Chesterton i značenje obrazovanja

Tragediju suvremenoga obrazovanja briljantno zapazio

„Tipično je za naše doba”, pisaše Gilbert Keith Chesterton (1874.-1936.), engleski književnik, pjesnik, romanopisac, esejist, pisac kratkih priča, filozof, kolumnist, dramatičar, novinar, govornik, književni i likovni kritičar, biograf i kršćanski “da smo to više sumnjičavi oko vrijednosti filozofije što smo više uvjereniji oko važnosti edukacije Takoreć, što smo skeptičniji o posjedovanju ikoje istine, to smo naoko sigurniji da možemo tome učiti djecu. Što je malešnija naša vjera u doktrinu, to je veća naša vjera u doktore“ (očita suđrotnost kršćanskoj filozofiji, op., T.T.). Odsuće teologije i filozofije iz srži (temelja, core je višeznačna riječ, op., T.T.) suvremenog akademstva vodi neizbježno, po Chesteronovu gledištu, do pokušaja supostojanja dva međusobno neuskladiva obrazovana koncepta koji stvaraju shizmu ili shizofreniju u srcu akadamske zajednice.

„Istina je da je suvremeni svijet odan dvjema potpuno različitim i nespojivim koncepcijama obrazovanja. Uvijek pokušavajući da proširi djelokrug obrazovanja, on (suvremeni svijet, op., T.T.) uvijek nastoji isključiti iz sebe religiju i filozofiju; što je potpuna glupost. Možemo imati obrazovanje koje uči da je ateizam istina, i to može biti sa te točke gledišta cjelovito obrazovanje, ali ne možete imati obrazovanje koje traži učenje svih istina, i onda odbija raspravljati je li ateizam istina. 

Besmislenost suvremenog akademstva u napadnoj gradnji univerziteta bez univerzalnoga je tema kojoj se Chesterton često vraća. “Odbacimo natprirodno”, kaže Chesterton, “i tad nam ostaje neprirodno (eng. unnatural znači i čudno, op., T.T.). Obrazovanje je istinito samo u stanju prenošenja, i kako mi možemo prijeći u istinu ako ona nikad nije bila u našim rukama (nama, op., T.T.)?" Jedna posljedica akademskoga manjka istine u njenoj punini je ono što Chesterton naziva “standardizacijom niskim  standardom”, nemuštim standardom najnižega mogućega nazivnika propisanoga od mediokriteta". U nenazočnosti ujedinjujućega curriculuma u kojem svaka disciplina upotpunjuje druge, svaki dio ima smisla u svjetlu cjeline, suvremena akadamičnost (anemičnost, op., T.T.) je doslovno raščinila sebe u preobilju rascjepkanih čestica, od kojih nijedna nije u suobraćanju sa ostalima. “Sve je bilo međusobno  razdvojeno, i sve je uzgajano hladno."Uskoro ćemo čuti specijaliste koji odvajaju ton od riječi pjesme, na temelju čega kvare jedno i drugo… Takav svijet je nalik divljem sudskom razvodu 

Ironično, u egzorciziranju ujedinjujućega duha teologije i filozofije iz srži curriculuma, moderna akademija je osudila i razudila sebe na elementarne čestice, u kojem je svaka disciplina (materija, područje, grana op., T.T.) prognala sebe iz ostalih. U izopćavanju teologije i filozofije je moderna akademska zajednica paradoksalno izopćila samu sebe od sebe! “Jer što osnovna škola ne izučava teologiju”, piše Chesterton, “može se oprostiti kada ne bi izučavala išta drugo.

Sustavna grješka suvremenoga svijeta je tako golema da dopušta stvarima da budu neučinkovite tako dugo dok su ireligiozne. 

Protuvjerski duh suvremenosti je toliko suprotstavljen ideji ujedinjujuće istine da radije prihvaća obrazovanje bez potrage za smislom nego da prihvati obrazovanje koje u osnovi sadrži traženje smisla religije ili filozofije. I to suglasno Chestertonu zacijelo nije pravo obrazovanje: “Svako obrazovanje uči filozofiji; ako ne dogmom tad sugestijom, podrazumijevanjem, atmosferom. Svaki dio toga obrazovanja ima poveznicu da s drugim dijelovima (sjetiti se R. Steinera, op., T.T.). Ako sve to zajedno ne pridonosi nekom općem pogledu na život, to nije uopće obrazovanje”. Ovaj cjeloviti (sastavni) pogled na slobodno umijeće podučavanja je u suprotnosti sa necjelovitim (rastavnim) obrazovanjem relativista. “Ima nečega što je otužno u podučavanju nekoga svačemu ako to usporedimo sa suvremenim učenjem ničemu, i iste vrsti ništosti svakome. Budući su dosadašnji doprinosi filozofiji pomoću kojih čovjek može razumjeti svemir, potonji (suvremeni način, op., T.T.) nije filozofski sustav već umijeće nefilozofskoga čitanja i pisanja”. Prethodnici su učili odgajanike kako misliti; današnjičari štite svoje žrtve od razmišljanja.

Ovo odsuće mišljenja i sposobnosti razmišljanja je tragedija suvremenoga školstva; mi ne možemo razumjeti druge predmete (subjekte) curriculuma ako mi ne možemo razumjeti filozofiju i teologiju. Uzmimo npr. povijest, ako povjesničari nisu naučili razmišljati filozofski i teološki oni su izopćeni od prošlosti. Oni tad ne razumiju tko stvara povijest, što čini povijest, i zašto se povijest dogodila (za pojedine je to zbir slučajnosti, op., T.T.). Oni to ne razumiju. Još jednom  Chesterton je dao dijagnozu problema sa nepogrješivom unfailing preciznošću: O polovici historije se sada u školama i koledžima promišlja ogoljelo i vjetrenjasto po uskom gledištu koje ostavlja postrani teološke teorije. Izgleda da su povjesničari potpuno zaboravili dvije činjenice; prvu da čovjek djeluje zbog ideja (ideala, op., T.T.); i drugo što bi sukladno tome trebalo otkriti, koje su to ideje? 

Pravilno shvaćeno, povijest je vremenska mapa koja pokazuje nama ne samo odakle smo došli nego također i gdje smo, i kako smo tu dospjeli. Moguće je predvidjeti gdje ćemo stići u budućnosti ocrtavajući spoznaju vremenske mape od dolaska (na povijesnu pozornicu, op., T.T.) do danas, i proširujući (projicirajući bi bilo bolje, op., T.T) crtovlje u područje budućih mogućnosti. U tom smislu povijest može biti proročanska. Ona umnaža naše znanje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To je dakako istina samo ako je vremenska mapa točna. Ako je ocrtana od onih koji opažaju predrasudama ili dnevnim zapovijestima uspjet će nam samo da se izgubimo. Postoji nekoliko stvari pogubnijih od netočne mape, posebno ako se nađemo na opasnom terenu.

Chesterton je tragediju suvremenoga obrazovanja briljantno zapazio, i ona nas ostavlja u zabrinjavajućem neznanju tko smo, gdje smo, odakle smo i kamo idemo. Mi smo izgubljeni i blaženo nesvjesni  glavinjamo prema ponoru. To je cijena koju smo osuđeni platiti za našu slijepu vjeru u ništa.

Teo Trostmann