Dome roda hrvatskog

Od pamtivijeka hrabri vitezovi

 

 

Sedam dragih prijatelja mojih,

sedam je stasitih gorostasa,

sedam divova moja Istra broji,

stoluju oni navrh Učke gore

pod oblacima i žarkim suncem

planina im skriva bajne dvore.

Kad se bura prema Jadranu ruši

oni već skakuću na morskoj površi,

kad se sunce s obzorjem ljubi

lice im obasjano srećom u duši,

pjesmom zovu ljepotice lakokrile

eno ih na Velebitu – prekrasne vile.

 

Od pamtivijeka hrabri vitezovi,

gradova ponosni graditelji,

Domovine svoje vjerni sinovi,

junačka srca, ne boje se nikoga,

budnim okom paze na kutak svaki

doma svoga roda hrvatskoga.

 

Divovi i svi junaci hrabri

svoju će zemlju braniti znati,

zato čujte dobro ove glase:

Istra naša – to recite jasno svima,

samo jednu putovnicu ima,

onu, koju crven-bijela polja krase!

 

Neka dobro znaju: napadači,

barbari i strani osvajači,

ali i domaće izdajničko smeće,

na Učkoj nikad granica biti ne će!

Istra je vazda hrvatska zemlja bila

i uvijek će biti naša – krasna i mila!

 

(Ovu pjesmu posvećujem Hrvatskoj vojsci, koja se danas, 15. studenog 2019., vratila u Istru, u Pulu, u vojarnu 'Hrvatski branitelji Istre').

 

Mijo Arapović