Arhitekti dubrovački, koga to vodi Konjevod

Nedolične intervencije na spomeniku Bernarda Bernardija Korčulanina

Savjetuju mi u posljednje vrijeme da malo odmorim, pitanja su obično, kad ti spavaš, kako možeš toliko biti budan, i na sve uspiješ uzvratiti. Istina u pravu su, samo što zaboravljaju da pritom nisam sam, kao što to nekad izgleda. Jer kakav je to čovjek bez nekoliko istinskih prijatelja u životu, ako je nedostupan poznanicima kad su visoko, i suborcima kad padnu nemoćni u krevet. Sjedio u Saboru, ili ga eno na psihijatriji, to je naš čovjek, i koliko god uveli mjera, moj ga protokol neće isključiti.

Ima ih, koji se i zaigraju, pa požele obigrati i provući balotu kroz noge, ali to uvijek teže prođe upravo zato što i oni znaju da rijetko spavam budan. Poslušam savjete, pođem na moj otok u namjeri da s onih 90 posto smanjim aktivnosti glavom na 30 posto, i ne ide, nego jedva na nekih 60 posto, ali vrag ne ore i ne kopa, kažu naši stari. Kao za inat svira uzbuna na Korčuli, povjerava budnost, a niđe rata, niđe požara, tek malo više turista. Čitam na portalima sve uobičajeno, i onda iz vedra neba kreće udarna vijest, kao da je Macan lansirao, pored živih Markovina, Dežulovića. Hajdemo veselo… Uglavnom, kao novost je da… Dica igraju nogomet na male branke u amfiteatru Bernardijevog spomenika kontra antifašizma?!?

Gradonačelnik namjerava uvesti u to malo reda, i postaviti provizorne mrežice, kako lopta ne bi slučajno odletjela na ulicu ili na stol obližnjeg lokala. U Dubrovniku se po Gradu vapi za djecom i naša vrijedna Deša s ekipom trudi se vratiti igru u Grad, pa i na male bare, samo da je djece. Života. Ali kako je dosada velika, a misli velikih velike, eto ti ga na. Digle se i kuke i motike (Macanov izraz), odnosno ne znam kako da ih skupa nazovem, ali pojedinačno su: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Društvo arhitekata Dubrovnik, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, HDD, Zagreb, HS AICA, Zagreb, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Siva zona, prostor suvremene i medijske umjetnosti, Korčula, Udruženje hrvatskih arhitekata, ULUPUH Zagreb.

Digla se inteligencija struke kontra gavunare za odbjegle balune. Svekolika zajednica napisala obznanu, kako su to nedolične intervencije na spomenik Bernarda Bernardija Korčulanina, i da se tim spomenik degradira, devastira, mijenja, a prema temu razumit je kako politika u Korčuli čini gad. Zaboraviše da je predmetni spomenik napravljen 1981. godine, zbilja bio, za njih živih, politički poligon, jer je 2005. godine u to vrijeme vladajući SDP na njega stavio ploču časnim partizanima “Prekomorcima“, koji su obučeni iz logora u Italiji, i ginuli njih stotine na zapadnom dijelu otoka, dok su se iz same Korčule Nijemci uredno povukli, što nije značilo da se nad njima nisu dogodile velike egzekucije. Kosti su in do nedavno ležale na otoku, a za druge bi izvadit tribalo izgleda srušit pojedine cile kuće, koje judi nerado kupuju, a rado prodaju.Nitko se od konzervatornih nije sjetio reagirati kad se postavljanjem te ploče uznicima talijanskih logora…Talijana, Slovenaca i Hrvata iz Trsta, Krasa, Julijske Krajine i Istre… mijenjao izgled spomeniku, koji autor teško da bi za života prihvatio.

I pustimo sad to. Riješit će tu stvar Korčulani i sami, bez velih arbitraža i pravljenja od komarca slona, ali kako bi moglo oku izmaknut da su se u ljuti boj s paukovom mrežom na spomeniku upustili, i iz Društva arhitekata Dubrovnika. Sjećam se da su se borili za vizure Srđa, sjećam se da su neki sudjelovali u javnim raspravama za Omblu. Bili pomirljivi po pitanju nakarade preinačene u spomen obilježje srušene prolaznosti Branitelja Dubrovnika na Pilama. Neki pojavili kad je bila u pitanju brza cesta preko Omble i tamo šućeli jer su to morali, kao pojedinci, a po meni i skupno, generalno namagarčeni (u najboljem slučaju).

Dobro je znana geneza cestovnih rješenja povezivanja brzom cestom od tobože Grada do Zračne luke, a u naravi tranzitne polu autoceste od završetka autoceste kod Osojnika do granice sa Crnom Gorom i dalje. U početku su svi putovi vodili preko mosta dr. Franja Tuđmana, dok nije krenula velika zabrinutost da se ona ne približi jal Gradu, jal Golfogradu. I onda kreće drama. Ekipa slobodnih zidara, zatim  građevinara, pa cestogradbenika Konjevoda, tko svjesno, tko nesvjesno, kreću u podvalu, koje su žrtve ispali DAD-ovci, što su od muke svoje djelovanje vidimo preselili na Korčulu. Pred njih se stavlja golemi prijedlog za još veću odluku. Prijedlog je uzmi ili ostavi (valjda). Arhitektima najjači dubrovački Župan i njegove službe vođeni Konjevodom nude brzu cestu od Grada do Zračne luke… a) ili južnom padinom Srđa, b) ili ponad izvorišta rječice Omble. U stvari rijeke života Grada, koja se nalazi u ZAŠTIĆENOM krajobrazu, i na području pod Naturom 2000, gdje je i Lučino razdolje. Neki ne shvaćaju da takav “nacionalni interes“ u donošenju odluka protivno EU-Ropskoj graniči smanjivanju prava nacionalnim manjinama u Hrvata.

Mađarski predsjednik vlade Viktor Orbán za take nove “suvereniste“ ispada mala beba. I arhitekti braneći južne padine Srđa i Golfograd od njegovog, ako treba za pravu budućnost, bušenja kao sira, padoše na nisku granu, koju su po tom odlučili i braniti, a to je da takvom svojevrsnom ucjenom, ako nije dogovor, brza cesta velebnim vijaduktom prođe ponad izvorišta Omble, razjebe tamo zaštićeni krajolik, i ugrozi čak 12 izvora pitke vode “samo“ zato da se tamo dovedu nečiji teški strojevi, na njihovim krilima interesi pojedinaca i skupina, a domaći rasele. I protiv cijele struke, koja je radila studiju, bez pomoći i kompenzirajući naše arhitekte dubrovačke, šačica aktivista na čelu stanovništva, zajedno s cijelim Gradom i Gradonačelnikom ponudili su rješenje. Izrađivači studije ga prihvatili i uvrstili u njega trasu, koja bi išla na most dr F. Tuđmana (i po potrebi njegovim “blizanacem“), dalje na Šumet, Brgat i ende … Župom po njihovoj volji.

Ali župana Nikolu Dobroslavića povedoše, Konjevod s pojačanjem od kupusa i pomidora, da ne poštuje ni Grad ni građane. Umjesto da se ravnopravno razmotre i valoriziraju obje dvije trase i onda donese odluka, oni kreću skupljom, ali unosnijom varijantom preko rijeke, preko slatke vode života i ne bendaju ni 5%, nego se nakon tematske sjednice o Lučinom Razdolju (o kojemu ćemo drugi put), samo što nisu izljubili, kao da su dobili lokalne izbore, pa ih distanca ne taka. Kasnije su negdje društveni možda i zaplesali. Obično izbjegavaju prilaziti kad je mjesto javno, i dok još snimaju kamere da ne bude očito, ali ne shvaćajući da su u toj igri prezreni istu stva ponavljaju uporno kad je u pitanju Centar za gospodarenje otpadom, nudeći nam 40 i više godina staru "modernu“ tehnologiju, koja se možda negdje već prije proizvela i neugrađena se hladi čekajući “Pravoga“ kupca, s tim da je projekt slikovito rečeno, poboljšan ugradnjom, gotovo pa zahoda bez kanalizacije, koju isto treba napraviti.

Nadajte se neki kako se gubim od teme, varate se, oni koji mi se jadate kako je gotovo, i vama isto poručujem. Tek je počelo i, ili će biti brza cesta po Božju i Narodnu po mjeri Grada, ili će nas svih skupa koštati, puno više gospodo nego da se ostavite Vode na 400 metara od Državne granice. Gradite preko mora, mislite na ovi Narod ovdje na jugu, i vodite računa da trenutno kanižela cijelog obuhvata Trebinja, i šire, ide izravno u Trebišnjicu i lagano u naš organizam, što kemija i pročistač ne ubiju. Evo reko sam vam, i budite sigurni nisam sve reko, kamoli se pera i pisama s duštvom malim uhvatio, a vi kako hoćete. Moglo bi vam ispast da budete popularni, kao oni što su zarađivali najviše od zemlje na Srđu, da mi oproste navučeni stvarni vlasnici, a ne berači majčine dušice, koji su također sitnarija s kojom su se poigrali pravi igrači, što vole naročito se javit preko dalekovidnice, i to Du TV. Kupusari, blitvari, škudoljupci, berači majčine dušice, numizmatičari i karijeristi s otoka, Remetinečki uznici… Otpust. Arhitekti politički. Mi se, ovaj put potpomoguti neovisnom strukom, s vama vidimo u Stonu.

Narode moj Grada u Srcu. Domovini vjerni.

Marko Mujan, mag. pol.