80. godini života žrtvovan na žrtveniku nevinih ovaca.
*
Sve što sam objavio do 2010. godine nalazilo se u NSK u Zagrebu još do 2010. godine. Darovao sam NSK u Zagrebu sve što sam napisao i objavio. Sve što sam izlagao na Interliberu 2005. nalazi se u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. Poznaju me u Hrvatskoj matici iseljenika, poznaju me u NSK u Zagrebu, poznaju me u DHK jer su iste osobe i tamo na visokim dužnostima (nitko od njih ne zna da sam u stvari već 30 godina skroz-naskroz gluh!). Izložbu mojih knjiga na Interliberu 2005. posjetio je tadašnji Ministar znanosti, kulture i športa g. Dragan Primorac, sada kandidat za hrvatskog predsjednika; predstavnici iz HMI-ja slikali su se s g. ministrom pred štandom s mojim knjigama – i da se dogodi da 2011. nitko u Hrvatskoj ne zna tko sam i što sam i da ne budem uvršten u Hrvatsku književnu enciklopediju koju je tiskao LZMK?
Dakle, cijelog mog života netko me vazda zaboravlja. Moj hrvatski identitet je ovakav kakav je i ne sramim ga se.
*
Kada sam se nakon povratka u SAD 2011. javljao NSK u Zagrebu, osobe na odjelu Inozemne croatice, koje su danas i na najvažnijim funkcijama u DHK, otresale su se na me kao da sam im nešto dužan (a ja im darovao cjelokupnu književnu građu!); niječu da poznaju djelatnike u HMI-ju u Zagrebu, a svi se međusobno poznaju, svi pišu jedni drugima predgovore i pogovore, hvale jedni druge i u HMI-ju i u DHK-a i u NSK-a – komu se ne sviđa život u Hrvatskoj, može slobodno ići van iz Hrvatske. Zna li itko u Hrvatskoj da je sva moja književna ostavština (objavljene knjige i neobjavljeni rukopisi, te obiteljski album) pohranjena darovnicom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (što uopće nije spomenuto u mojoj biografiji u HBL-u)? Je li itko u spomenutim ustanovama napisao ili kazao na otvorenoj tribini jednu riječ našem hrvatskom narodu o mojoj darovnici SNK, o mom književnom djelovanju i o čuvanju mog hrvatskog identiteta u Americi? Kakva je to umrežena nepotistička mreža uhljeba u kojoj svatko radi što hoće i u kojoj se svi žive kao bogovi na narodni račun: da nas te institucije drže u ladicama i guraju na narodni račun samo svoju književnu građu i svoje statistike? Mnogi od tih malih i velikih bogova u Hrvatskoj prozjakali su mnogo svijeta i imaju obraza kazati da im je u tuđem svijetu bilo ljepše nego u Hrvatskoj u kojoj su se školovali i doktorirali na narodni račun i u kojoj imaju „sigurnost na poslu“. Gdje je tu hrvatski identitet? Hrvatski identitet je danas narcizam u koruptivnom patriotizmu.
Dakle, da su svi oni, koji se trude samo za svoje interese u gore spomenutoj nepotističkoj mreži uhljeba radili svoj posao kako treba, u svrhu čuvanja zajedničkog, istinskog humanističkog hrvatskog identiteta, pretpostavljam da bih i ja bio uvršten u Hrvatsku književnu enciklopediju. U kojem još narodu na svijetu netko može biti član nekog društva književnika i biti uvršten u Hrvatsku književnu enciklopediju, a da nije objavio nijednu knjigu pjesama, pripovijetku, dramu i roman, a pisac koji je to napisao ne? Nigdje. To je moguće samo u narcizmu koruptivnog patriotizma u svjetovnom i duhovnom ustrojstvu u Hrvatskoj. Nacionalne ustanove u Hrvatskoj postaju sve veća politička legla i legla osobnog oportunizma i nepotizma, ustanove u kojima se polemizira na narodni račun tko je veći Hrvat, a tko manji Hrvat i u kojima se pune koruptivni, oportunistički džepovi – i zato ja danas osjećam da sam žrtva na žrtveniku nevinih ovaca. Divlji rastjeraše pitome iz Hrvatske i to je naša hrvatska stvarnost i naša hrvatska tragedija.
Ovaj autor je pjesnik između dvije domovine – tako su bar drugi govorili o meni u vrijeme kada sam čuvao moj hrvatski identitet u Americi tijekom naleta srpskog hegemonizma u Jugoslaviji (ni o ovome nema ni riječi u HBL-u). Pravda nije pravda samo radi pravde – pravda često mora biti pravična i poštena. Nažalost, pravda na stranicama HBL-a, u DHK-u, u NSK-a, u HAZU-u i u drugim nacionalnim ustanovama nije pravična i poštena. Mi Hrvati previše živimo u mraku prošlosti i u mraku umiranja, umjesto da slijedimo svjetlo života i svjetlo budućnosti. Žalosno. Postoji jedna istina: da u Hrvatskoj nije bilo i da nema nesebične ljubavi pisaca i ljubavi svih drugih djelatnika u svim drugim sferama života, iz svoga naroda, za svoj narod, ne bi bilo ni hrvatske književnosti ni nakladnikā ni književne kritike ni prevoditeljā ni enciklopedijā – ni Hrvatske ni hrvatskog identiteta. Ni bolje budućnosti svijeta.
Hrvatski bard stogodišnji Dragutin Tadijanović, nakon prelistavanja moje knjige pjesama na Interliberu 2005., šalje mi s posvetom svoju knjigu Ostani, ostani uza me, dobivam zahvalu od pape iz Vatikana, od američkog predsjednika Obame, od Kongresne knjižnice u Washingtonu, a ne dobijem odgovor iz ustanova u Hrvatskoj koje su stvorene da hrvatske pisce i druge najbolje hrvatske umove raštrkane svuda po svijetu ubaštine u Hrvatskoj.
*
Na kraju krajeva, živim u Americi i logično je da poštujem ovu zemlju i njezin Ustav. Odsad neka svi (ne)odgovorni u Hrvatskoj metu svoju kuću, ja ću ovdje u Americi mesti moju kuću. Kako se danas osjećam, iskreno rečeno, ne želim više dolaziti u Hrvatsku (dvaput vraćanja domovini je dosta). Ponavljam, slobodan sam čovjek i nezavisni književnik i nisam ničije privatno ili državno vlasništvo. Krleža je isuviše velik, a da se pod njegovim imenom u enciklopedije ubacuju biografije i malom i velikom lopatom… Krleža je još za svoga života rekao u smislu da čak ni oni koji su pročitali sve njegovo i koji su pisali o njemu nisu ništa posebno ispekli. Umro sam.
Konačno sam naučio najveću lekciju u životu: da se ne može svakomu vjerovati čak ni u svom narodu. Što se tiče činjenice da nisam kao hrvatski književnik član DHK i da nisam uvršten u HKE, tješim se činjenicom da sam kao jugoslavenski Hrvat i kao hrvatski pjesnik uvršten 1980. g. u prvu jugoslavensku iseljeničku antologiju poezije u jednom drugom južnoslavenskom narodu, u srpskom narodu u Srbiji, s naslovom iz jednog mog stiha, u kojoj su (u antologiji) moje pjesme objavljene na ijekavskom govoru (razmišljao sam o tome – možda je upravo u tome i u mom prezimenu problem mog neprihvaćanja u Hrvatskoj za hrvatskog pisca i pjesnika); MI BiH u Sarajevu nagradila me je za najbolju poeziju i objavila mi knjigu pjesama. HMI to nije uradila i to je sramota te ustanove.
Žrtvovan sam na žrtveniku nevinih ovaca
Svatko u svom životu ima svoju kapelu u kojoj dubi (nisam kazao gubi) vrijeme na glavi ateistički, agnotistički ili religiozno, kulturno ili nekulturno, humanistički ili megalomanski, socijalistički, komunistički ili kapitalistički pa čak i imperijalistički i neofeudalno, neofašistički i neonacistički – svi mi pečemo nešto u toj kapeli umovanja u sistemima koji se od početka čovječanstva međusobno prožimaju i sisaju istu sisu – izrabljivanje čovjeka: netko ispeče nešto za života, netko ne ispeče ništa za života. Poneki u cenzurama u svojim kapelama (čitaj, u svojim mišljenjima punim predrasuda u nacionalnim bojama) nisu ispekli, kako reče Krleža, „ništa naročito”. Krleža je znao što je govorio: u kapeli cenzure onih koji su ga tobože najbolje poznavali, radilo se o njegovoj pisanoj riječi… Dakle, Krleža je znao što je govorio, a i najveći zaljubljenici i zaljubljenice u njega, oni koji mu u svom idolopoklonstvu pale svijeće, nisu znali što je Krleža rekao – i živjeli su dobro i žive dobro u tim kapelama u kojima govore o nama piscima, da imaju od čega živjeti na račun Krležinih riječi i na račun svih nas hrvatskih pisaca koje nisu razumjeli ispravno i koje ne razumiju ispravno… I zato nas uvrštavaju u pogrešne enciklopedije – umjesto da nas uvrštavaju u književne enciklopedije, uvrštavaju nas u biografske enciklopedije.
Nažalost, zbog toga što osjećam da sam žrtvovan na žrtveniku nevinih ovaca, ne želim više umrijeti u mojoj hrvatskoj domovini – umrijet ću u Americi koja me je prihvatila kao najbolja maćeha. Ne odričem se moje domovine Hrvatske (i moje domovine BiH u kojoj sam se rodio) i mog hrvatskog naroda, ali se odričem svih koji u svjetovnom i duhovnom ustrojstvu u Hrvatskoj prave budale od nas Hrvata. Moj hrvatski identitet nije za prodaju…
Ovim pismom, kao i u pismima iz proteklih nekoliko dana, zabranjujem da se odsad u Hrvatskoj spominju moje ime i moja književna građa. Zabranjujem da se moje ime i moja objavljena ili neobjavljena književna građa spominju, objavljuju ili ponovno objavljuju u LZMK, HBL, svezak 9. i bilo gdje u Republici Hrvatskoj i u bilo kojem obliku u Republici Hrvatskoj.
Žao mi je što moram javno braniti moje “ja“, ali što ćemo, što drugo da se radi, kada se u svijetu sve više laže i živi u narcizmu koruptivnog patriotizma? Kada čovjek osjeti da mu netko podmeće kukavičje jaje i kada čovjek osjeti da je žrtvovan za usrani bakšiš na žrtveniku nevinih ovaca, čovjek mora udariti šakom o stol i štititi svoj hrvatski identitet i hrvatski humanizam. Podvlačim, poanta ovog pisma je zaštita hrvatskog identiteta i hrvatskog humanizma. Ali, kako reče onaj Andrićev hodža “…Neće ni ovo ovako doveka. Ali ko zna?…”
Priča o žrtvi na žrtveniku nevinih ovaca zauvijek završena.
