Zanemaren odgoj u školama 17 godina

Znanje bez odgovornosti rada i discipline je beznačajno i pretvara se u manipulaciju

 

 

Cjelovita kurikulna reforma ponuđena je bez temeljnog cilja ili doktrine koja bi svjedočila o nastojanjima da se uz nužno i zahtjevno informatičko obrazovanje odgajaju (njeguju) vrline stjecanja discipline, rada i odgovornosti. Nakon više od sedamdeset godina zanemarenog odgoja u obrazovnom sustavu teško je uvjeriti nastavno osoblje a kamoli javnost da je za društveni napredak neusporedivo važnije i vrednije ostvariti odgojne zahtjeve nego li obrazovne. Znanje bez odgovornosti rada i discipline je beznačajno i pretvara se u manipulaciju koja umjesto da vrlinama odgoja sputava neposluh on doslovce buja jer nema strah od posljedica u obitelji, na poslu i u društvenom okruženju. U tom smislu nema dvojbe da je obiteljski odgoj prva karika u odgojnom lancu, ali sve što bi roditelji u tom smislu zanemarili dužna bi bila nadoknaditi i usmjeriti škola njegujući vrline na kojima se gradi civilizacijski mentalitet sposoban i spreman osuditi i po potrebi neprimjereno sankcionirati.

Zbog čega je naš obrazovni sustav traljav, nedovršen i bez oslonca valjalo bi tražiti u osnovama njegova nastanka. Kao što se kuća gradi od temelja koji jamči njenu stabilnost naš je sustav zamijenjen improvizacijom i posljedicama koje nismo u stanju prevladati. Popularna krilatica nakon završetka Drugog svjetskog rata, kad je puno toga nedostajalo u ratom uništenom okruženju, bila je: „snađi se druže“! Bio je to apel koji je u prenesenom smislu značio: ukradi, prevari i podvali tako da te nitko ne može identificirati. Inteligentni su se onoliko snalazili koliko su mogli izbjeći kontroli ili, što je bilo još pogubnije, pojedinci koji su se snalazili koliko su im oblici kontrole bili tolerirani.[1] Sve što je građanski odgoj sankcionirao socijalistička je praksa, ovisno o tome tko je bio izvršitelj prijestupa, tolerirala u ime snalaženja u partiji podobnih ili je pak nepodobne, u ime klasne borbe, uz javnu osudu sankcionirala.[2]

 

Moral je u prvim danima socijalističke prakse bio prilagođen povjerenju odabranih i obezvrjeđivanju svih ostalih. Škola, uz obrazovanje, imala je ideološka obilježja uz sintagmu „svi su za sve  – sve je za svakoga“, a osobito za partijski kadar od povjerenja koje se negdje potajice provjeravalo. Takav kadar koji je povjerenjem umjesto znanjem i sasvim nekim drugim sposobnostima, od „nitko i ništa“ postao „netko i nešto,“ ostavio je posljedice koje se ni do danas nisu izgubile.

 

Pedagoška misao tog vremena bila je opterećena, doslovce opterećena, socijalističkom paradigmom od koje se očekivalo da će školovani obrazovanjem dosegnuti stupanj društvene svijesti; ona će ljudima pružiti sve prema sposobnostima uz naknadu prema potrebama. U takvom vremenu i takvim pristupom vladalo je uvjerenje kako će obrazovan čovjek biti očekivano odgojen. Sve, što se odgoja tiče, svodilo se samo na naslov „odgoj i obrazovanje,“ koji se održao do današnjih dana bez odgoja. Više od sedamdeset godina se u tom smislu ništa nije promijenilo. Svaka školska reforma  bila je naslovljena „odgojem“, a da sadržajno odgojni zahtjevi nigdje nisu bili prisutni kao socijalni imperativ.

 

Odgoj koji je do Drugog svjetskog rata bio zahtjev discipline ponašanja, odijevanja, higijene i odgovornosti koju je provodio, osobito u nižim razredima, učitelj ili predmetni nastavnik iz godine u godinu gubio je autoritet u korist učeničkih prava i sloboda; one su do te mjere degradirale odgoj, uz pomoć interdisciplinarnih stručnjaka, da je u praksi nastavno osoblje izgubilo autoritet.[3]

 

OBRAZOVANJE SAMO ZA SPOSOBNE, A ODGOJ ZA SVE
(…istine i zablude sustava)

 

Ne postoji osoba koja ne zavrjeđuje mogućnost obrazovanja uz konstataciju da nisu najbolji učenici osnovnih škola jednako dobri u srednjoj školi, kao što ni  najbolji u srednjoj školi nisu jamstvo za uspješan studij. Da o broju diplomiranih ne ovisi društveni napredak dokaz su, da budemo cinični,  slonovi što nauče stajati na bocama. Kao što slonovi na bocama nisu umjetnici tako ni poneki vlasnici diploma zbog diplome nisu stručnjaci, recimo, za praksu u našim ministarstvima, upravama ili u diplomaciji. Valjalo bi razumjeti da nisu svi za sve i da nije sve za svakog uz činjenicu da je polazak na školovanje formalnost koja nije u stanju prepoznati sposobnosti i vrline polaznika. Poznato je da period, mentalnog, za školovanje potrebnog  sazrijevanja (maturiranja) ne trpi kalendarsku nego biološku dob. Neke osobe (biološki akceleranti) brzo sazrijevaju i često već završenom srednjom školom dosežu svoj intelektualni maksimum, baš kao što neki tek završenim fakultetom sazrijevaju ili pronalaze svoje maksimalne sposobnosti. Malo je onih koji uspijevaju svoju biološku, intelektualnu i svaku drugu sposobnost izraziti do stjecanja diplome završnog školovanja. Svi su ljudi daroviti i svi su ljudi kreativni. Uvijek je i samo u pitanju za što su daroviti i do koje su crte kreativni[4]? Napokon, nemaju svi socijalne mogućnosti da svoju darovitost i kreativnost ostvare izborom škole ili studija.

 

Obrazovanje ne može biti socijalna obveza izvan stjecanja srednje stručne spreme; ono je individualna sposobnost ili nadarenost koja često nema društvene uvjete kako bi se na najbolji mogući način izrazila. Obrazovanje, kao socijalni zahtjev, zbog toga nije namijenjeno  najboljima, a ni najslabijima nego je prilagođeno prosjeku na svakom obrazovnom stupnju. Što se pak tiče količine znanja (spoznajnog kapitala) već od srednje škole valjalo bi znati kojim minimum općeg obrazovanja valja ovladati programima u stručnim školama, recimo, elektrotehnike u kojima valja znati sve o Nikoli Tesli i drugim relevantnim fizičarima, a o poznatim književnicima, i o povijesnim likovima koji ne dodiruju struku, tek toliko da su postojali. Jednako tako u frizerskim školama je nužno znati o dometima povijesti i umjetnosti, a o Nikoli Tesli tek da je bio veliki znanstvenik. Navedeni primjeri su prilog u kojem smjeru bi valjalo osmišljavati nastavne programe bez ikakve dvojbe o nužnosti „knjiga bez korica“  ili informatike!

 

Za razliku od obrazovanja, kao individualne sposobnosti, odgoj je društvena obveza svakog nastavnog predmeta u sustavu školovanja i ono je obveza jednakog tretmana nejednakih po obrazovnom, socijalnom i svakom drugom statusu. Svaki čovjek, po svojem biološkom ustroju, neovisno o odgoju, načelno zna što nije primjereno. Tu činjenicu odgojem valja dovesti do stupnja uzajamnog poštovanja, odijevanja, ponašanja, discipline i odgovornosti za preuzimanje i izvršavanje obveza života, rada i školovanja. Hrvatska je u svojem povijesnom, gospodarskom, političkom, a reći ćemo, i športskom razvoju  imala tragičnu sudbinu boriti se uvijek protiv nekoga ili nečega s tragičnim posljedicama u kojima je obiteljskoj prkosila službena povijest. Hrvatska nije imala mogućnost „borbe“ za nešto svoje izvorno. Kao što su nam zbog siromaštva i nemara propali dvorci kao simboli, kakve-takve,  prošlosti koju je suludo obnavljati,[5] zbog istih razloga siromaštva opstala nam je priroda bogata čistim zrakom i sve manje vodom do koje će uskoro biti sve skuplje doći. Valjalo bi za početak svih reformi nastojati odgojnim djelovanjem svih nastavnih predmeta njegovati filozofiju života kojom bi prirodne ljepote pretvorili u resurs koji ima sve relevantne elemente globalnog tržišta do kojeg će biti sve skuplje doći pod uvjetom da ga ne pretvorimo u smetlište.

 

Svaki nastavni predmet, ali doslovce svaki, morao bi u nastavnim programima imati primjere u kojim bi se, recimo u matematici, fizici i kemiji, davali zadaci s izračunima koristi i moguće štete ako se neka površina onečisti kemikalijama ili kao otpad bude neprimjereno pohranjena. Zadaćnice iz hrvatskog jezika imale bi teme koje se odnose na čuvanje okoliša. Nema svrhe, sad i ovdje, isticati brojne primjere lošeg odgojnog djelovanja čije žrtve su tragične u prometnim nesrećama u kojima vozači kad god bi valjalo da pritisnu kočnicu pritišću sirenu i gas kako bi dokazali svoju prednost koja ugrožava neopreznost. Nema svrhe opominjati da se u prometalo ne ulazi s naprtnjačom na leđima ili da žvakaćoj gumi nije mjesto u javnoj komunikaciji, kao ni tamnim naočalama u razgovorima s nepoznatim osobama.

 

ZAKLJUČNA PROSUDBA I PRIJEDLOG

 

Sustav odgojnoobrazovnog procesa dužan je biti oslonjen na materijalne resurse Hrvatske. U ovom se trenutku čini da je očuvanje prirode najmoćniji nacionalni resurs koji visoko korespondira s globalnim strateškim ciljevima ekološki ugroženog svijeta. Sintagmom: „zrak i voda su besplatni do čiste vode i zraka bit će sve skuplje doći“ valjalo bi osmisliti i odgojno usmjeriti od vrtića do visokog obrazovanja sve institucije što uključuje i nadležna ministarstva kako bi Hrvatska postala dio međunarodno zanimljivog tržišta ili će zanemarivanjem čuvanja prirode postati njeno smetlište. Od odgoja jednako je važna informatika kao knjiga bez korica u čije sadržaje je nužno mudro i pametno prosuditi sadržaje povijesno-književne literature i potrebnih naputaka koji ne smiju zanemariti stjecanje slobode i neovisnosti Hrvatske u obrani od srpske agresije koju kao i prošlost NDH valja smjestiti u ružnu prošlost bez uzajamnih optužbi.

 

Bilješke:

 

 

Željko Mataja