Hrvatski Fokus
Hrvatska

Balvan revolucija u Crnoj Gori

Beograd preko SPC-a želi zadržati okupaciju Crne Gore iz 1918. godine

 
 
Od 1918. na prostorima bivše Jugoslavije, a i nešto šire, umjesto panslavenstva, pa i jugoslavenstva (južno panslavenstvo), na djelu je pansrpstvo, odnosno velikosrpstvo. Panslavenstvo, u različitim inačicama, kao i jugoslavenstvo, dosjetili su se Srbijanci, dobro je utiralo put – balkanskom pansrpstvu. Aktualna je trenutačno njegova akcija u Crnoj Gori, tamo je podiglo, ni manje ni više, nego – balvan revoluciju. Predstava je inače repriza onih iz druge polovice osamdesetih po Srbiji, Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, a zatim početkom devedesetih u Hrvatskoj. Čak su i neki glumci, naročito likovi iz Srpske crkve, poput Atanasija Jeftića i Amfilohija Radovića – isti, sudjelovali su aktivno u agresiji na Hrvatsku i BiH.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/01/20191227135523_576018.jpg
Trideset godina kasnije – svećenici SPC-a na barikadama u Crnoj Gori. Prvo kosti: onda je SPC „šetala“ kosti cara Lazara, kao pripremu za rat i ratni zov Srbalja, a sada su na zraku „prošetale“ kosti crnogorskog sveca S. Vasilija Ostroškog, prošetao ih mitropolit Amfilohije. Blokirali su Srbi u Crnoj Gori putove, osobito mostove, već se pojavio i tamošnji „Mile Martić“ neki policajac Šćepanović koji je vratio odoru. Ne će, veli, „da bije narod“ što je odnekud poznato, odnosno već je stereotip (i „novo kosovski“ mit) iz Kosova Polja, travanj 1987. Rek'o Sloba svojedobno i istjerao duha iz boce, a poprilično Srbe – s Kosova rastjerao. Malo kasnije. Već je policajca i odlikovao mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Ovdje je inače donekle nova pojava popova Srpske crkve, čak i vladika na čelu balvan-kolona i revolucije. Predvode prosvjednike i nagovaraju ih da se mlate s policijom (na foru nemojte, a namiguju dajte).
 
Demonstracije su još „umotane“ u molitvu – prvo molitva pa ožeži. Navodno je čak i jedan vladika, prosvjednik, završio na VMA, što ne znači da je i stvarno ozlijeđen. Eto onoga „glumaca“ Miroslava Mlinara koji glumio u čak dva „filma“ – hrvatska 1990. kad se malo „posjekao“ u Benkovcu („ustaše“, uvijek nepoznate), a zatim malo drugačije i u bosansko-hercegovačkom u Sarajevu. U Crnoj Gori to izgleda mora „odraditi“ neki vladika SPC-a (Metodije). Postoji i športski događaj koji podsjeća na susret Dinamo – C. Zvijezda 13. svibnja 1990. na kojoj bio i mlad' delija Vučić, pod komandom Arkanovom. Riječ je o košarkaškom susretu Budućnost – C. Zvijezda u Podgorici koji se trebao odigrati neki dan na koji C. Z. nije otputovala. Kao nisu joj jamčili sigurnost, a ustvari se radi o natezanju tenzija. Treba podsjetiti kako je C. Zvijezda „organizirala“ susret s Budućnosti u Beogradu u travnju ove godine (finalna utakmica ABA lige), s napadima delija na igrače od zračne luke do izlaska na parket, bacanjem predmeta, pljuvanjem… tako da se susret odigrao u neregularnim uvjetima. Nakon njega ostavku je podnio trener Budućnosti, Jasmin Repeša (bivši izbornik hrvatske reprezentacije) izjavivši da takvo što još nije doživio. Toliko o „organizaciji“.
 
Može se primijetiti kako se srbijanske državne strukture zasad lukavo drže po strani, ali je zato SPC na cesti, izravno u balvan-revoluciji. Istodobno srbijanska nacionalistička oporba prosvjeduje po Beogradu, u parlamentu, pali crnogorske zastave, ali i ona kak'ti demokratska ima radikalna stajališta, recimo, kao Aleksandar Vučić u mladim danima – od Vesne Pešić, preko Vuka Jeremića do Dragana Đilasa. Postoji još jedna zanimljivost, kao i u „originalu“ („filmu“) devedesetih u Hrvatskoj i Srbima u Crnoj Gori i Srbijancima za događaje u Crnoj Gori krive su – „ustaše“. U taj ubilački antihrvatski stereotip Srbijanci ulažu desetke milijuna eura samo za „prave“ filmove, najnoviji farba i miksa višestruki konvertit Emir Kusturica  Nemanja. Novčani iznosi za propagandu po svijetu, izložbe, „mitologija“ raznim stručnjacima i „stručnjacima“… koštaju Srbiju i stotine milijuna eura.
 
U crnogorskom parlamentu zastupnici prosrpskog DF-a zastupnicima većine viču „ustaše“, Srpska crkva, preko stranke tamošnjih Srba, organizirala je i demonstracije u – Kumanovu, ne odriče se ni Makedonije. Tamošnji prosvjednici prekrstili su Milu Đukanovića u – „Pavelića“, što se osobito svidjelo vatrenom srbijanskom šovinistu Aleksandru Rakoviću, inače trenutačno najagilnijem promicatelju „teorije“ konvertitstva. Tako je i crnogorska nacija konvertitska. „konvertirali“ su iz Srba. Ova „teorija“ se razvila iz one kako su „Hrvati Srbi“ i izvan je cijelog spektra razuma. Toliko je stupidna da je u svom bumerang učinku, kad se vrati kući, bitno antisrpska, pa i autorasistička. Kaže: Ni Srbi ne vole (blago tumačenje) Srbe te glavom bez obzira bježe – od – iz Srba, pa makar i u konvertitske nacije.
 
U srbijanskom parlamentu vlast u Crnoj Gori nazivaju „ustaškom vlašću Mila Đukanovića“. Pritom je vjerojatnost pojave „ustaša“ u Crnoj Gori daleko manja nego da se na Durmitoru pojavi Yeti, ali to propagandiste balvan revolucije u Crnoj Gori nimalo ne zabrinjava. Anticrnogorske demonstracije održane su i u srpskoj republici u BiH, a u Trebinju je osvanuo poveliki transparent s porukom Mili Đukanoviću: „Potpis vaš baš je bolan proći ćete kao Đinđić Zoran“. (Potpis  na Zakon o vjeroispovijesti, o.a.) I eto na svjetlu dana velesrpstva od Kumanova, preko Beograda do Podgorice i Banja Luke. Ima li kakvih odjeka u Hrvatskoj, ne znam.
 
Sažimanje crnogorskog suvereniteta, vraćanje identiteta  
 
Što se to ovih dana događa u Crnoj Gori, što je povod balvan revoluciji? Ništa osobito, tek država Crna Gora skuplja, vraća jednu od sastavnica identiteta u svoje krilo, u krilo svoje suverenosti – svoju pravoslavnu crkvu. Zasad prema usvojenom zakonu o slobodi vjeroispovijesti (on je taj povod balvan revolucije) država (možda) vrati crkve i manastire izgrađene do 1918. u vrijeme postojanja države Crne Gore i autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.
 
U Hrvatskoj, ali općenito na prostoru bivše Jugoslavije, caruje posvemašnje neznanje o SPC-u, a naročito o tzv. Srpskoj crkvi, kako ju njezini svećenici, srbijanski teoretičari, političari i medijski aktivisti – potpuno ispravno – najčešće nazivaju. Misli se kao SPC (ispravnije: Srbijanska crkva) uzduž i poprijeko „ovih prostora“ postoji, što rekli Srbijanci, „odvajkada“, a i prije, dodajem. E pa „malo morgen“ (S. M.) bi to bilo bilo. Srpska crkva djeluje na prostoru bivše Jugoslavije tek od 1920. (točnije tek od 1922., tomos).  Ove godine ona će, za razliku od bivše države moći proslaviti, kakvu takvu, stogodišnjicu. ( Ne će jer upravo slavi osamsto.) Utemeljena je, ujedinjena i dobila autokefalnost nakon Prvoga svjetskog rata. Prema pravoslavnoj političko-vjerskoj praksi, najjednostavnije – onoga čija je država, onoga je i samostalna, autokefalna crkva. Srbijanci i dinastija su Kraljevinu SHS i kasnije Jugoslaviju smatrali proširenom Srbijom, a SPC, Srpsku crkvu, ustvari Srbijansku PC njenom državnom crkvom. Do te 1920. pravoslavne crkve s nazivom SPC, ili Srpska crkva, nije bilo ni u Srbiji, a kamo li izvan njezinih granica. Ali je zato postojala Crnogorska pravoslavna crkva, samostalna, autokefalna, sve do 1918. godine, do okupacije Kraljevine Crne Gore od strane srbijanske vojske (i četnika). (Kad bi se promatralo pravoslavne biskupije u BiH, Makedoniji, Hrvatskoj, tek tada bi se vidjela kompleksnost djelovanja pravoslavlja na području bivše države, nepostojanje SPC-a, primjerice, ali to nije tema.) Tzv. Podgorička skupština, potpuno nelegalno tijelo koje je, silom, ustrojila srbijanska vojna uprava poništilo je Kraljevinu Crnu Goru, prisajedinilo ju Srbiji, a kralju Nikoli II. zabranilo povratak u zemlju. Nakon crnogorske države pala je i CPC, njezin Sveti sinod, bez odluke većine članova, samo uz radikalske svećenike, nelegalno, mimo Ustava CPC-a (četiri glasa od osam) je i formalno „priklopio“ CPC Beogradskoj arhiepiskopiji i nezavisnoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srbiji. I do ishođenja te odluke (Rješenja o ujedinjenju) očito je srbijanska strana došla silom, uostalom s neregularnim Rješenjem postupila kao da je važeće.
 
Kasnije se CPC potpuno utopio u Srpskoj crkvi, ali svakako kao bivša autokefalna, što izričito stoji i u tomosu carigradskog patrijarha Melentija II. izdanog 1922. godine. O ovom presudnom djeliću (1918.-1920.)  povijesti Crne Gore šutjelo se za obje Jugoslavije i u Crnoj Gori (učila se srpska) a kamo li drugdje. Već i iz ovih povijesnih čestica je jasno koliko je teško sabiranje crnogorskog identiteta i povratak punom suverenitetu. Sada, osim ostaloga, srbijansko-balkansko pansrpstvo (svetosavlje) nastoji, jerbo je u Crnoj Gori ostala Srpska crkva, tumačiti kako iz te činjenice proizlazi njezino srpstvo, kako nema crnogorske nacije. Vrijedi za nju sada obrnuto načelo od onoga koje vrijedi za druge pravoslavne države, naime: čija je crkva onoga je i vlast, država, kad-tad. Ili drukčije: onda, 1918., okupirati, sada silom vratiti Crnu Goru. Zato eto i balvan revolucije na čelu sa srpskim popovima, čije smo dosadašnje pohode opisali. Koliko je složen i težak njen položaj u stoljetnom srbijanskom zagrljaju svjedoči i činjenica da je početkom devedesetih s velikosrpstvom sudjelovala u agresiji na Hrvatsku. Možda joj to pomogne u konačnom bijegu iz srbijanskog zagrljaja jer velikosrpstvo pozna i iznutra i izvana, odakle će ga imati prilike još upoznati. To „duplo“ iskustvo ima i Milo Đukanović.  
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Srpsko pranje ruku od agresije

HF

Ante Nazor odgovorio Ljubi Ćesiću

HF

Da je baba umrla koji drugi dan…

HF

Prvo promijenimo Zakon o referendumu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...