Bolji su narodi koji podižu ustanke

Knjiga "Borci, buntovnici i vođe" (1939.) Joe Matošića (1890.-1966.)

Hrvatski novinar i publicist Joe Matošić (1890.-1966.) u teško nabavljivoj knjizi „Borci, buntovnici i vođe“ (Tiskara „Danica“, Zagreb, 1939., 336 str.) iznio je razmišljanja u svezi različitih političara (Adolf Hitler, Benito Mussolini, Mahatma Gandhi i dr.) kao i političkih pokreta, biljega tadašnjeg vremena. Zanimljiva je posveta u toj knjizi: „Uspomeni mog dobrog oca, koji je zbog mojih borbenih istupa protiv nekih režima morao snositi križ osvete i progona“. Također je autor romana „Sumrak Habsburga“ (1930.) i „Leksikona mudrosti“ (1960.) kao zbirke aforizama, misli i paradoksa državnika, pisaca i dr.

„'Svaka je sjena – svjetlo prema tamnijoj sjeni i svako je svjetlo – sjena, prema većem svjetlu.' – John Ruskin. […] 'Prečanski' Srbin Dr. Lujo (conte) Vojnović, bivši tajnik crnogorskog kralja Nikole i bivši informator Ferdinanda Koburškog u Sofiji, napisao je 1911. godine članak u 'Savremeniku' recenzirajući Kallayevu knjigu o Srbiji, te se tim povodom našao prinukanim napisati nešto što bi ga valjda preporučilo austro-madžarskoj diplomaciji. Tada se govorilo da mu je to služilo za preporuku da postane bar neki generalni konzul u Beogradu ili na Cetinju, mada su mu bez dvojbe rasle zazubice za – ambasadorskim mjestom! Napisao je nešto g. 1911. (jedanaeste!) jer se nije nadao da će doći balkanska 1912, svjetska 1914. i savezničko-pobjednička 1918. godina! […]

'Narod koji digne ustanak, prije će osvojiti svoje susjede, nego će dozvoliti da ga drugi podjarme.' – Danton. […] 'Najveći uzrok revolucija je taj što narodi napreduju, a ustavi se ne mijenjaju.' – Macaulay, Speeches. […] 'Najbolja je ona vlada koja nas uči da vladamo sami sobom.' – Goethe, Sprüche. […] Hitler se prepotentno postavio nad državom i nad sudom, te kao nekad Robespierre veli: 'Kad mi netko predbacuje što zavjerenike nisam predao redovitom sudu, onda mu odgovaram: ' Tu takvim momentima, ja sam odgovoran za sudbinu njemačkog naroda i time sam ja osobno vrhovni sudac njemačkog naroda'. Ta uobraženost Hitlera graniči sa neuračunljivošću. Nema tog stvora, u nijednoj naciji (makar to bio genij nad genijima) tko bi imao pravo da sam sebe imenuje sucem čitavog naroda. […]

Nitko nema pravo ubijati čovjeka bez suda, i svaki koji to izvrši, on je zločinac, makar ubio – zločinca. Hitlerizam, fašizam i boljševizam su tri poslijeratna tumora na savjesti čovječanstva koje treba liječiti više psihološkim i sugestivnim metodama nego kirurškim nožem! Treba se javiti novi politički mesija koji će čovječanstvu pokazati put istinske i prave pučke vladavine, u suglasnosti s raspoloženjem i voljom naroda, te će eventualno pobrati neke dobre ustanove fašističke doktrine, korisne i dobre strane nacizma [Amerikanci su nakon II. svjetskog rata odveli oko 2.000 nacističkih znanstvenika u SAD, pa bi se Američki svemirski program trebao zvati njemačkim!], te opravdane socijalističke napore boljševizma, ali nadasve tečevine demokracije, pa da od tog kruha smijesi pogaču koja neće naškoditi nijednom čovječanskom želucu, te pružati nacijama mogućnost vladavine bez krvi, bez nasilja i bez bajuneta, nego temeljiti upravu na pravnu jednakost, bratstvo interesa i socijalnu pravdu, te neograničenu slobodu izražavanja i slobodnog mišljenja! […]

Mussolini je preuzevši vlast namjeravao raspustiti parlamenat i neograničeno vladati pomoću crnih fašističkih četa, ali nagovoren od prijatelja odustao je od toga i sazvao parlamenat, mada u toj kući od 540 članova nije bilo nego dvadeset fašističkih zastupnika. […] I značajno je da njegovom govoru nije pljeskalo samo dvadeset njegovih partijskih drugova, nego više od polovice Komore. Za Mussolinijevu vladu glasovala je većina parlamenta bojeći se da ga ne raspusti. Tako je njegova diktatorska vlada dobila krinku parlamentarizma, ali je ona uza sve to bila diktatorska. Ne povjeravajući se u tu fingiranu većinu (ali u stvari potajnu opoziciju), on je polije jedne godine vladanja raspisao izbore da bi na svojoj fasadi fašističke vlade mogao postaviti dekoraciju parlamentarizma i time se kao glumac u novome kostimu predstavio Europi. Zauzevši vlast i preuzevši državnu blagajnu u svoje ruke, organizirao je stranku i motor stranke: stranačke novine. […] Fašistička Italija je faktično republikanska – monarhija! Paradoks?!? Da, ali paradoks koji označuje istinu. (Oscar Wilde reče: 'Paradoks je često jedini put koji vodi k istini'). Mussolini je i predsjednik republikanske monarhije i šef vlade i vođa stranke. Janus sa – tri lica: Diktator! Ali diktator koji je mudrom politikom dobio većinu naroda. Dugo se među fašističkim vodstvom vodila borba i diskusija: da li šef vlade može biti i vođa stranke. Diktator je pobijedio jer je – htio. […] Pravi tip svehtijenja čiji se temelji osnivaju bez sumnje na – ambiciji. […]

Stara je bolest, ne samo domaćih političara, nego političara od zanata uopće, da vrlo nerado ustupaju mjesto sposobnijima, a pogotovo ne mlađima, iako su u duši uvjereni da su mlađi tj. oni koji dolaze (kod svih naroda) energičniji i sposobniji od onih koji odlaze… Ali kao u prirodi proces samoodržanja (Darwinov 'Struggle for life') – tako je i u politici. Starkeljama koji žive od prošlosti ne da se poći u mirovinu ili muzej. […] Mussolini je za vrijeme Tripolitanskog rata – osuđen jer je nagovarao vojnike da ne idu u rat! […] Mussolinijev biograf Beltramelli u knjizi 'L'uomo nuovo' nastoji opravdati ovu metamorfozu. Beltramelli spominje jedan odlomak Mussolinijevog članka u kojemu se tobože pravi bilanca da li je kolonijalni rat Italije u Tripolisu vodio s računom ili bez računa, ta da li se je uopće isplatila i hoće li se isplatiti ta ekspedicija. Mussolini je napisao: 'Pjesma “Tripoli bel sol' d' amore“ je glupa pjesma! Kolonijalni pothvati moraju se poduzeti na temelju točnog računanja: toliko milijuna, toliko mrtvih, toliko koristi. Ako korist nadmašuje gubitak, tada se pothvat poduzimlje, ali ako korist ne isplaćuje mrtve i ne vraća novac, ne smije se poduzeti. A ako jedna vlada dugih ušiju i prljavih političara hoće da ga poduzme zbog nejasnih ciljeva, tada bukne revolucija…' Dakle rat – kao trgovačko poduzeće! Mussolini je mislio da će buknuti revolucija, ali [u]mjesto toga – on je godinu dana odležao iza rešetaka, u mrtvom domu, gdje nemirni politički duhovi obično kod svih nacija završavaju svoju političku visoku školu. Kasnije je naravno promijenio mišljenje i osnovao imperij – zauzećem Abesinije…“. (Joe Matošić, Borci, buntovnici i vođe, Tiskara „Danica“, Zagreb, 1939., str. 111., 113., 177., 228., 231., 240.-241., 264., 267., 269.-270.).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić