Hrvatski Fokus
Znanost

Ostvarivanje antiutopije

Budućnost kakva se ne može poželjeti niti najgorem neprijatelju

 
 
Utopija i antiutopija
Utopija (grč. ou = ne, topos = mjesto), zemlja koja nigdje ne postoji, fantazija nekog idealnog neostvarenog i neostvarivog stanja u ljudskom životu, zamisao o idealnom društvu. Koncepcije o poboljšanju društvenog i državnog uređenja, odgojnog postupanja i moralnog života. Utopije se uglavnom stvaraju zbog nezadovoljstva stanjem društva, pa samim time pružaju osnovu za kritiziranje društva. Antikni uzor kasnijim utopijama jest Platonova „Država“, a taj je izraz prvi rabio Thomas More („Utopija”). Važni utopisti bili su i Tommaso Campanella („Grad Sunca”) i Francis Bacon („Nova Atlantida“). U XVIII. stoljeću najvažniji utopisti bili su Mablej, Cabet, Moreli, a u XIX. stoljeću Saint-Simon, Charles Fourier, Robert Owen… Stremljenja prema izgradnji besklasnog društva, koja su se javljala prije naučnog socijalizma, nazvana su, prema naslovu Moreova djela, utopijskim socijalizmom. Utopije su donekle srodne fikcijama. U XX. stoljeću pojavljuju se nove vrste fikcija, antiutopije (negativne utopije). Nastaju kao reakcija na situacije u društvu XX. stoljeća. Najpoznatiji pisci ovakve vrste utopije jesu Zamjatin („Mi”), Huxley („Vrli novi svijet”) i Orwell („1984″). Oni u ovim knjigama pišu o tome kako je sve kontrolirano, zabranjeno i manipulirano. One su pesimistički način oslikavanja navodne budućnost čovječanstva, a zapravo su odraz postojećega stanja podignutog na višu potenciju.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/06/dsr1cd008_b.jpg
Aldous Huxley (1894. – 1963.) bio je engleski pisac i jedan od najistaknutijih europskih esejista XX. stoljeća. Njegovi „romani ideja“ zasnovani su ne esejističkim modelima rasprava i sukoba načela. Bio je poznat kao zastupnik korištenja psihoaktivnih supstancija, droge, o čemu je iscrpno pisao u eseju „Vrata percepcije“, po kojemu se nazvala rock grupa „The Doors“. Roman antiutopija „Vrli novi svijet“ jedno je od najpoznatijih Huxleyjevih djela. U romanu je opisano društvo koje funkcionira po načelu masovne proizvodnje. Ljude se proizvodi u epruvetama i unaprijed se određuje tko će pripadati kojoj klasi ili kasti po inteligenciji.
 
Do sada nisam mogao vjerovati da se može ostvariti utopija, jer se zato i zove utopija, nemoguća stvarnost. Ali da se antiutopija može ostvariti pokazuje književno djelo Aldousa Huxleya „Vrli novi svijet“, pisano za nas daleke 1938. godine. Prije 62 godine.
 
Uništenje obitelji – promicanje moralnog relativizma
 
Nadam se da je svima jasno kako je cilj liberalne europeizacije i globalista uništenje obitelji. Kao što je cilj Istambulske konvencije rodna ideologija, brisanje pojmova otac i majka. Time je dakako izraženo veliko neprijateljstvo prema osnovnim načelima kršćanstva, koje obitelj smatra osnovnom stanica društva. Takvo stajalište, protivno obitelji, već je promicao Aldous Huxley u knjizi  „Vrli novi svijet“: „Obitelj, monogamija, zabavljanje, isključivost na sve strane, svuda usredotočenost na jednu jedinu osobu, usko kanaliziranje impulsa i energije. Ali svatko pripada svima“, zaključi on navodeći hipnotičku poslovicu (A. Huxley, „Vrli novi svijet“, str. 381. Ili: „Gospodin Freud bio je prvi koji je otkrio zastrašujuće opasnosti obiteljskog života. Svijet je bio pun očeva – dakle, pun bijede; pun majki – dakle, pun raznih perverzija, od sadizma do nevinosti; pun braće, sestara, stričeva, strina – pun ludila i samoubojstava“ (A. H., „ Vrli novi svijet“, str. 37). Pokušaj uklanjanja pojmova otac i majka, važnih tijekom cijele kršćanske civilizacije, nije sasvim nešto novo, nego plod starog liberalnog promišljanja – da je život u obitelji nešto što treba degradirati i razoriti. U knjizi antiutopiji „Vrli novi svijet“ autor smatra da je kršćanstvo prošlost, a simbol križa kao patnje i prošlost i opasnost. Zar u naše vrijeme ne postoji tendencija da se na svim mjestima u zemljama članicama EU-a minorizira ulogu Katoličke crkve? A. Huxly u „Vrli novi svijet“ prikazuje da je kršćanstvo nešto što je nekada postojalo, što ne postoji u vremenu kada on piše navedenu knjigu. „Kao što sam rekao, postojalo je jedno vjerovanje koje se zvalo kršćanstvo“ (str. 48.). On opravdava nestanak kršćanskih simbola, osobito križa: „Sa svih križeva skinut je gornji krak, tako da su dobili oblik slova T. Pokraj toga, vjerovali su u nešto što se zvalo bog“ (str. 49.). To je antiutopijsko razmišljanje autora, koji 1938. godine, po mome sudu, proriče stvarnost koja će se događati u drugoj polovici 20. i početkom u 21. stoljeća. Tu realnost možemo uočiti u zamaskiranom borbenom antiteizmu, u borbi protiv Katoličke crkve. I u stvaranju nekog novog ujedinjenog globalnog društva bez Katoličke crkve i Boga. Je li to proricanje da kršćanstva neće biti slučajno? Ne, nije slučajno. Zapravo, oni žele nestanak Katoličke crkve, jer je ona „trn u oku“ svim moćnicima koji žele porobiti svijet, a pisci poput Huxleyja samo su njihovi trbuhozborci. Zato takvi „proroci“ pišu kako pišu. Jer, mnogo je onih koji su rođeni u kršćanskome svijetu, a mrze kršćanstvo. Oni za sebe misle da su „napredni“. Oni vjerojatno žele da križ ostane bez gornje grede, da se pretvori u slovo T, da sve staro nestane i da ustupi mjesto nečemu novom, ali po njihovoj mjeri. Svijet se promijenio: „U ona odvratna stara vremena stari su se odricali svega, odlazili u mirovinu, odavali se religiji, tratili vrijeme na čitanje i razmišljanje“ („Vrli novi svijet“, str. 51). Gotovo sve što je zapisano u spomenutoj antiutopiji ostvaruje se. Promicatelji takvoga stanja vjerojatno misle da će ubrzo postići svoj cilj. A tako misle zato što imaju moć, onu financijsku, često i onu koja se pokazuje oružjem. Ali, oni ne znaju da Katolička crkva nije od ovoga svijeta, da je ona Božja, i da nema te sile na ovome svijetu koja je može uništiti. Da, oni će nanijeti mnogo zla ljudima, osobito vjernicima, a vjernici su Crkva, ali neće nikada uništiti Crkvu.
 
Što se još ne ostvaruje iz antiutopije  Aldousa Huxlyja
 
Ne ostvaruje se još eugenika. A što je to eugenika? Eugenika (grč. εὐγενής – eugenes = dobro rođen) je skup vjerovanja i praksa koje imaju cilj poboljšati genetičku kvalitetu ljudske populacije isključivanjem (raznim nemoralnim sredstvima) određenih genetičkih skupina koje promicatelji eugenike drže inferiornima, te podržavanjem onih genetičkih skupina koje oni drže superiornima. Definicija eugenike bila je predmet rasprave kada je taj termin skovan. Ne ostvaruje se stvaranje čovjeka u epruveti, „u boci“, kako to piše autor A. H. Ne ostvaraje se stvaranje ljudi na umjetan način niti tako stvoreni ljudi odrastaju u posebnim ustanovama. Stvaranje čovjeka, muškaraca i žena zahvatom u ženske jajne stanice u tijeku oplodnje jedna je od želja augeničara, njihov plan. Na sreću, još nemamo naraštaje ni kaste ljudi koje A. Huxly naziva alfe, game, delte, ipsiloni. Svaka stvorena kasta treba, po njima, imati svoj intelektualni domet i domenu. Sve je to, naravno, protivno kršćanstvu, jer čovjeka ne stvara čovjek, nego ga stvara Bog, koji mu i udahnjuje mu dušu. Eugeničari bi rado stvarali ljude one kaste koja im je potrebna, koju žele. U jednom odlomku knjige „Vrli novi svijet“ Aldous Huxley piše kako će na zemlji biti samo deset tisuća prezimena s mnoštvom  ljudi alfa, beta, gama i ipsilon.
 
Svjetska država  
 
Svjetska država je, kod A. Huxleyja, okvir svih događaja. Čovjek je u toj državi samo dio mase, kao da nema svoje ime, svoju osobnost. Promatran je kroz prizmu kaste kojoj pripada. Kao čovjeku svjetske države, omogućeno mu je da postane „umjetan“. Mnogo je toga umjetno. Umjetni su veselje, zdravlje i zabava. Kako? Pa uz pomoć droge, koju autor knjige zove „soma“. Kada želiš biti veseo, uzmeš somu, kada te pritišću veliki problemi, uzmeš jaču dozu some i spavaš danima. Droga (soma) je legalizirana, nosiš je sa sobom i koristiš kada misliš da bez nje ne možeš biti veseo, kada su ti potrebni umjetno veselje i zabava. U toj svjetskoj državi manjina je bogata, a svi su ostali siromašni, nemaju nacionalnosti ni državljanstva, samo preživljavaju. U tako globaliziranom svijetu nema sustavnog obrazovanja. Obrazovanje se filtrira kroz ideologiju i izražava kroz kulturu i medije. Jedan od načina odgoja kasta u globalnom svijetu jest hipnopedia. Što je to? Hipnopedija (od grčkog hipno, san, i pedija, obrazovanje). U trenutnom španjolskom to bi bilo obrazovanje kroz san. Riječ koja se koristi u romanu jest Sretni svijet (Hrabri novi svijet, Aldous Huxley) za imenovanje procesa učenja kroz snove, koji su ispitanici pretrpjeli tijekom djetinjstva. Ovoj se tehnici obrazovanja odavno vjeruje,  ali je odbačena kao učinkovita, iako nije potpuno odbijena. Istina je da su tijekom nekih faza spavanja mozak i vrsta valova koji se aktiviraju u tome trenutku osjetljiviji na primanje slušnih podražaja, ali to ne znači da je mozak spužva koja tako samo upija znanje. Odnosno, može se dogoditi da se subjekt sutradan, kada se probudi, sjeti neke fraze ili riječi, ali ih neće moći pravilno uporabiti u govoru. U stvari, upravo je to kritika koja stoji u osnovi Huxleyjeve knjige. To je metoda manipulacije koja se temelji na ponavljanju određenih mišljenja u obliku kratkih, pamtljivih izraza koje znanstvenici bilježe u mozgu djece pri rođenju.  Osobno ne vjerujem u dobre rezultate odgoja hipnopedijom. Ali se slažem s činjenicom da su medijsko djelovanje na čovjeka u našemu vremenu, te odgojni sustav djece i mladih, prepuni manipulativnih sadržaja.
 
Zaključak
 
Jedno je sigurno. Antiutopija „Vrli novi svijet“ Aldousa Huxleyja nije promašaj. On za nas davne 1938. godine daje moralne obrise „novog svjetskog poretka“, s jednom vladom, jednom ekonomijom i jednom vjerom. U tom okviru jasno je da tako globalizirani svijet može lako zastraniti u eugeniku, genetski inženjering. Jasno je da svijet postaje globalno selo, s porušenim suverenitetom država, s ljudskom osobnosti koju se sve više degradira, s obiteljskom zajednicom kao najmanjom stanicom društva koju se želi uništiti. Čovjek nije više osoba, nego broj u masi koji globalisti žele kontrolirati, potpuno, u svakom trenutku. Ne samo kontrolirati nego i manipulirati njegovim osjećajima, intelektom i promišljanjima. Globalisti podmuklo vode golem psihološki i svaki drugi rat protiv kršćanstva, a naročito protiv Katoličke crkve i njezina učenja. Taj njihov rat ima cilj uništiti katoličku doktrinu o čovjeku, obitelji, društvu, odgoju, patnji. Na kraju toga svoga rata, ili još prije, podlo žele svu moć predati u ruke jedne svjetske vlade. Ona bi trebala biti bog – svime bi trebala upravljati, svime i svima vladati, naravno, manipulacijama. Zašto globalisti najviše mrze Katoličku crkvu i zašto baš nju žele uništiti? Pa zato što ona uvijek brani dostojanstvo ljudske osobe, zato što je ona svojim zalaganjem zaslužna za ukinuće ropstva. Ne smijemo nikada smetnuti s uma da je do pojave Katoličke crkve ropstvo bilo potpuno normalno stanje mnogih ljudi na zemlji – da su robovi uvijek rađali robove. A današnjim svjetskim moćnicima vrlo bi dobro došla robovska radna snaga. Zamislimo koliko bi tek onda bili bogati, kada ne bi morali plaćati radnike!!! Katolička crkva najveći je neprijatelj globalista upravo zato što ima sasvim drukčije moralne zasade i poglede na čovjeka, obitelj i njegov smisao života. Crkva je protiv „umjetnog veselja, umjetne zabave stvorene ovisnošću o drogi (soma) i alkoholu. Ne postoji nijedna dodirna pozitivna točka koja bi bila zajednička Katoličkoj crkvi i globalistima, koji glume da ujedinjuju čovječanstvo, a zapravo ga moralno i na svaki drugi način upropašćuju, a sve to čine manipuliranjem u korist šačice besramno bogate kaste. Doduše, u javnim medijima ne ćete pročitati ni čuti ovakvu analizu i sud o globalizmu. Pobornici ideje globalizma zapravo su vlasnici tih medija pa im je lako za svaku istinu govoriti da je laž i „teorija zavjere“ (taj su termin sami izmislili, vrlo lukavo, želeći reći da su ovakve i slične analize samo „teorija“, a ne i praksa, stvarnost). Zar psihološki rat koji je korona virusom opteretio pola planete nije manipulacija? Zar iščekivanje pronalaska adekvatnog lijeka nije pokušaj ubijanja strpljenja diljem planeta? Zar Istambulska konvencija nije na tragu uništavanja Božje slike o čovjeku, obitelji i moralno zdravih osoba? Ludilo globalističkih neuravnoteženih teza uzima prevelik zamah i danak. Netko se unutar svjetskih zajednica država mora organizirano suprotstaviti tome ludilu, dok još ima vremena.
Molitva u velikoj nevolji – olakšanje za sve naše brige i probleme
Bože, nemam drugog tko bi mi pomogao, nemam drugog oslonca osim tebe, Oče moj nebeski. K tebi vapijem, tebe zazivam, tebi se molim, jer mi samo ti možeš pomoći. Potreba u kojoj se sada nalazim velika je. Više ne znam što bih učinio. Ako je tvoja volja, oslobodi me iz ove nevolje! Pokaži mi da si ti jači od svake nevolje i od svih mojih neprijatelja. Ti me ne ostavljaš u nevolji. To dobro znam. Amen.
Iz knjige Alfonsa M. Weigla „Oče, tebi je sve moguće – molitve u velikoj nevolji”.
 

Vladimir Trkmić, https://www.geopolitika.news/razgovori/religija-i-drustvo/buducnost-kakva-se-ne-moze-pozeljeti-niti-najgorem-neprijatelju/

Povezane objave

Hollande i Grabriel protiv TTIP-a

HF

Druga konferencija patologa otkriva da je 12 od 15 ljudi umrlo od cjepiva

hrvatski-fokus

Nezaobilazna pravila za život Jordana Petersona

hrvatski-fokus

Nulta tolerancija – što je to?

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više