Otišo je ranim jutrom Rekoše mi – Otišao je! ranim jutrom, prije zore, bez pozdrava, u nepovrat životom duša slomljena, prijatelj mi bio – kao brat a nije mu još bilo vrijeme Zašto? – nema odgovora ali smrt ne gleda na sat, negdje na rubu života eto tu preko puta čeka u zasjedi pritajeno vreba i zgrabi te drsko za vrat Prolaze mi ljeta i zime hodajući zemljom ovom, vremenom sve brzo mine moja svijeća dogorijeva, umorna sjena smiraj traži koliko još lutati treba do isteka trajanja? Pitaš – Što je život? – Ništa! odgovor slutim u šutnji neba: „Čovječe, prah si i pepeo goli!“ kažem to, onako mrtav-hladan a onda vidim svježi grob, na križu poznato ime – i šokiram se – do boli! Mijo Arapović